WALSH: Vrijeme je za suočavanje s činjenicama. Mi ne možemo biti ujedinjeni.

Matt Walsh

Screenshot: YouTube/Merica Metal Worx

Jedan od prvih članaka koje sam napisao za Daily Wire bio je tipično optimističan i veseo komad pod naslovom: “Sjedinjene Američke Države više ne postoje.” Mnogi od čitatelja ga nisu previše toplo dočekali, budući da su ga sasvim razumljivo smatrali malčice sumornim. Tri godine kasnije, ne predstavlja mi nimalo zadovoljstva reći: “Rekao sam vam.”

Moja osnovna teza u tom članku bila je da se naša zemlja, iako još uvijek postoji kao pravni i geografski entitet, ne može smisleno opisati kao “sjedinjena”. Više nas ne veže ništa osim zakona i zemlje. To nije dovoljno za naciju ili narod. Mora postojati nešto drugo. Nekakvo ujedinjujuće načelo. Nekakva definirajuća sličnost koja nas veže. Ako ćemo biti ujedinjeni, moramo biti ujedinjeni oko nečega ili s nečim.

Danas sve ovo vrijedi, čak i više. Ključna razlika između danas i razdoblja prije tri godine jest da više nemamo zakon. Između neustavnih zatvaranja i iznenadnog napuštanja tih politika kako bi se dozvolilo već nekoliko tjedana dugo divljanje ljevičarskih rulja na ulicama, vladavina zakona se raspala. A s našim granicama koje su još uvijek porozne kao i prije, teško je reći da smo smisleno ujedinjeni čak i u geografskom smislu.

S rušenjem ova dva stupa — stupa koja su već sama po sebi bila nedovoljna da bi održala zemlju na okupu — što je preostalo? Mnoge nacije širom svijeta i kroz povijest održane su zajedno pomoću spona zajedničke baštine, predaka, jezika i tradicije. Sjedinjene Države su oduvijek bile drugačije u tom pogledu, ali svojedobno smo imali jezik i barem neke tradicije. Sada je etnocentrično, ksenofobično i rasistički očekivati da će imigranti naučiti jezik zemlje u koju se useljavaju.

Što se tiče tradicija, naši nacionalni praznici poput Dana zahvalnosti i Kolumbovog dana su ukinuti u mnogim dijelovima i taj trend sve više dobiva na brzini. Bez sumnje, Dan sjećanja i Dan neovisnosti će se također uskoro naći na panju. Ovi blagdani ruše se zajedno s kipovima naših povijesnih ikona i politiziraju se, baš kao i sportski događaji koji su nam nekoć davali oduška od političkih natezanja. Ovi gubici nisu beznačajni. Zdrave, živahne zemlje su oduvijek imale svoje tradicije, praznike i heroje. Mi ćemo pokušati biti prva zemlja koja nema ništa od toga. Ne mislim da će se ovaj eksperiment pokazati uspješnim.

Ali stvar koja je Ameriku oduvijek činila jedinstvenom jest to što je nacija utemeljena na idejama, na vjerovanju. Ako ništa drugo, jednom smo bili udruženi u našoj zajedničkoj vjeri u te ideje i to vjerovanje. Nikada nismo uspjeli primijeniti sva naša uzvišena načela — da su svi ljudi stvoreni jednakima i da ih je Stvoritelj obdario inherentnom dostojanstvenošću i vrijednošću — svima podjednako, ail barem smo ih podijelili na aspiracijskoj razini. Sad više ne aspiriramo biti takva vrsta zemlje. Mnogi Amerikanci u osnovi odbacuju inherentno dostojanstvo ljudskih bića. A naše ideje o tome što znači biti “jednak” su toliko elementarno suprotstavljene da taj pojam čine besmislenim.

Jesmo li udruženi našom zajedničkom željom da budemo slobodni? Ne. U glavama mnogih, ultimativna vizija slobode je socijalistička utopija u kojoj je slobodno tržište odbačeno i u kojoj vlada pruža sve osnovne potrebe. Meni, kao i mnogima drugima, to je vizija ropstva, a ne slobode. Možda je istina da svi Amerikanci govore o slobodi i govore da žele slobodu, ali jedina zajednička stvar u suprotstavljenim pogledima na slobodu jest sama riječ.




Možemo li biti udruženi našom strašću za ljudskim pravima? Ponovno, ne. Situacija s pravima je u mnogome jednaka kao i ona sa slobodom. Oni na ljevici — i to ne samo na krajnjim rubovima ljevice, već sam mainstream pokreta — rekli bi da majke imaju “pravo” ubiti svoje potomke, neki Amerikanci imaju “pravo” na novac i imovinu drugih Amerikanaca, biološki muškarci imaju “pravo” na pristup ženskim svlačionicama, gay parovi imaju “pravo” na robu i usluge kršćanskih vlasnika poduzeća i tako dalje. Oni gledaju na “ljudska prava” kao na potraživanje koje je uvijek u konkurenciji s drugim potraživanjima prava. Jedno pravo mora nadjačati drugo. Žensko pravo na autonomiju mora kršiti, nasilno, djetetovo pravo na život. Pravo studenta na oslobađanje od duga mora nadjačati pravo bogatog čovjeka na plod vlastitog rada.

Ono što zapravo opisuju jest borba za vlašću i dominacijom jedne skupine nad drugom. To nema nikakve veze s pravima. Prava su inherentna našoj ljudskoj prirodi; po definiciji, ljudska prava se ne mogu međusobno nadmetati. Ali, budući da se temeljito suprotstavljamo definicijama termina, ne možemo se ujediniti oko njega.

Ako se ne možemo ujediniti oko tradicije, jezika ili baštine i također se ne možemo ujediniti oko zajedničke vjere u slobodu i ljudska prava, što je onda preostalo? Čini se kako smo već dvije različite zemlje. Ili možda nekoliko različitih zemalja. Čak i to bi možda pretjerano velikodušno moglo opisati naše trenutačno stanje. Doista, kad mi osoba kaže da vjeruje da bebe nisu ljudi, da biološki spol ne postoji, da muškarci mogu zatrudnjeti, da policijske uprave trebaju biti ukinute, da je Amerika rasistička do svoje srži i da sam bijeli supremacist jer se ne slažem s njim oko ovih točaka, zapitam se jesmo li uopće s istog planeta ili iz istog svemira, a kamoli iz iste zemlje. Toliko smo apsolutno suprotstavljeni, na svim razinama, bez gotovo ikakve dodirne točke ili zajedničkog referentnog okvira.

Nije teško razumjeti zašto naše rasprave ne donose ploda i zašto naši razgovori ne vode nikuda. Mi govorimo različitim jezicima, i doslovno i metaforički. Mi smo ljudi koje razdvajaju pukotine koje se ne mogu zatvoriti. Ne postoji most koji bi spojio ljevicu i desnicu. Razlike su preduboke, preširoke. Kako bi se dogodilo jedinstvo, jedna ili druga strana moraju jednostavno napustiti gotovo sve u što vjeruju i izjavljuju i pridružiti se redovima druge. To se vjerojatno neće skoro dogoditi. I tako će podjele ostati i rasti sve dublje, a mi ćemo s vremenom biti sve razjedinjeniji.

Ne znam kamo krenuti s ovog mjesta ili kako to popraviti ili ako se to uopće može popraviti, ali znam da bilo koji put naprijed mora započeti s iskrenom procjenom situacije. Ovo je moja iskrena procjena, ako ona išta vrijedi.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.