Danas su održana kongresna saslušanja u svrhu razmatranja reparacija Afroamerikancima kao naknadu za grijehove ropstva. Pošto Demokratska stranka sve više tetura ulijevo, bilo je samo pitanje vremena kad će ova zbunjujuća ideja doseći Capitol Hill.
Opterećivanjem Amerikanaca 21. stoljeća s određenom količinom melanina s grijesima nacije koja je prije 150 godina učinkovito rastaljena i ponovno oblikovana na takvim svetim mjestima poput Shiloha, Antietama, Gettysburga i konačno Appomattoxa, je prima facia apsurdna. A ozbiljno razmotriti novčane isplate od današnjeg građanstva putem već crvenom tintom zasićenog Ministarstva financija SAD-a, je van svake pameti.
Dopustit ću etičarima raspravljanje o pravednosti iznuđivanja novca od jedne generacije kako bi se platili grijesi od prije pet generacija. Umjesto toga predlažem da jednostavno upitamo senatore Warren i Bookera, zastupnicu Lee i ostale, kako bi takav program reparacija točno funkcionirao? Tko bi spadao u kategoriju platitelja, a tko bi bio primalac tih plaćanja?
Hoće li bijela osoba koja danas može pratiti svoju lozu sve dok ga ona ne odvede do nadgrobne ploče mladog vojnika Unije ubijenog u akciji u Chickamaugi, biti izuzeta? A što je s potomcima južnjačkih plantažera koji nisu samo odbacili ropstvo i nisu posjedovali nikoga, već su, zapravo, pomagali odbjeglim robovima izlažući velikoj opasnosti svoj dom i obitelj?
Hoće li postojati nekakav online obrazac za popunjavanje koji kaže: “Provjerite ovdje jesu li vaši pra-pra-pra-pra-pradjedovi posjedovali robove” ili će Povjerenstvo za reparacije otkriti da je bjelina dovoljna krivnja jer, pa, u redu, iako ste možda imali tri rođaka koja su atomizirana od strane pobunjeničkih topova dok su branili položaj “stršljenovog gnijezda” Unije u Shilohu, vi ste još uvijek bijeli i tako imate privilegije, paaa, time što ste bijeli. Pošaljite svoj ček ovdje.
Sad, što je s mojom suprugom Talijankom? Njezina obitelj kročila je na američko tlo tek šezdeset sedam godina nakon što se Lee predao Grantu. Kakvu “privilegiju” su uživali siromašni talijanski imigranti koji su pristali u New Yorku 1932. godine, baš kad je Velika depresija ubacila u petu brzinu? I nije baš da su Talijani, ljudi tamnije puti s čudnim jezikom i običajima — i katolici — dočekani otvorenim rukama od strane drugih bijelaca. Treba li moja supruga svejedno platiti? Na koga da naslovi ček? Djecu Collina Powella ili Tylera Perryja? (Za svaki slučaj, kako se speluju Sasha i Malia?)
Postalo je malo komplicirano, jel’ da? Pa, hajde da još malo više zakompliciramo. Kroz gotovo čitavu zabilježenu povijest, među svim ljudima na obje hemisfere, bilo da su to stari Grci, Maje ili Kinezi, ropstvo je bilo prihvaćena norma. Posjetitelji kina koji su pozdravljali 300 Spartanaca kod Termopila kao branitelje slobode protiv tiranskog kralja, možda ne znaju da je Lakedemon na svom vrhuncu imao samo 10.000 hoplita-građanina; to je zapravo bilo društvo koje je izgrađeno na leđima 150.000 brutaliziranih helota. Atena, ta kolijevka demokracije, je također bila savršeno sretna porobljavanjem onih koje su osvojili.
A isto je bilo i u Africi. Ono što su nas podučavali u našim sve više indoktrinirajućim školama da je bila isključivo bijela trgovina robljem, zapravo su potpomagali i podupirali afrički crnci, koji su rutinski porobljavali druga plemena i prodavali ih Europljanima koji su uglavnom ostali ograničeni na utvrde duž obale Atlantskog oceana. Pa kako su onda svi ti robovi iz unutrašnjosti stigli do tih obalnih ispostava? Povjesničari John Thornton i Linda Heywood iz Bostonskog sveučilišta procjenjuju da su 90 posto onih koji su otpremljeni u Novi svijet porobili Afrikanci, a zatim prodali europskim trgovcima.
Kaže profesor s Harvarda Henry Louis Gates (da, onaj isti s čuvenog Obaminog “Pivskog summita“): “Tužna je istina da bez složenih poslovnih partnerstva između afričkih elita i europskih trgovaca i komercijalnih agenata, trgovina robljem u Novi svijet ne bi bila moguća, barem ne u onoj mjeri u kojoj se dogodila.” Možda zagovornici plana planiraju svoju mrežu reparacija baciti dovoljno daleko da dosegnu preko oceana i uhvate riznice nekih zapadnoafričkih zemalja?
Dakle, ropstvo je teško bilo samo grijeh Zapadnog bijelog čovjeka. Zapravo su dva bijela muškarca, više od bilo koga drugoga bilo koje boje, bila najodgovornija za okončanje ropstva na Zapadu. Britanski član Donjeg doma, William Wilberforce, predvodio je Veliku Britaniju u ukidanju trgovine robljem 1807. godine, nakon čega je kraljevska mornarica učinkovito otjerala ropstvo s otvorenog mora. (Britanija je ukinula sve vrste ropstva 1833. godine). A godine 1863., Abraham Lincoln je objavio jednim potezom pera da će 3,5 milijuna robova u Sjevernoj Americi biti “od sada i zauvijek slobodni” i potom vodio brutalni rat u kojem je život izgubilo više od 700.000 Amerikanaca kako bi se to održalo.
Sjedinjene Države bi danas bile neprepoznatljive čak i onima koji su marljivo radili na provođenju 13., 14. i 15. amandmana. Prema američkom cenzusu iz 2010. godine, u SAD-u postoji više od 550.000 međurasnih bračnih parova. Deset posto djece rođene u SAD-u danas su mješovite rase, u odnosu na samo jedan posto 1970. godine. Tko plaća kome u tom slučaju? I što je s njihovom djecom? Hoće li ljudi mješovitih rasa poput Obame pisati čekove… sebi samima?
Kad god netko pokuša destilirati svojedobno univerzalnu praksu, koja je bila toliko višestrana i povijesno sveprisutna, kao ropstvo pojednostavljene i pokroviteljske linije boje, priča ne drži. Ropstvo je bilo najsloženije pitanje u povijesti Sjedinjenih Država, a također i svijeta. Njegovo barbarstvo može se usporediti samo s njegovom sveprisutnošću… tako dugo dok dvije najmoćnije bijele nacije na zemlji nisu silom okončali njegov veliki dio.
Možda je vrijeme da ljevičarski političari prestanu biti snishodljivi prema Afroamerikancima, dok im cinično usađuju mentalitet žrtve isključivo zbog prikupljanja glasova. Ova praksa služi samo sputavanju crnaca i to s onim najvećim životnim hendikepom koji osoba može imati: nedostatkom vjere u vlastitu moć da promijeni život na bolje i istinski sudjeluje u američkom snu. Rasprave o reparacijama skreću pozornost s onog pravog problema s kojima se danas suočavaju crnci (i sve više bijelaca, također). 72% crne djece rođeno je izvan braka; 38% crnaca smatra se siromašnima. A opet, samo 8% crnih obitelji na čelu s bračnim parom živi ispod granice siromaštva. 30% bijelih obitelji također predvodi samo jedan roditelj. Najveći štit od siromaštva jest naglašavanje obiteljskih vrijednosti i pametnih izbora. Dakle, možda su današnji obrasci ponašanja, a ne jučerašnji lanci predaka, oni koji predstavljaju stvarne zapreke napretku manjina… to i izvršni direktori Rasnih huškača d.o.o. te njihove povlađujuće demokratske nade za koju bi istinska rasna jednakost samo značila gubitak njihove moći. Možda istinsko spasenje leži u okončanju samodestruktivnih društvenih normi, a ne u traženju restitucija u trupu Amistada.
Brad Schaeffer je autor, povjesničar, glazbenik i trgovac robom čiji su se članci pojavili u The Wall Street Journalu, NY Daily Newsu, National Reviewu te raznim blogovima i vijestima.
