KOTKIN: Klimatski staljinizam

Joel Kotkin

Screenshot: YouTube/CBS News

Fiksacija ljevice na klimatske promjene ogrnuta je plaštom scijentizma i koristi kompjuterske modele kako bi stvorila iluziju izvjesnosti. Sve uvjereniji u svoju ulogu planetarnih spasitelja, radikalni zeleni postaju sve netolerantniji prema bilo kakvom neslaganju ili propitkivanju njihovih političkih planova. Oni prigrljuju nekakvu vrstu “mekog staljinizma”, vođenog odlučnošću mijenjanja društva, htjeli ljudi to ili ne — a njihova drakonska stajališta prodiru u mainstream. “Demokracija”, sugerira autor članka u Foreign Policy, je “najveći neprijatelj planete”.

Današnje radničke i srednje klase su skeptične u vezi politika koje ugrožavaju njihove izvore zarade u korist dalekosežnih političkih ciljeva. Čak i sada, nakon nekoliko desetljeća dugog baraža sijanja straha, većina Amerikanaca, Australaca, pa čak i Europljana sumnja da će klimatske promjene bitno utjecati na njihov život. Nedavno istraživanje UN-a koje je obuhvatilo 10 milijuna ljudi otkrilo je da u svijetu u razvoju, primjećuje environmentalistički ekonomist Bjorn Lomberg, “brinu da njihova djeca ne umiru od lako izlječivih bolesti, dobe pristojno obrazovanje i ne umiru od gladi.”

Poput ostalih ljudi u zemljama s visokim dohotkom, većina Amerikanaca želi poboljšati okoliš i mnogi su, ako ne i većina, zabrinuti o potencijalnim utjecajima klimatskih promjena. Ali oni i dalje rangiraju klimu kao svoju tek 11. vodeću brigu, iza ne samo zdravstvene zaštite i ekonomije, već također imigracije, vatrenog oružja, ženskih prava, Vrhovnog suda, poreza, dohotka i trgovine. Nedavna Harris-Harvard anketa pokazala je da tri petine Amerikanaca odbija portfelj Green New Deal politika, uključujući i trećinu demokrata i polovicu ljudi mlađih od 25 godina.

Jednostavno rečeno, kad se trenutačna zelena agenda shvati u smislu njezinog utjecaja na radna mjesta i cijena energije, ona nije previše poželjna. Na nedavnim izborima u Australiji, birači su odlučno odbacili progresivnu agendu koja se obrušila na stanovnike predgrađa i veliku industriju fosilnih goriva u zemlji. Opozicija je bila osobito snažna u područjima plavih ovratnika poput australskog Queenslanda. Rezultati izbora u Australiji naveli su poznate lokalne ličnosti i stručnjake da okarakteriziraju svoje sugrađane kao nepopravljivo “glupe“.




Područja koja ovise o energiji i proizvodnji — poput Apalačija, Ontarija, Alberte, američkog Srednjeg Zapada i srednje Engleske, odbacile su potencijalni zeleni režim. Čak se i Njemačka suočava sa sve većim protivljenjima zelenim politikama, koje su zateturale snažnu industrijsku bazu zemlje zbog visokih troškova energije. Ali nisu samo rudari, radnici na naftnim bušotinama i tvorničari ti koji se odupiru zelenima. Stanovnici Francuske, koji za život pokušavaju zaraditi izvan središnjeg Pariza te njihovi kolege iz uobičajeno mirnih mjesta poput Norveške i Nizozemske, izašli su na ulice, ponekad nasilno.

Zamislite što bi se dogodilo kad bi predsjednica Elizabeth Warren zabranila frakturiranje u mjestima poput Teksasa, Sjeverne Dakote, Zapadne Virginije i Pennsylvanije; po nekim procjenama, samo u Teksasu bilo bi izgubljeno milijun radnih mjesta. Sveukupno, prema izvještaju Privredne komore, sveobuhvatna zabrana koštala bi 14 milijuna radnih mjesta — daleko više od 8 milijuna izgubljenih u Velikoj recesiji. A sam okoliš bi u čitavoj ovoj igri bio pomalo gubitnik — prirodni plin je učinio više na smanjenju emisija od svih napora zelenih.

Diljem svijeta, politike zelenih naštetile su radničkoj klasi daleko više nego imućnim bogatašima koji ih oduševljeno prihvaćaju. Militantna Pobuna zbog izumiranja — koju je časopis spiked opisao kao “kult smrti više srednje klase” — pokušala je spriječiti svakodnevne putnike na posao u Britaniji u njihovoj težnji “spašavanja planeta”, ali je zaradila više bijesnog prezira nego podrške razdraženih radnika. Iako ih mediji opisuju kao herojske autsajdere, zeleni su povijesno skupina elitnih akademskih, neprofitnih, medijskih i korporativnih sektora. Utjecajnu knjigu Granice rasta, koju je 1972. godine izdao Rimski klub, podržali su veliki korporativni interesi, predvođeni Fiatovim Aureliom Pecceijem. Dugoročna vizija autora, koja se temeljila na ideji da planet ubrzano ostaje bez resursa, bila je stvaranje “brižljivo kontrolirane ravnoteže” koja bi ograničavala rast, osobito u naprednim zemljama.




Bez obzira na njegove nedostatke, socijalizam dvadesetog stoljeća bio je orijentiran na rast i u načelu posvećen širenju bogatstva radničke klase. U kontrastu, zelena verzija socijalizma svjesno želi smanjiti perspektive prosječne obitelji, pošto će prosperitet generirati više stakleničkih plinova. Neki fanatici, poput Georgea Monbiota iz Guardiana, zagovaraju ekonomsku recesiju kao način smanjenja emisija ugljika, čak i ako to uzrokuje ljudima gubitak posla i domova.

Drakonski klimatski asketizam ne prijeti poslovima takozvanih “čistih bogatih” koji bi mogli imati koristi kao ulagači u energiju sunca i vjetra, u trgovini ugljičnim “kreditima” i ostalim aktivnostima “klimatskog industrijskog kompleksa“. Neki staromodni ljevičari, poput britanskog povjesničara Jamesa Heartfielda, gledaju na pojavu “zelenog kapitalizma” kao novo lukavstvo viših klasa za potiskivanje nižih stvarajući umjetnu oskudicu u svemu od energije do stanovanje i hrane. Zeleni nastoje ograničiti putovanje zrakoplovom masama, ali klimatski aktivisti poput princa Charlesa, Richarda Bransona, Leonarda DiCaprija, repera Drakea i Ala Gorea nastavljaju letjeti privatnim zrakoplovima, čak i na klimatske summite. Oni grade i uživaju u luksuznim odmaralištima daleko od gradskih središta i neobuzdano konzumiraju dok istodobno preklinju nas ostale da smanjimo svoje daleko skromnije navike.

Za većinu obitelji, politike klimatskih radikala obećavaju samo lošiju kvalitetu života, uključujući pozive na ograničenje imanja djece zbog njihovog “ugljičnog naslijeđa”, prijedlog koji su podržali klimatski istraživači Sveučilišta Lund u Švedskoj i Sveučilišta Oregon State. Neki su znanstvenici čak sugerirali da se prebacimo s konzumiranja hamburgera na “kobasice od crva” nisko-resursnog-intenziteta. Švedski ekonomist je također nedavno sugerirao da se recikliramo i otkrijemo rafiniranost kanibalizma.

Stoga ne iznenađuje da zagovornici smatraju demokratske politike sve neugodnijima. Ideja klimatskog znanstvenika Roger Pielke iz 2010. godine o “željeznom zakonu klimatske politike” — da je podrška smanjenju emisija stakleničkih plinova ograničena zahtijevanom količinom žrtve — temelji se na spremnosti ljudi da smanje svoj udio u emisiji ugljika. “Ljudi će platiti određeni iznos za klimatske ciljeve”, sugerira, “ali samo toliko.” Po cijeni od 80 dolara godišnje po kućanstvu, sugerira, ankete nalaze da bi većina ljudi podržala klimatske mjere — no povećajte to na 770 dolara godišnje i podrška mjerama pada ispod 10 posto.




S obzirom na tu stvarnost, vjerojatnost je da budući predsjednik neće biti u stanju zadobiti podršku obaju domova kako bi prihvatili ekstremne politike štetne za život srednje klase. To će prisiliti vrhovnog zapovjednika, po uzoru na model koji je uspostavio predsjednik Obama (a preokrenuo predsjednik Trump), da nametne klimatsku agendu uz pomoć izvršnih naredbi i administrativne države. Ideju pristupa od odozgo prema dolje — predaja moći ovlaštenim “stručnjacima” koji rade u Washingtonu, Bruxellesu ili Ujedinjenim narodima — zagovaraju utjecajni progresivci poput bivšeg Obaminog savjetnika Petera Orszaga i novinara Thomasa Friedmana.

Klimatski aktivisti sve više prihvaćaju ovakve postdemokratske ideje. Čini se kako neki od njih, uključujući bivšeg guvernera Kalifornije Jerryja Browna, preferiraju kineski autoritarni pristup u rješavanju klimatskih pitanja, unatoč najvećeg na svijetu i još uvijek rastućeg ugljičnog otiska te zemlje. Brown je pomogao u pokretanju “Kalifornijsko-kineskog klimatskog instituta” koji prigrljuje kineski model. On čak prigrljuje “ispiranje mozga” stanovništvu kako bi zadobio podršku drakonskim klimatskim mjerama, u stilu kineske kontrole misli.

Svojedobno respektabilan i mainstream, klimatski pokret sada podsjeća na nešto nadahnuto religijskim žarom. Umjesto debate, postoji nametnuta ideološka suglasnost. Klimatski skeptici bilo koje vrste — čak i oni koji se slažu da klimatske promjene predstavljaju ozbiljni izazov — protjerani su, osim rijetkih izuzetaka, s mainstream medija. Drugi, uključujući one u industriji fosilnih goriva, suočavaju se sa sudskim izazovima koji ih prikazuju kao takozvane “klimatske kriminalce”.

Takvi pokreti ne podnose nevjeru i imaju malo strpljenja prema ustavnim ograničenjima i postupcima. Socijaldemokrat Wolfgang Thierse, bivši predsjednik njemačkog Bundestaga, rekao je nedavno za Die Welt da zeleni militanti prikazuju “antidemokratsku naklonost”. Novinar njemačke televizije koji je pokrivao klimatske prosvjede izjavio je da pokret odbacuje “naše razumijevanje slobode i odgovornosti” i da “graniči s kolektivnom psihozom, uparenom s divljim strahom i zahtjevima. Sve kreštavijim, glasnijim i bržim.”




Zahtjevi za “dekarbonizacijom” planeta odjednom crpe nadahnuće iz zastrašivanja jednako kao iz znanosti. Još od 1968. godine i objavljivanja Populacijske bombe Paula Ehrlicha te izvješća Rimskog kluba iz 1972. godine, environmentalisti su predviđali masovne oskudice prirodnih resursa, kraj ekonomskog rasta i rasprostranjeno gladovanje, tvrdnje koje su se u medijima, akademiji, pa čak i u političkim krugovima mahom prihvatile bez imalo skepticizma. A opet, nikad prije nismo toliko obilovali energijom i hranom, dok svijet i dalje doživljava najveći rast bogatstva u svojoj povijesti.

Činjenica da su se pokazali u krivu nije navela zelene da preispitaju svoje pretpostavke Sudnjeg dana. Umjesto toga, svako desetljeće svjedoči predviđanjima da planetu preostaje još pet ili deset godina ako se odmah ne poduzmu ekstremne mjere. Nakon izbora predsjednika Obame 2009. godine, James Hansen iz NASA-e, ikona pokreta klimatskih promjena, najavio je da novi vrhovni zapovjednik ima četiri godine da spasi zemlju. Ispalo je da mnogi fenomeni pripisani klimatskim promjenama — na primjer, uragani i suše — imaju višestruke i kompleksnije uzroke. U slučaju šumskih požara u Kaliforniji, neki od problema mogu se povezati sa zelenim politikama koje su sprječavale prorjeđivanje državnih šuma. Slično tome, sada okončanu sušu također je pogoršalo environmentalističko protivljenje novoj vodenoj infrastrukturi. Aktivisti okrivljuju klimu čak i za nedavne nestanke električne energije, iako je primarni uzrok nedostatak investicija i održavanja od strane lokalnih energetskih kompanija.

Današnje agresivne zelene politike imaju malo šanse utjecati na klimu. Kalifornija, žarište klimatskog radikalizma, smanjila je svoje emisije stakleničkih plinova između 2007. i 2016. godine brzinom koja je stavlja na 40. mjesto, po glavi stanovnika, među američkim državama. Slični neuspjesi mogu se primijetiti u Njemačkoj, gdje je naveliko najavljivani energiewende doveo do vrtoglavog porasta cijena, ali razočaravajućih rezultata u pogledu smanjenja emisija. Čak i kad bi SAD usvojile Green New Deal, utjecaj na klimu, kako napominju neke nedavne studije, bio bi gotovo infinitezimalan. Ono što činimo na Zapadu je sve irelevantnije kad gotovo sav rast u emisijama dolazi iz zemalja u razvoju, a predvodi ih Kina, u kojoj još stotine milijuna još uvijek živi u siromaštvu. Globalno gledajući, više od milijardu ljudi nema pouzdani pristup električnoj energiji. Lideri u zemljama poput Indije obično su više zaokupljeni pristupom energiji nego izbjegavanjem emisija stakleničkih plinova.




Dugogodišnji environmentalist i autor Ted Nordhaus sugerirao je da bi se zeleni pokret, u svrhu ostvarivanja napretka u javnosti, trebao odreći “utopijskih fantazija” i “pomiriti se s modernošću i tehnologijom”. Zeleno signaliziranje vrline treba zamijeniti praktičnim programom koji bi zadobio povjerenje u javnosti, uključujući usredotočavanje na otpornost protiv očekivanih promjena i širenje proizvodnje hidroelektrana, nuklearnih elektrana i sve obilnijeg prirodnog plina, a ne pogubno skupih obnovljivih izvora. Suprotno tome, obećanje Green New Deal-a da će napustiti fosilna goriva do 2030. godine, kao što primjećuje bivši Obamin ministar energetike Ernest Moritz, predstavlja “nepraktične ciljeve” koji bi mogli “uzrokovati gubitak ključnog biračkog tijela potrebnog za dovođenje stvarnog nisko-ugljičnog rješenja.”

Fundamentalistički zeleni pristup koji se sad usvaja predstavlja političku slijepu ulicu koja zahtijeva autoritarna sredstva za spašavanje planeta na štetu društvene pokretljivosti ogromne većine stanovništva. Odbacivanjem kompromisa nužnog u funkcionirajućim demokracijama, zeleni ekstremisti čine veliku medvjeđu uslugu, kako našem ustavnom poretku, tako i održivosti našeg društva — i planete.