Već više od jednog stoljeća, teorija evolucije Charles Darwina bila je neosporna poput Newtonove teorije gravitacije. Ali znanost nikada ne prestaje postavljati pitanja. Ili barem ne bi trebala. Stephen Meyer, viši suradnik instituta Discovery, prihvatio je u ovom videu taj izazov. Postoje li pitanja o podrijetlu života na koja darvinizam ne može odgovoriti?
Evolucija.
Učili ste o njoj u školi.
Ona glasi ovako: Život je započeo od vrlo jednostavnih oblika, da bi potom postepeno, tijekom stotina milijuna godina, poprimio sve oblike koje vidimo danas. Od bakterije do Beethovena. Naravno, ne toliko izravno … ali otprilike tako.
To je bila teorija koju je predložio Charles Darwin 1859. godine i koju je, s nekim izmjenama, znanstvena zajednica tijekom prošlog stoljeća prihvatila kao nepobitnu. Kao što evolucijski biolog Richard Dawkins kaže: “Ako sretnete nekoga tko tvrdi da ne vjeruje u evoluciju, ta je osoba ili neznalica ili glupa ili luda.”
No, je li to istina? Postoje li znanstveni razlozi za sumnju u evolucijski prikaz podrijetla života?
U studenom 2016. godine, prisustvovao sam konferenciji u Londonu koju su sazvali neki od vodećih svjetskih evolucijskih biologa. Njezina svrha: osvrt na rastuće sumnje u vezi moderne verzije Darwinove teorije.
Pogledajmo samo dva znanstvena razloga za sumnju u ovu teoriju:
Prvi, Kambrijska eksplozija. Čudna i čudesna stvar dogodila se prije 530 milijuna godina: Cijela hrpa glavnih životinjskih skupina — ono što znanstvenici nazivaju “phyla” — naglo se pojavila unutar geološki kratkog vremenskog perioda — oko deset milijuna godina.
Ti novi životinjski oblici — koji pokazuju prototipove dizajna tijela većina životinja koje vidimo danas — pojavili su se u zapisu fosila bez dokaza o ranijim precima.
Jeste li to čuli? Pojavio se ogroman broj raznolikih životinja bez uočljivih prethodnika.
Odakle su onda došli?
Ovo pitanje je zadavalo prilično glavobolje Darwinu. I priznao je da ne može pružiti “zadovoljavajući odgovor”. Kao ni današnji znanstvenici.
Poznati biolog Eugene Koonin iz Nacionalnog centra za biotehnološke informacije, opisuje naglu pojavu kambrijskih životinja i ostalih organizama poput dinosaura, ptica, cvjetnih biljaka i sisavaca kao obrazac “bioloških Velikih praskova”.
Dakle, što je uzrokovalo nastanak svih tih novih oblika života? To pitanje nas dovodi do druge velike sumnje: DNK zagonetke.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća, James Watson i Francis Crick došli su do zapanjujućeg otkrića: molekula DNK pohranjuje informacije u četveroznakovnom digitalnom obliku. Nizovi precizno sekvencioniranih kemikalija unutar DNK spirale pohranjuju instrukcije — informacije — za izgradnju ključnih proteina koje su ćelijama potrebne za preživljavanje. Ako kemijska “slova” u DNK tekstu nisu pravilno sekvencionirana, molekula proteina se neće formirati. Nema proteina; nema stanica. Nema stanica; nema živih organizama.
Bill Gates je rekao: “DNK je poput softverskog programa”. Razmislimo o tome na trenutak. Kako bi računala bila brža i obavljala više funkcija, potreban im je novi kod. Pa, isto vrijedi i za život: Kako bi se izgradili novi oblici života, evolucijski proces trebao bi proizvesti novu genetsku informaciju — novi kod.
Ali to podiže pitanja o stvaralačkoj snazi prirodne selekcije i mutacije. Prirodna selekcija je jednostavan proces sortiranja. Vrste zadržavaju povoljne mutacije koje im dozvoljavaju preživljavanje, ali eliminiraju loše mutacije koje uzrokuju izumiranje njezinih članova. Nitko ne sumnja da je prirodna selekcija stvarni proces i da ona proizvodi manje varijacije, ali mnogi biolozi sad sumnjaju da ona proizvodi velike inovacije u biološkom obliku.
Da biste vidjeli zašto, ponovno razmislite o softwareu. Što se dogodi kad uvedete nekoliko slučajnih promjena u kompjuterski kod? Vjerojatno ćete ga zabrljati, zar ne? Iako će možda i dalje raditi — ako ne napravite previše promjena. Ali ako napravite dovoljno slučajnih promjena, vaš program će u potpunosti prestati raditi. Zasigurno ne možete to nastaviti raditi i očekivati da će iskrsnuti nekakav cool, novi program. Postoji matematički razlog za to. U svim kodovima i jezicima, postoji daleko više načina za raspoređivanje znakova koji će generirati gluposti nego što postoje raspoređivanja koja će generirati smislene sekvence.
A to isto se odnosi i na DNK.
Zapamtite, prirodna selekcija samo “bira” sekvence koje generiraju slučajne mutacije. A opet, eksperimenti su utvrdili da su DNK sekvence koje su sposobne stvarati stabilne proteine izuzetno rijetke — i, kao takve, prilično je teško slučajno naletjeti na njih.
Koliko rijetke? Tijekom rada na Sveučilištu u Cambridgeu, molekularni biolog Douglas Axe pokazao je da, za svaku DNK sekvencu koja generira relativno kratki funkcionalni protein, postoji deset na sedamdesetsedmu (10⁷⁷) nefunkcionalnih sekvenci.
Sad se prisjetite da u čitavoj našoj galaksiji postoji samo 10⁶⁵ atoma. Dakle, nalaženje novih DNK sekvenci koje generiraju relativno kratki funkcionalni protein je poput potrage vezanih očiju za jednim jedinim označenim atomom među bilijun galaksija Mliječne staze. Kad već govorimo o traženju igle u plastu sijena!
Kao što sam pokazao u svojoj knjizi Darwinova sumnja, čak i 4 milijarde godina povijesti života nije dovoljno vremena kako bi se prevladao toliko veliki problem pretraživanja.
Dakle, dvije ozbiljne sumnje o modernoj Darvinskoj teoriji: Kambrijska eksplozija — iznenadna pojava novih životinja, koju evolucionarna teorija nije uspjela objasniti; i DNK zagonetka — iznimno mala vjerojatnost slučajnih mutacija koje proizvode informacije potrebne za izgradnju novih vrsta životinja.
Znanstvenici koji znaju o ovim problemima nisu “neznalice, glupi ili ludi”, već su jednostavno primjereno skeptični.
Ja sam Stephen Meyer, viši suradnik instituta Discovery, za Sveučilište Prager.
