WALSH: Ovo predstavlja pravu opasnost od videoigara. I nema gotovo nikakve veze s nasiljem.

Matt Walsh

Kait 8

Rečeno nam je da bi predsjednik Trump mogao upucati nekoga usred Pete avenije i ne bi izgubio svoje pristaše, ali očito ne smije kritizirati videoigre. Trump se suočio s intenzivnim reakcijama zbog toga što se nakratko osvrnuo na prilično očiglednu činjenicu da nasilni mediji imaju desenzibilizirajući učinak na umove mladih osoba. On nije rekao da video igre “uzrokuju” nasilje, niti je “okrivio” videoigre za nasilje. On ih je jednostavno spomenuo kao jedan od mnogih čimbenika koji mogu, u većoj ili manjoj mjeri, doprinijeti problemu.

Videoigre su sveta krava u našoj kulturi. Znate da su svete kad čak ni Trump ne može izbjeći kritike ako se usudi bogohuliti protiv njih. To je prilično nezgodna situacija jer sprječava razgovor vrijedan rasprave o aktivnosti kojoj naša djeca posvećuju više od 15 sati tjedno. Dopušteno nam je razgovarati o štetnom utjecaju televizije, filmova, interneta i društvenih medija — ali vide igre, kao što se naširoko inzistira, predstavljaju iznimku. Svi ti drugi oblici medija — sve one slike u koje djeca provode sate buljeći u njih, sve one ostale stvari koje privlače njihove oči na svjetleći ekran — mogu se procjenjivati i kritizirati, ali ne i video igre.

Tvrdi se da je veza između videoigara i fizičke agresivnosti “opovrgnuta” i “razotkrivena”. Jučer mi je rečeno na Twitteru da je “svaka studija” pokazala da videoigre nemaju nikakve veze s nasiljem. To su sve, naravno, gluposti. Američka pedijatrijska akademija evidentira 3.500 studija provedenih o vezi između nasilja i medija. Sve osim njih 18 pronalaze vezu. Novije studije došle su do sličnih zaključaka.




No, tu igru suprotstavljenih studija mogu igrati dvojica. Često citirana studija na strani pro-igrača — reklamirana kao “jedna od najtočnijih do sada” — nastoji pronaći nepovezanost agresije i videoigara. Zabilježite da se “nepovezanost” uvelike razlikuje od “opovrgava vezu”, kako to uokviruju naslovi i objave na društvenim mrežama. Zapravo je zanimljivo pročitati studiju, a ne jednostavno preletjeti očima njezin naslov i vijesti o njoj. Ako pročitate onaj sitni tisak — ili čak samo uobičajeni ispis — otkrit ćete da se ona gotovo isključivo oslanja na podatke koje su samoinicijativno izvijestili igrači i roditelji igrača. Negativni utjecaj igara je “osporen” na temelju činjenice da ljudi koji igraju videoigre i roditelji koji dopuštaju svojoj djeci igranje videoigara kažu da nema negativnog utjecaja. To samo pokazuje da ljudi imaju tendenciju branjenja svojih hobija, a roditelji imaju tendenciju branjenja svog vlastitog roditeljstva. Ideja da ona dokazuje ili opovrgava bilo što u vezi utjecaja igranja videoigara je smiješna.

Druge studije obranile su videoigre analizom stope kriminala oko razdoblja u kojima su se nasilne videoigre pojavile na tržištu. Šokantno, stopa kriminala opada tijekom tog razdoblja jer se većina djece nalazi unutra i igra videoigre. Eureka! Naravno, to samo opovrgava ideju da nasilne videoigre hipnotiziraju djecu i tjeraju ih da odmah istrče van i ubijaju jedni druge. Studije poput one s poveznicom gore doista odbacuju takve tvrdnje. Jedini je problem što doslovno nitko na zemaljskoj kugli ne iznosi tu tvrdnju. Nitko ne misli da videoigre preuzimaju kontrolu nad dječjim mozgom poput zombi virusa i “tjeraju” ih i “uzrokuju” da počine nasilna djela. Međutim, ono što neki od nas misle je da su videoigre oblik medija, a mediji utječu na ljude. Te utjecaje je teško raspoznati, teško tabelirati i nemoguće kvantificirati na kružnom grafikonu, ali znamo da oni postoje. Inače bi marketinška industrija bankrotirala.

Kad bih prebacio kanal na Peppu the Pig i pronašao Peppu kako uvlači dim iz bonga, bio bih vrlo nezadovoljan i sigurno ne bih više dopustio svom trogodišnjem sinu praćenje tog programa. Je li to zato što mislim da će crtić “uzrokovati” pretvaranje mog sina u hašišara do iduće srijede? Ne. Ali mislim da slike na ekranu utječu na djecu, baš kao što utječu i na odrasle. Razlog zbog kojeg se uglavnom mrštimo kad likovi iz dječjih crtića koriste drogu jest taj što ne želimo da se naša djeca desenzibiliziraju na to. Isti se proces desenzibilizacije zasigurno može dogoditi s nasiljem — nasiljem na TV-u, u filmovima, na internetu i u videoigrama. Nije vam potreba studija kako bi vam to rekla. To je osnovna činjenica ljudske prirode.

Očigledno je apsurdno tvrditi da će dijete koje satima i danima i godinama igra krvave ‘first-person shooterse’ izaći s druge strane u potpunosti netaknuto tim iskustvom. Sigurno je takav argument toliko kontraintuitivan, toliko suprotan svemu što smo promatrali, toliko suprotan onome što bi svaka osoba upoznata s ljudskom psihologijom očekivala, da bi trebao vrlo uvjerljiv dokaz koji bi ga podržao. Bojim se da se studija koja pokazuje da mame igrača misle kako su videoigre u redu ne kvalificira kao uvjerljiv dokaz.




Ali sav taj govor o nasilju u videoigrama propušta poantu. Na dijete koje umjereno igra nasilne igre uz održavanje zdravog društvenog života i uz bavljenje fizičkom aktivnosti, sadržaj igre će vjerojatno imati zanemariv utjecaj. S druge strane, dijete koje svakodnevno satima boravi unutra, nema društvenog života, ne bavi se gotovo nikakvom tjelesnom aktivnošću, nikad se ne bavi sportom, nikad se ne penje na drveće, ne igra se lovica ili ne zafleka svoje hlače u travi, gotovo će sigurno biti pod negativnim utjecajem svoje dijete videoigrama — čak i ako nijedna od tih igara nije nasilna. Prava opasnost videoigara je ista ona vrsta opasnosti svojstvena televiziji i internetu. Te stvari, ako se konzumiraju nepromišljeno, uzrokuju izolaciju i osamljenost. One sprječavaju razvoj socijalnih vještina i sprječavaju dijete od imanja bilo kakvog pravog djetinjstva. One zamjenjuju njegovu maštu slikama na ekranu i uništavaju njegov unutarnji život.

Ubojica iz Sandy Hooka bio je opsjednut videoigrama, igrajući ih i do deset sati dnevno. Igrači koji sugeriraju da je ta činjenica potpuno nevažna i u potpunosti nepovezana s njegovom kasnijom eksplozijom ubojitog nasilja, prkose zdravom razumu. Videoigre rađaju ovisnost, što nije argument za njihovu zabranu ili cenzuru, već za roditelje koji bi trebali strogo regulirati količinu vremena koju djeca provode igrajući ih.

Često se tvrdi da ne postoji veza između nasilja i videoigara jer ih svi igraju u istočnoj Aziji, a tamo su masovne pucnjave rijetke. To je istina, ali ljudi u tom djelu svijeta također odlaze na višednevne igračke “pijanke” sve dok se ne sruše mrtvi. Azija je dokaz da videoigre ne uzrokuju izravno masovna ubojstva — što je tvrdnja koju, ponavljam, nitko ne iznosi — ali je i dokaz da videoigre mogu ostaviti dubokog psihološkog traga na osobi koja dopušta da njegova igračka navika izmakne kontroli.

Trebali bismo, koliko god je to moguće, voditi svoju djecu dalje od aktivnosti koje uključuju duge dionice samozatajne izolacije u zamračenim sobama i voditi ih prema svježem zraku i travnatim površinama. Naša djeca možda neće postati masovni ili serijski ubojice ako će igrati videoigre osam sati dnevno, ali također neće postati dobro prilagođene odrasle osobe.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.