5 mitova ljevice o nordijskom socijalizmu

Nima Sanandaji

2
120
iStockphoto/MLiberra Waterfall, Reykjavik, Iceland

Na prvi pogled, izgleda da su nordijske zemlje Europe postale sve ono čemu se ljevica divi: prosperitetne, ali opet ravnopravne i s dobrim društvenim ishodima. A ljevica sve to voli pripisati socijalizmu. Ali bliži pogled pokazuje da ono čemu se ljevica divi u nordijskim društvima nije zasluga socijalizma i da je prava lekcija koju šalju nordijske zemlje važnost slobodnog tržišta i živahne radne etike.

Bernie Sanders, Barack Obama, Hillary Clinton i Bill Clinton imaju jednu zajedničku stvar — svi oni se dive demokratskom socijalizmu nordijskog stila. U debati s Hillary Clinton, Sanders je, na primjer, rekao da će objasniti Amerikancima što je to demokratski socijalizam: “Mislim da bismo trebali pogledati zemlje poput Danske, Švedske i Norveške i naučiti iz njihovog primjera što su postigli za svoj radni narod.”

Ezra Klein, urednik liberalne internet stranice Vox, objasnio je da “Clinton i Sanders oboje žele da Amerika izgleda više poput Danske — oboje žele donesti velikodušnu politiku porodiljnog dopusta, dati vladi ovlasti da pregovara o nižim cijenama lijekova i ojačati mrežu socijalne sigurnosti. Njihova neslaganja nisu u tome da li Amerika treba izgledati poput Danske.”

Sadašnji i prethodni demokratski predsjednici dijele tu viziju. 1997., Bill Clinton postao je prvi američki predsjednik koji je službeno posjetio Dansku. Clinton je hvalio dansku politiku:

Danska je bila pionir u pokazivanju svijetu kako nacija može uspjeti, u stvaranju snažnog gospodarstva i dobrog društva koji pruža priliku svim svojim građanima i podržava one kojima je to potrebno, društvo povezano zajedničkim vrijednostima i poštivanjem stvarnih razlika. Svi možemo naučiti od vaših nastojanja da doživotno obrazujemo ljude, dajući im alate neophodne za maksimalno iskorištavanje vlastitih života u vrijeme globalnih, ekonomskih i tehnoloških promjena.

U svojoj knjizi ‘Natrag na posao’ (Back to work), objavljenoj 2011., otišao je dalje tvrdeći da Finska, Švedska i Norveška pružaju veće šanse pojedincima da budu uspješniji od svojih roditelja nego je to slučaj u Sjedinjenim Državama.

2013., Obama je slijedio njegov primjer i prvi je od američkih predsjednika napravio bilateralnu posjetu Švedskoj. Ondje je objasnio da se divio švedskom ekonomskom modelu:

Švedska je također mogla imati snažno tržišno gospodarstvo istovremeno priznajući da postoje neke važne investicije u obrazovanju ili infrastrukturi ili istraživanju, a nema kontradikcije između javnih ulaganja i čvrstog vjerovanja u slobodno tržište. A to je debata i rasprava koju često vodimo u Sjedinjenim Državama.

U svibnju 2016., Obama je ugostio čelnike nordijskih zemalja u Washingtonu. Nastavio je hvaliti nordijski model socijalne skrbi. Obama je objasnio:

Mi vjerujemo u društva koja stvaraju priliku za sve ljude, kroz obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i jednake mogućnosti — uključujući i za žene. Zapravo, u svijetu sve veće ekonomske nejednakosti, nordijske zemlje imaju neke od najmanjih nejednakosti dohotka u svijetu — što može objasniti činjenicu da su jedni od najsretnijih ljudi na svijetu, iako ne uživaju u puno sunca. […] Bilo je vrijeme kad sam govorio, zašto ne bismo učinili nadležnima sve te male zemlje neko vrijeme? I one bi mogle počistiti stvari.”

Ovo divljenje prema nordijskoj politici, kako ispada, nije jedinstvena američka značajka. Zapravo, u mnogim dijelovima svijeta ljevica koristi nordijske zemlje kao glavni argument zašto socijalizam i velike socijalne države funkcioniraju.

Prethodno sam pisao o ovom problemu kroz nekoliko studija u kratkoj knjizi ‘Skandinavska neposebnost” (Scandinavian unexeptionalism), koja je izašla prošle godine. Rad je — djelomično ili u potpunosti — objavljen na španjolskom, njemačkom, francuskom, poljskom, farsi, korejskom jeziku, a trenutačno se prevodi na japanski. Pred nekoliko tjedana uspio sam izdati nastavak te knjige pod nazivom ‘Raskrinkavanje utopije — Razotkrivanje mita o nordijskom socijalizmu’ (Debunking Utopia — Exposing the Myth of Nordic Socialism), koja se detaljnije bavi mitom koji okružuje ideju socijalizma prakticiranog u Skandinaviji.

Boljim proučavanjem nordijskog iskustva omogućuje se suprotstavljanje velikom djelu omiljenih argumenata moderne ljevice, a možda čak natjeraju i one koji vjeruju u socijalizam da postanu svjesni granica takve politike. Stoga, pogledajmo neke od mitova koji okružuju nordijski socijalizam.

Mit #1 — Zemlje poput Danske pokazuju da socijalizam funkcionira

Uspjeh nordijskih zemalja temelji se na činjenici da su se one povijesno oslanjale na slobodna tržišta i zaštitu privatnog vlasništva. Jedina iznimka je kratko razdoblje u Švedskoj (vidi mit #2) u kojoj je socijalistička politika osakatila rast i stvaranje novih radnih mjesta. Nordijske nacije imaju visoke poreze i velikodušnu socijalnu pomoć, ali u mnogim drugim aspektima imaju neuobičajenu slobodu tržišta.

Ovo ne morate čuti od mene, samo poslušajte danskog premijera Lars Løkke Rasmussena. Nakon što je vidio da se njegova država uzima kao primjer u američkoj predsjedničkoj debati, osjetio je potrebu da reče studentima u govoru 2015. održanom na Harvardovoj Kennedy školi vlade: “Znam da neki ljudi u SAD povezuju nordijski model s nekom vrstom socijalizma. Stoga želim pojasniti jednu stvar. Danska je daleko od socijalističke planirane ekonomije. Danska ima tržišno gospodarstvo.”

Brzi pogled na najnoviji rang zemalja po indeksu ekonomskih sloboda potvrđuje da je Rasmussen u pravu, a američka ljevica u krivu u svom gledanju Danske kao prvoklasnog primjera socijalizma. Danska ima samo marginalno manji skor ekonomskih sloboda od Sjedinjenih Država — na prošlogodišnjoj ljestvici, Danska je bila malo ispred Sjedinjenih Država. To je zbog toga što Danska, kao i ostale nordijske zemlje, nadoknađuje veliki javni sektor politikom usmjerenom prema tržištu u ostalim područjima.

Kada se radi o područjima poput poslovnih propisa, trgovinske politike, slobode investicija, jamaca i pružanju obrazovanja, skrbi nad starijima i zdravstvenoj skrbi te djelomičnoj privatizaciji mirovinskog osiguranja, nordijske zemlje su među najotvorenijim slobodnim tržištima na svijetu. Zapravo, u ovim područjima SAD može mnogo naučiti na primjeru Danske i ostalih nordijskih zemalja.

Mit #2 — Nordijske zemlje postale su bogate oslanjajući se na socijalizam

Ovo ne može biti manje točno. Švedska je jedina nordijska zemlja koja je zapravo eksperimentirala sa socijalizmom, tijekom 70-ih i 80-ih godina. Teško je vidjeti kako bi se te politike mogle smatrati bilo čim osim masivnim neuspjehom.

Švedski gospodarski razvoj može se podijeliti u četiri razdoblja. Razdoblje slobodnog tržišta koje je trajalo između 1870 (kada je uveden kapitalizam) i 1936 (kada su socijalni demokrati došli na vlast). Tijekom tog razdoblja, ekonomsku politiku zemlje karakteriziralo je minimalno miješanje vlade i švedsko gospodarstvo raslo je brže od bilo koje druge zemlje zapadne Europe. Između 1936. i 1970. Socijalni demokrati našli su put u švedsku politiku, ali čak se i ljevičarska vlada nije usudila narušavati slobodno tržište. Švedska stopa rasta pala je na zapadnoeuropski prosjek u tom razdoblju.

Zatim je došlo razdoblje između 1970. i 1991., kada su socijalni demokrati zapravo pokušali uvesti oblik planirane ekonomije u zemlju. Švedska stopa rasta pala je na pretposljednje mjesto među zapadnoeuropskim zemljama. Vlada desnog centra preuzela je vlast 1991 i iduće vlade s desne i s lijeve strane ponovno su okrenuli zemlju prema slobodnom tržištu. Kao rezultat toga, Švedska je doživjela drugu najveću stopu rasta u Zapadnoj Europi tijekom nove slobodno-tržišne ere između 1991. i 2014.

Nakon što jednom steknete više znanja o stvarnoj ekonomskoj povijesti Švedske i ostalih nordijskih zemalja, ispada da njihovo iskustvo nema veze sa socijalizmom, već snažno ukazuje na korist ekonomskih sloboda. Kao što sam pokazao u ‘Raskrinkavanju utopije’, ovo nije istina samo za Švedsku, već je istina i za druge nordijske zemlje.

Mit #3 — Nordijski stil socijalne skrbi vodi do poželjnih društvenih ishoda

Isprva, čini se da ovo ima smisla. Uostalom, nordijske zemlje imaju dugi životni vijek i nisku stopu smrtnosti djece. Sigurno je to zasluga demokratskog socijalizma? Pa, i u ovom slučaju bliži pogled raskrinkava ljevičarski mit. Zapravo, nalazimo da su poželjni društveni ishodi prethodili socijalnoj državi.

Danas se nordijske zemlje ističu kao one s visokim poreznim stopama. Na primjer, Danska ima najveću poreznu stopu među razvijenim zemljama. Ali 1960. godine, porezna stopa u zemlji iznosila je samo 25 posto BDP-a, manje od američkih 27 posto u isto vrijeme. U Švedskoj, ta stopa je iznosila 29 posto, također samo neznatno više od SAD-a. Ono što bi moglo biti iznenađenje američkim obožavateljima nordijskih zemalja je da su poželjni društveni ishodi već postojali u tom vrijeme. Tablica ispod prikazuje globalnu ljestvicu životnog vijeka i smrtnosti djece — prije uvođenja velikih socijalnih zemalja u Skandinaviji — na vrhuncu velikodušne socijalne politike u usporedbi s najnovijim podacima.

Poželjni rezultati postojali su dugo prije stvaranja socijalne države — što ima smisla jer su povezani sa zdravom prehranom i načinom života u nordijskih ljudi. Ako išta možemo zaključiti, to je da su nordijske zemlje malo skliznule s vrha nakon uvođenja velikih socijalnih država. Dakle, dok prosječna osoba u Danskoj, modernoj ekonomiji s najvišom poreznom stopom, živi 1,5 godina duže od prosječnog Amerikanca, nemojmo zaboraviti da je u vrijeme kad je Danska imala malu poreznu stopu ta razlika iznosila 2,4 godine.

Također, oni koji vjeruju da su dobri ishodi u nordijskim zemljama jednostavno rezultat velikih socijalnih država moraju biti svjesni da je Island — nordijska zemlja koja je povijesno imala najmanju socijalnu državu — zemlja s najdužim životnim vijekom i najmanjom smrtnosti djece. Danska — nordijska zemlja s najvećim javnim sektorom — zaostaje za susjedima.

Mit #4 — Nordijska socijalna skrb vodi prema ravnopravnosti prihoda

Dok kapitalizam američkog stila vodi prema bogaćenju najbogatijih jedan posto, nordijski sistemi redistribuiraju bogatstvo puno ravnomjernije. Zasigurno je ovaj argument za nordijski stil socijalne demokracije istinit? Dijelom mislim da je — redistribucija novca preko visokih poreza stvara ravnopravnost prihoda. Ali u ovoj priči ima nešto više.

Ono što mnogi u ljevici jednostavno nisu svjesni je da ravnopravnost prihoda u nordijskim zemljama ima više veze s povijesti, kulturom i demografijom tih zemalja nego što ima s demokratskim socijalizmom i vladinom redistribucijom. Švedski ekonomisti Jesper Roine i Daniel Waldenström objašnjavaju da: “Najveći dio smanjenja [razlike u prihodima u Švedskoj] odvijao se prije širenja socijalne države i do 1950. godine udio Šveđana s najvećim prihodima već je bio niži nego u ostalim zemljama.” Nedavna studija ekonomista Anthony Barnes Atkinsona i Jakob Egholt Søgaarda došla je do istog zaključka za Dansku u Norvešku.

Što vodi do ravnopravnosti dohotka u nordijskim zemljama? Čini se da odgovor možemo naći u luteranskoj kulturi sa snažnim naglaskom na rad i individualnu odgovornost u kombinaciji s homogenom populacijom i bogatstvu stvorenom zahvaljujući kapitalizmu. Zemlje, koje su već bile prosperitetne, ravnopravne i sa snažnim normama o individualnoj odgovornosti, odlučile su se krenuti prema velikodušnoj socijalnoj pomoći.

Međutim, s vremenom, nordijski ljudi prilagodili su svoju radnu etiku velikoj socijalnoj državi. Postalo je prihvatljivo osloniti se na podršku države, čak i kad si dovoljno zdrav kako bi pronašao zaposlenje. Masivna ovisnost o socijalnoj pomoći raslo je, ne manje među onima s imigrantskim podrijetlom — i ja sam odrastao u obitelji izdržavanu socijalnom pomoći. Dakle, iako nordijske socijalne države svakako pomažu manje sretnima preko vladinih beneficija i usluga, to ne rezultira samo borbom protiv siromaštva, već također nenamjerno stvara socijalno siromaštvo.

Mit #5 — Amerikanci bi puno bolje živjeli s nordijskom stilom socijalne skrbi

Važno je imati na umu da uspjeh nordijskih društava očigledno ima puno veze s njihovim neuobičajeno snažnim etičkim normama, a ne samo s njihovom politikom socijalne pomoći. Pa, što se događa kada se ista kultura kombinira s drugačijim političkim sustavom? Možemo naći odgovor gledajući Amerikance nordijskog podrijetla.

Povijesno gledano, na put preko Atlantika uglavnom su se odlučivali osiromašeni ljudi nordijskih zemalja kako bi pronašli nove živote. Unatoč tome, nordijski Amerikanci uspjeli su biti bogatiji od svojih rođaka koje su ostavili za sobom. Danas, danski Amerikanci imaju cijelih 55 posto veći standard od Danaca. Švedski Amerikanci imaju 53 posto veći standard od Šveđana. Taj jaz je čak veći, 59 posto, kod finskih Amerikanaca i Finaca. Iako norveškim Amerikancima nedostaje naftno bogatstvo Norveške, oni imaju 3 posto veći standard od svojih prekomorskih rođaka.

Bernie Sanders, Hillary Clinton i Barack Obama bili bi šokirani kada bi saznali da nordijski Amerikanci su također društveno uspješniji od svojih skandinavskih rođaka. Oni imaju eksponencijalno nižu stopu napuštanja srednjih škola, puno nižu stopu nezaposlenosti i čak nižu stopu siromaštva. Slično tome, imigranti u nordijskim zemljama postaju lošiji od onih u SAD u pogledu zapošljavanja, samoprocjene zdravlja i školskih rezultata njihove djece.

Kada jednom usporedimo jabuke s jabukama, slučaj za usvajanje nordijskog stila socijalne skrbi u SAD-u i ostalim dijelovima svijeta, iznenada postaje manje snažan. U stvari, same nordijske zemlje se postepeno udaljavaju od vrlo velikodušnog modela socijalne skrbi, usvajajući sustave koji se više fokusiraju na individualne slobode, tržišne snage i samodostatnost. Prava priča o nordijskom uspjehu, važna je u ovom smislu da je zagovornici slobode nauče, ne zato što su nordijske zemlje važne same po sebi, već zbog njihovog statusa ideološkog Shangri-La ljevice.

Dr. Nima Sanandaji je autor i istraživač kurdsko-iranskog podrijetla koji je migrirao u Švedsku kao dijete i odrastao u obitelji podržavanoj od socijalne pomoći. Diplomirao je na Royal Institute of Technology u Švedskoj, a proveo je i istraživanje na Sveučilištu Cambridge.