KLAVAN: Mac-fašizam

Andrew Klavan

Apple Explained via YouTube

Prizor kojeg nam je ovaj tjedan priuštio Tim Cook dok je uzdizao cenzuru kao religijsku dužnost, otvorio je još jednu frontu u korporativnom ratu protiv slobode govora. Cook je primao nagradu Antidifamacijske lige (ADL) “Hrabrost protiv mržnje”, dok je iznosio svoje jezive primjedbe, uzimajući svojoj masivnoj korporaciji za pravo da određuje tko može slobodno izražavati svoje mišljenje, a tko ne.

Njegov govor je bio toliko prvoklasan primjer liberalnog fašizma sa smiješkom da zaslužuje pogled izbliza.

Cook se hvalio da će “mrzitelji” biti banirani s Appleovih platformi. “Nemamo vremena za zbunjenost”, rekao je. Pod zbunjenosti, pretpostavljam da misli na moralnu nelagodu koja se često pojavljuje kad stavimo vrijednost slobode iznad naših osobnih stavova — kao kad je, na primjer, naša velika nacija dozvolila ljudima tvrdnju da je istospolni brak pravo iako je većina ljudi vjerovala da je homoseksualnost grijeh. Nije utišavanje “mrzitelja” ono što nas gura naprijed, već dopuštanje izražavanja mišljenja svih ljudi bez obzira na činjenicu koliko snažno se ne slažemo.

Cook je nastavio: “Imamo samo jednu poruku onima koji nastoje širiti mržnju, podjelu i nasilje: nemate mjesta na našim platformama, ovdje nemate dom.”

Poput ostalih masivnih korporacija društvenih medija, Apple je zaštićen Odjeljkom 230 Zakona o pristojnosti komunikacija. To im omogućava izuzeće od suđenja zbog sadržaja koji se nalazi na njihovim platformama jer su platforme — poput telefonske kompanije — one pružaju svima mjesto za govor, za razliku od izdavača koji uređuje ono što objavljuje i stoga snosi odgovornost za to. Ako Cook, kao što se hvalio tijekom svog govora, može cenzurirati tupane poput Alexa Jonesa iz InfoWarsa, onda bismo ga trebali tužiti za svaku laž koja je izrečena na njegovim platformama. Ako ga ne možemo tužiti, onda se čak i klaunovima poput Jonesa mora dopustiti da podijele svoje mišljenje u velikoj američkoj tradiciji.

Zatim je Cook dao svoju najjeziviju izjavu: “Moji prijatelji, ako ne možemo biti jasni na moralnim pitanjima poput ovih, onda imamo velike probleme … Ja vjerujem da je najsvetija stvar kojem je dana svakom od nas naš sud, naša moralnost, naša vlastita urođena želja da izdvojimo dobro od lošeg. Odabir da se ta odgovornost stavi u stranu u trenutku suđenja je grijeh.”

Samo čovjek vrijedan više od 600 milijuna dolara može izbljuvati toliko simplistički konjski izmet bez da ga netko nazove tikvanom. Naravno da svi mi imamo unutarnji moralni glas. Tijekom stoljeća, ljudi koji su držali sigurnu i nepokolebljivu vjeru u taj glas stavljali su jedni druge na lomaču zbog neslaganja s religijskim doktrinama, puštali pse na njih zbog boje njihove kože i na smrt trovali plinom zbog njihovog vjerskog nasljeđa.

Svaki od tih ubojica mislio je da čini dobro. Tijekom vremena, naučili smo da, čak i kad imamo toliko novaca i moći, naš sveti unutarnji moralni glas ne čini uvijek pravu stvar, a ponekad i smrtonosno griješi.

I tako smo naučili. Naučili smo da moramo svakome dopustiti da govori kako bi mudrost naroda mogla pronaći put prema najboljem argumentu. Naučili smo da pitanje ne glasi hoćemo li podržati “mržnju” (što god to značilo), već: tko odlučuje što je “mržnja”? Tko odlučuje koga će se ušutkati?

Tim Cook, čelnik moćne korporacije, nekako se čudesno spotaknuo na odgovor koji kaže da bi to trebale odlučivati moćne korporacije.

Ljevica je nekad shvaćala da je takav odgovor neamerički. Međutim, dok smo se prebacivali s proizvodne ekonomije, koja se oslanjala na činjenice, na emocijama nabijenu informacijsku ekonomiju, također smo se prebacili s desničarske korporativne kulture na ljevičarsku korporativnu kulturu. Korporacije mogu biti divne, kreativne stvari. Ali one su također centri moći i poput svih centara moći, one istodobno iskvaruju umove ljudi koje osnažuju i navode ih da razmišljaju o sebi kao našim moralnim gospodarima.

Oni to nisu. Naši su utemeljitelji uredili stvari tako da svaki centar moći ima suparnika koji ga drži pod kontrolom. U slučaju masivnih korporacija poput Applea, taj suparnik je vlada. Tim Cook i Apple trebali bi se baciti na koljena prisiljavanjem da se ili pridržavaju uvjeta CDA-230 ili da ih tuži svako ljudsko biće koje je ikad bilo oklevetano na njihovim platformama.

Tim Cook nije glas moralnosti, već glas sirove moći. To je glas — a ne glas “mržnje” — koji bi nas trebao najviše plašiti.