’12 pravila za život’ Jordana Petersona i masakr u Parklandu

Jared Sichel

0
2342
Screenshot: YouTube/Jordan Peterson

Kad sam prošle jeseni čitao novu knjigu Jordana Petersona “12 pravila za život: protuotrov kaosu”, doimala se poput budućeg bestsellera. Dobro napisana, pronicljiva, i najbolje od svega, praktična.

Od izlaska knjige u siječnju, sjedi na vrhu liste najbolje prodavanih knjiga na Amazonu. I hvala Bogu na tome.

Petersonova knjiga tjednima je okupirala moje misli. Njegova “pravila” osobnog ponašanja – okružite se s ljudima koji žele ono najbolje za vas; tražite smisao, a ne svrsishodnost; govorite precizno i s namjerom – univerzalno su neprocjenjiva.

Ponovno je ušla u moju savjest 14. veljače, nakon masakra u Parklandu na Floridi. Sedamnaest učenika, nastavnika, trenera – ubijeno. Još četrnaestero ranjeno – riječ koja nedovoljno opisuje užas ispaljenog metka koji raznosi pogođeno tkivo, kosti ili organ.

Sve to zbog jednoga gubitnika čije ime ova publikacija više neće spominjati. Jedna 19-godišnja “nula” od čovjeka koja je u sedam minuta uništila sedamnaest svjetova i trajno oštetila bezbroj više.

On je muškog roda, baš kao i svaki drugi američki mladi školski ubojica od Columbinea. I kao mnogi, odrastao je bez prisutnog oca, nije socijaliziran, usamljenik, nije religiozan, vidi sebe kao žrtvu, ljut je i depresivan, želi izravnati račune, privučen je nasilju i pomno je planirao svoje konačno, iskupljujuće djelo kaosa.

Peterson pokazuje kako Kajin dobro ilustrira tipičnog školskog ubojicu – nepoštivanje samog postajanja, a time logično i čovjeka. Prvorođenac je bio toliko bijesan što Bog nije prihvatio njegovu žrtvu, toliko ogorčen što je Abel dobio naklonost od Boga, da je ubio vlastitog brata i podrugljivo odgovorio Bogu: “Zar sam ja čuvar svoga brata?”

Ubojica iz Parklanda i Kajin nisu kukavice, baš kao što to nisu i oni u Columbineu, Newtonu i Virginia Techu. Zločinac, je. Zao, sigurno. Ali nije kukavica.

“Bio je snažan, dosljedan i neustrašiv” napisao je Peterson o Carlu Panzramu, serijskom ubojici i silovatelju s početka 20. stoljeća koji je bio institucionaliziran i brutaliziran kao maloljetni delinkvent. “Imao je hrabrost svojih uvjerenja. Kako bi netko od njega mogao očekivati da oprosti i zaboravi, s obzirom na ono što mu se dogodilo?”

Peterson se prisjeća kako je na vrhuncu svoje karijere Leo Tolstoj doveo u pitanje “vrijednost ljudskog postojanja”.

U Tolstojevom umu, život je previše bolan da bi se mogao racionalno opravdati. A vjera, koja može opravdati patnju, je odbila razum.

“Ljudi koji spadaju u tu kategoriju znaju da je smrt bolja od života”, rekao je Tolstoj raspravljajući o samoubojstvu. “Samo neobično jaki i konzistentni ljudi djeluju na taj način.”

Ali naravno, ako je smrt bolja od života, ubojstvo ili masovno ubojstvo je čak bolje od samoubojstva. U svijetu masovnog ubojice, loše je dobro.

“Svi vele: ‘Ne razumijemo'”, piše Peterson. “Kako se još možemo tako zavaravati? Tolstoj je shvatio pred više od jednog stoljeća. Drevni autori biblijske priče o Abelu i Kajinu razumjeli su pred više od 20 stoljeća… svjesno ubojstvo počinjeno iz prkosa kreatoru svemira. Današnji ubojice govore nam to isto, u njihovim riječima.”

Naravno da razumijemo zašto je ubojica iz Parklanda to učinio. Čovjekovo srce je ispunjeno zlom. I ovaj čovjek nije imao savjest koja bi zlu stala na put.

***

Amerika je usred prilično dobro dokumentirane krize mladih muškaraca.

Mnogi se osjećaju izgubljeno, besciljno i izolirano, pogotovo oni bez prisutnog oca. Za neke to može dovesti do zavisti i ogorčenja. Može uslijediti osjećaj beznadnosti i depresije. Možda tamo stane. A možda i ne. Možda slijedi očaj i bijes uz fantaziju o nasilju i osveti. A onda…

Većina izgubljenih i ljutih muškaraca ne postane kriminalcima i ubojicama. Ali većina kriminalaca i ubojica jesu izgubljeni i ljuti muškarci. Dakle, sve što muškarce može napraviti manje izgubljenima i ljutima je dobra stvar.

Tu nastupa Petersonov “protuotrov kaosu”.

Njegov cerebralni, trijezan i crnohumoristični stil pogodio je žicu svoje rastuće publike. Mnogi njegovi obožavatelji su, poput mene, mladi muškarci. Mnogi njegovi obožavatelji, poput mene, cijene očinske kvalitete u kulturi s premalo javnih muških ličnosti koje bi mogli uzeti kao uzor.

Petersonov savjet, ako se primjeni, spasit će neke od mladih čitatelja “kaosa” “podzemlja”, gdje je sve “neizvjesno, izaziva tjeskobu, beznadno i depresivno”.

Svatko od nas s u jednom trenutku našao u podzemlju. Neki od nas tamo i žive.

Kako da to izbjegnemo? Kako da živimo “sa jednom nogom u onome što smo svladali i što shvaćamo” – redu – “a drugom u onom što trenutno istražujemo i svladavamo” – kaosu?

Prvo, trebamo imati cilj. Sve kretnje prema naprijed polaze od toga. Rast znači stremiti tom cilju, bez obzira da li ga stignemo ili ne.

“Pitajte se: Postoji li jedna stvar koja stvara nered u vašem životu koju bi mogli, i koju želite, ispraviti?” napisao je Peterson. “Naš dan sastoji se od petsto sitnih odluka, petsto sitnih akcija, danas i svaki dan. Možete li ciljati na jednu ili dvije s boljim rezultatom?”

A cilj vašeg života, tvrdi Peterson, ne bi trebala biti sreća.

Ne omalovažava je kao vrijedan cilj mnogih, ali “u krizi, neizbježna patnja koju podrazumijeva život može se brzo narugati ideji da je sreća pravilna težnja pojedinca.”

Umjesto toga, napisao je, brinite više o “razvoju karaktera u lice patnji”. Pothvat koje će bez sumnje unaprijediti izglede vaše osobne sreće.

Ali kako razviti karakter?

“Očvrsni.”

“Sredi svoj život.”

“Prestani raditi stvari za koje znaš da su krive.”

“Nemoj gubiti vrijeme pitajući se kako znati da je ono što radite loše, ako ste sigurni da je.”

Prepoznajte i istražite stvari koje vas čine ogorčenim, koje će vas a možda i ljude u vašoj okolini, ako iz ostavite bez nadzora, proždrijeti. Možda i na nasilan način, pogotovo ako ste muškarac, što znači da imate “sposobnost za izazvati nered i uništenje” i “sjeme zla i čudovišnosti” koja ogorčenje može transformirati “u najdestruktivnije želje”.

“Ako mislite da su snažni muškarci opasni,” upozorava Peterson, “pričekajte da vidite za što su sposobni slabi muškarci.”

***

“Dječaci pate u modernom svijetu”, piše Peterson.

Nadmetanje, neposlušnost, neslaganje, pomicanje granica. Kada se iskoriste na pravi način ove osobine idu u našu korist. Pogledajte Elona Muska.

Ali ljudima koji kontroliraju jezik u našoj kulturi, ove izrazito muške osobine su na našu štetu.

Tu nastupa “toksična muževnost”.

“Kad nježnost i bezazlenost postanu jedino svjesno prihvatljive vrline”, kaže Peterson, “čvrstina i dominacija počinju djelovati u nesvjesnom zanosu.”

Jedno od njegovih pravila: “Nemojte gnjaviti djecu kad voze skateboard”, u istoj mjeri je i roditeljski savjet i upozorenje.

Nemojte tjerati dječake da se srame svoje muškosti.

Nemojte ih feminizirati, kako ne bi vama u inat postali mačisti.

Nemojte gnjaviti djecu kad voze skateboard, inače…

“Kada momci rade “spinning donuts”, također testiraju limite svojih automobila, svoje vozačke sposobnosti kao i snalaženje u situacijama van kontrole”, sjeća se Peterson djetinjstva u ruralnom, smrznutom Fairviewu u Alberti. “Kad su odbijali učitelje od sebe, odbijali su autoritet kako bi vidjeli da li autoritet uopće postoji – onakav na koji bi se mogli osloniti u slučaju krize.”

Ali što bi odrasli trebali učiniti kad dječaci pređu granicu? Svakako postoji ograničenje onom da “dječaci budu dječaci”.

To se zove roditeljstvo.

“Nemojte dopustiti djeci da rade stvari zbog kojih ih ne bi mogli voljeti”, glasi Petersonovo peto pravilo.

Zamislite ako ih vi ne volite, koliku odbojnost će nepoznati ljudi osjećati prema njima. Koliko će društvo kao cjelina kazniti njihovo nedolično ponašanje.

“Vitalni proces socijalizacije sprečava puno štete i potiče mnoge dobre stvari”, piše Peterson. “Djeca moraju biti oblikovana i informirana, inače neće moći napredovati.”

Socijalizacija počinje kod kuće. Djeca djeluju promatrajući svoje roditelje i uče kakvo ponašanje je poželjno, a kakvo neprihvatljivo.

Roditelji koji pravilno primjenjuju disciplinu djeluju poput “zastupnika za stvarni svijet”.

Oni “koriste prijetnju i kaznu kada je to potrebno kako bi eliminirali ponašanje koje vodi do nevolja i neuspjeha.”

Ali ne previše prijetnje i kazne. Ograničite pravila, savjetuje Peterson, i koristite “minimalnu potrebnu silu”.

Ovo je varljivi dio. Mnogi roditelji ga zbog toga zanemaruju. Naivno vjeruju da je djetetu lakše dati punu autonomiju, bez posljedica – lažna stvarnost koja nestaje u trenutku kad njihovo malo čudovište iziđe kroz ulazna vrata.

“Moderni roditelji su jednostavno paralizirani strahom da ih njihova djeca neće voljeti ako ih iz bilo kojeg razloga kazne fizički”, kaže Peterson. “Oni prije svega žele prijateljstvo svoje djece i voljni su žrtvovati poštovanje kako bi ga dobili. To nije dobro. Dijete će imati mnogo prijatelja, ali samo dva roditelja – ako i toliko.”

***

Kombinacija toksične kulture i porušenih domova proizvela je na milijune anksioznih, zbunjenih, pa čak i ljutih tinejdžera i mladih muškaraca.

Sičušan, statistički-blizu-nule postotak tih ljudi je odgovoran za Columbine, Newton i Parkland.

Možda nema pomoći za masovne ubojice. Ili možda ima. Možda sve što možemo učiniti je da ih maknemo iz društva, ili da oružje učinimo toliko nedostupnim da nasilni ispadi ovih mladih ljudi imaju limitirane posljedice. Ili bi možda trebali imati više naoružanih zaštitara.

Ne postoji jednostavan odgovor. Složen je.

Ali za sve izgubljene, mlade ljude kojima se može pomoći – a to je većina njih – “12 pravila za život” je odličan kompas.