PragerU | Samoubojstvo Europe

Douglas Murray

Civilizacija rođena iz judeo-kršćanskih vrijednosti, drevne grčke filozofije i otkrića prosvjetiteljstva gleda u ponor, do kojega se dovela sama. Da se izrazimo na dramatičan način: Europa počinjava samoubojstvo .

Kako se to dogodilo?

To je komplicirana priča, ali postoje dva glavna uzroka.

Prvi je masovni pokret naroda u Europu. To se redovito događa još od kraja Drugog svjetskog rata, ali se masovno povećalo tijekom migracijske krize 2015., kada se više od milijun migranata slilo u Europu s Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Istočne Azije.

Drugi, i jednako značajan, jest da je Europa izgubila vjeru u sebe – svoja uvjerenja, tradicije pa čak i svoj legitimitet.

Pogledajmo pobliže oba uzroka.

Desetljećima je Europa poticala ljude, uglavnom s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike – da dođu kao privremeni radnici. Nitko nije očekivao od njih da ostanu. Ipak, ostali su. I nitko od njih nije tražio da odu, čak niti one koji su došli ilegalno. Kao što je 1999. godine britanska ministrica za imigraciju rekla: “Uklanjanje predugo traje i emocionalno je”.

I, naravno, zašto bi otišli? Ekonomske prilike su daleko bolje u Europi nego u mjestima odakle su došli. A ako izgube posao, dobivaju izdašne socijalne beneficije.

Doseljenicima su neko vrijeme dopuštali – pa čak i ohrabrivali, zahvaljujući europskoj predanosti “multikulturalizmu” – da slijede koju god kulturu žele. Ali to nije baš dobro ispalo. Čelnici Velike Britanije, Francuske i Njemačke priznali su to 2011. godine, kada su David Cameron, Nicholas Sarkozy i Angela Merkel dramatično objavili da multikulturalizam nije uspio.

I tako se počelo tražiti od imigranata da se asimiliraju i prihvate Zapadne vrijednosti. Ako se to dogodi, obrazlagale su europske vlade, svi financijski troškovi, pa čak i povremeni činovi terorizma, mogli bi se zanemariti.

Ali to se nikada nije dogodilo. A imigracija se još povećala.

Tijekom 2015., Njemačka i Švedska dodale su 2% svojoj populaciji u jednoj godini. Do 2017., najpopularnije ime za dječaka u Velikoj Britaniji bilo je Muhamed.

Dakle, zašto su europski čelnici odlučili da Europa može primiti bilo koga na svijetu, bilo da bježi od rata ili jednostavno traži bolji život, bez obzira na to koliko su njihove vrijednost različite – ili čak suprotstavljene – od europskih vrijednosti?

Odgovor jednom riječju na to pitanje je ‘krivnja’. Razmišljanje ide, nisu li te izbjeglice bježale od posljedica europskog imperijalizma? Nismo li nemilosrdno iskorištavali te nesretne ljude u njihovim zemljama? Zar nismo mi uzrok njihove bijede?

Njihovo prihvaćanje u Europu trebalo bi predstavljati brisanje te krivnje. To se posebno odnosi na Njemačku. Kada je 2015. godine Angela Merkel pustila milijun i pol ljudi u svoju zemlju, zapravo je objavila svijetu da će Njemačka, veliki agresor 20. stoljeća i arhitekt holokausta, biti humanitarna supersila dvadeset prvog. To je možda plemenita gesta, ali tko će platiti cijenu toga? Obični građani Europe, koji su vidjeli da su kriminal i teroristička djela u eksponencijalnom porastu. Njihovi strahovi i frustracije su uglavnom zanemareni – ili još gore.

U listopadu 2015., njemačka vlada odredila je da će 800 novopridošlih imigranata biti smješteno u njemačkom gradu Kasselu. Zabrinuti stanovnici održali su sastanak kako bi postavili pitanja svojim predstavnicima. Ako što pokazuje video snimka, građani su bili mirni i pristojni. Zatim, u jednom trenutku, njihov predsjednik okruga obavještava ih da će izbjeglice doći bez obzira na njihove primjedbe i da svatko tko se ne slaže s tom politikom “slobodan je da napusti Njemačku”.

Ovaj službeni stav – ako postoji problem, on nije zbog izbjeglica, već zbog građana – odražava osjećaj koji ja nazivam “umor” – osjećaj među elitnom klasom da se europska priča odigrala: pokušali smo s religijom i svim mogućim oblicima politike, i svaki pokušaj nas je, jedan za drugim, doveo do katastrofe. Pokvarimo svaku ideju koju dohvatimo, pa tko može reći da svijet neće biti bolji bez nas?

Naravno, samo ljudi koji ne shvaćaju koliko su sretni mogu imati ovaj pogled. Ironično, nitko to ne zna bolje od onim izbjeglica koje su se doista asimilirale i koje brade Zapadne vrijednosti. Izvanredni ljudi, poput Ayaan Hirsi Ali, rođene Somalijke, koja je napustila Nizozemsku jer je vjerovala u načela prosvjetiteljstva više od samih Nizozemaca. Ili Hamed Abdel-Samad u Njemačkoj, kojem kolege imigranti prijete smrću jer brani europske vrijednosti.

To je stvar samoubojstva, kulturnog samouništenja.

Moguće je da će se obični Europljani pridružiti svojim čelnicima u ovom paktu. No nedavna ispitivanja javnog mnijenja upućuju na to da nemaju namjeru to učiniti. Kako će postupiti na tu namjeru bit će velika priča u godinama koje dolaze.

Hoćemo li svjedočiti kraju Europe ili njezinom ponovnom rođenju?

Ja sam Douglas Murray, autor “Čudne smrti Europe” za Prager University.

2 COMMENTS

  1. […] “Doseljenicima su neko vrijeme dopuštali – pa čak i ohrabrivali, zahvaljujući europskoj predanosti “multikulturalizmu” – da slijede koju god kulturu žele. Ali to nije baš dobro ispalo. Čelnici Velike Britanije, Francuske i Njemačke priznali su to 2011. godine, kad su David Cameron, Nicholas Sarkozy i Angela Merkel dramatično objavili da multikulturalizam nije uspio.”, rekao je Murray za Prager University. […]

  2. […] “Doseljenicima su neko vrijeme dopuštali – pa čak i ohrabrivali, zahvaljujući europskoj predanosti “multikulturalizmu” – da slijede koju god kulturu žele. Ali to nije baš dobro ispalo. Čelnici Velike Britanije, Francuske i Njemačke priznali su to 2011. godine, kad su David Cameron, Nicholas Sarkozy i Angela Merkel dramatično objavili da multikulturalizam nije uspio.”, rekao je Murray za Prager University. […]

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here