U Ameriku je dovedeno manje od 400.000 robova. Ti porobljeni Afrikanci predstavljali su samo 3,6 posto cjelokupne transatlantske trgovine robovima.
Sovjetski ljevičari zatvorili su u sustav gulaga više od 20 milijuna ljudi.
Dok je vrhunac populacije robovske radne snage u ljevičarskih robovskim logorima iznosio manje od vrhunca populacije robovske radne snage ne Jugu, stopa smrtnosti kretala se u rasponu od 5 posto do 25 posto, ovisno o razdoblju.
Nešto manje od 2 milijuna ljudi umrlo je od posljedica brutalnog ljevičarskog sustava robovskih radnih logora i to je bio samo djelić ukupnog broja ljudi koje je na različite načine ubio socijalistički sustav.
Rad u gulagu bio je smrtonosan, budući da su zatvorenici poslani na rad u rudnike urana ili na radove na otvorenom, poput sječe drva i kopanja kanala na temperaturama ispod ništice s vrlo malo hrane i još manje zaštite. U jednom od gulaga, zatvorenici su radili u rudnicima urana, udisali radioaktivnu prašinu i umirali unutar dvije godine od raka i leukemije. Bolesne je potom, prije njihove smrti, koristila socijalistička medicina za medicinske eksperimente.
Ovi užasi nisu nekakav ostatak iz Staljinove ere, već su se provodili sve do 1970-ih godina.
Projekt 1619. New York Timesa lažno je tvrdio da je Amerika izgrađena na robovskom radu, ali prije tog revizionističkog povijesnog projekta, novine su objavljivale projekt Crveno stoljeće koji je branio komunizam, a na robovskom radu je zapravo bio izgrađen Sovjetski Savez, od Moskovskog državnog sveučilišta, pa sve do Bjelomorsko-baltičkog kanala.
Na svom vrhuncu, čak jedan od pet sovjetskih građevinskih radnika bili su osuđeni radnici, a na masivnim projektima robovskog rada, poput spomemutog Bjelomorsko-baltičkog kanala, koji su veličani kao trijumf socijalizma, život je izgubilo na desetke tisuća ljudi.
Kad je senator Bernie Sanders posjetio SSSR, slavio je njegova socijalistička dostignuća, poput Moskovskog metroa. Taj masovni sustav izgradio je Staljin kako bi prikazao dostignuća socijalizma, a Putinov režim obnovio je staru plaketu na kojoj je pisalo: “Staljin nas je odgojio da budemo lojalni naciji, inspirirao nas na rad i velika djela.” Ali inspiracija nije bila ta koja je izgradila Moskovski metro: bila je to robovska radna snaga.
“Postoji razlog zašto je Josif Staljin imao gulage”, tvrdio je Kyle Jurek, terenski organizator Bernieja Sandersa, nazivajući ih modelom za razbijanje “privilegiranosti” Amerikanaca, njihovim slanjem na “razbijanje stijena”.
Nitko ne bi predložio povratak na plantaže, ali prisilni rad je još uvijek popularan kod nekih socijalista.
Sovjetski socijalistički sustav izgrađen je na prisilnom radu, od kolektivnih farmi s kojih seljacima nije bio dopušten odlazak, obaveznih “dobrovoljnih” brigada poput onih koje su pomogle izgradnji Moskovskog metroa ili u berbi usjeva, do masivne trgovine robovima u vidu rada osuđenika koji su gradili ceste, tunele i kanale, minirali i obavljali svaki oblik prljavog posla, a kojima su amo-tamo trgovale socijalističke civilne organizacije.
Sovjetska socijalistička dostignuća koje su američki ljevičari veličali bila su proizvod ropstva.
Dok ljevica zahtijeva da se Amerika razračuna s ropstvom 19. stoljeća, njezine vodeće figure, od Bernieja Sandersa do Noama Chomskog, bili su apologeti socijalističkog ropstva, a njezine vodeće institucije, od New York Timesa do Pulitzerovog instituta, oba promotori Projekta 1619., bile su suučesnice u prikrivanju ropstva i masovnih ubojstava njihovih socijalističkih saveznika u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Današnje “budne” korporacije, poput Nikea i Coca-Cole, imaju koristi od robovske radne snage u sustavima radnih logora komunističke Kine te njezinim državnim i civilnim tvornicama, koje obuhvaćaju više od milijun ljudi.
Brendovi koji Amerikancima govore da se moraju razračunati s ropstvom, moraju se suočiti sa svojim vlastitim razračunavanjem.
Ropstvo je bilo temeljno obilježje socijalističkih režima kojima su se divili američki ljevičari, izraženo u ubojitim skraćenicama, od sovjetskog GULAG-a do kubanskih UMAP logora za kršćane te kineskih RTL-a. Crveni Kmeri u Kambodži pretvorili su prisilni rad u genocid i to nije previše neobično.
Južnjački robovlasnici, osobito nakon što je zabranjeno isporučivanje novih robova, željeli su profitirati od prodaje robova i to je rezultiralo velikim porastom stanovništva među porobljenim Afrikancima, dok su sovjetski gulazi, poput svojih nacionalsocijalističkih kolega, izvlačili maksimalnu količinu rada iz svojih zatvorenika bez ikakvog interesa u njihovo fizičko preživljavanje. Oni su znali gdje lako mogu doći do novih robova.
Nacisti i komunisti upravljali su neodrživim robovskim ekonomijama kojima je uvijek trebalo više tijela. Nacionalsocijalistička i komunistička robovska radna snaga služila je dvostrukoj svrsi, dobivanju besplatne radne snage za državnu industriju (i u Njemačkoj, politički povezanim industrijama) i odstranjivanju neželjenih ljudi.
Nacionalsocijalisti su koristili robovsku radnu snagu za čišćenje neželjenog osvojenog stanovništva, Židova i ostalih koji nisu bili službeni članovi Herrenvolka. Sovjetski socijalisti također su koristili sustav gulaga, zajedno s masovnim izgladnjivanjem i pogubljenjima, kako bi očistili neželjene etničke i nacionalne manjine, uključujući i Židove, ali također kako bi pročistili svoj sustav.
I nacionalsocijalisti i sovjetski socijalisti zamišljali su beskonačni izvor robovske radne snage koja se mogla zadobiti osvajanjem. Jug je internalizirao ropstvo, dok su ga socijalisti eksternalizirali.
Socijalističko ropstvo nije bilo aberacija: to je bila suštinska ideja marksizma i socijalizma.
Članak 12. sovjetskog Ustava iz 1936. godine navodi da je “u SSSR-u, rad dužnost” i da je “načelo primijenjeno u SSSR-u ono socijalizma: Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovom radu.”
To je bio citat Karla Marxa.
U tom istom paragrafu, Marx je opisao ideju idealnog komunističkog društva kao mjesta gdje “rad nije postao samo sredstvo za život, već i njegov primarni smisao.” Ta je poruka odjeknula onu koja je stavljena iznad ulaznih kapija nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora: “Arbeit Macht Frei” ili “Rad oslobađa”.
Sovjetski Savez, poput drugih komunističkih režima, definirao se kao radnička država. Ali prirodu rada, gdje i kako je osoba radila, definirale su institucije države. Ropstvo je bilo temeljno načelo socijalizma koji je definirao život oko rada, ne za samoga sebe, već za kolektivno dobro.
“Socijalizam je konačni koncept dužnosti, etičke dužnosti rada, ne samo za sebe, već također i za korist svojeg bližnjeg te iznad svega za načelo: Zajedničko dobro ispred vlastitog dobra, borba protiv sveg parazitizma”, artikuliraoje Adolf Hitler u svom münchenskom govoru, naslovljenom Zašto smo antisemiti.
Parazitizam je bio temelj prisilnog rada u Sovjetskom Savezu i drugim socijalističkim režimima u kojima je država definirala tko su radnici i što je legitiman rad. Državljanstvo u radničkoj državi značilo je spremnost za rad pod tim uvjetima. Suprotno je značilo parazitizam koji se kažnjavao iskupljenjem putem rada. Poruka “Arbeit Macht Frei” nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora, proizašla iz romana iz 19. stoljeća o moralnom iskupljenju putem prisilnog rada i svečanih sovjetskih pjesama i spjevova o prisilnom radu koje su slavile rad kao istinsku religiju socijalističke države.
Južnjački robovlasnici opravdavali su podčinjavanje ljudi tvrdnjom da prisilan rad daje inferiornim ljudima smisao, da ih podiže ih degradiranog stanja te brine o njima.
Socijalističko ropstvo temeljilo se na istog premisi i pružalo je opravdanje južnjačkom ropstvu.
“Disocijacija rada i dezintegracija društva, čemu dovode sloboda i slobodna konkurencija, osobito je štetno za siromašniju klasu; osim rada potrebnog za uzdržavanje obitelji, siromašan čovjek je opterećen brigom pronalaženja kuće i zaposlenja”, tvrdio je George Fitzhugh, jedan od najglasnijih zagovornika južnjačkih plantaža. “Ropstvo u potpunosti oslobađa naše robove tih briga, a ropstvo je oblik i to najbolji oblik socijalizma.”
Fitzhugh je vjerovao da bi robovi trebali biti ne samo crnci, već također i većina ljudi, kako bi se zaštitili od žestoke konkurencije kapitalističkog društva.
“Kod crnih robova, njihove se plaće stalno podižu sukladno njihovih zahtjevima. Gospodar povećava potrebnu brigu za obitelj kako se obitelj povećava u broju i bespomoćnosti. To je prekrasan primjer komunizma, gdje svaki prima ne prema svom radu, već prema svojim potrebama”, napisao je.
Doktrine socijalizma pomogle su nadahnuti južnjačke robovlasnike u obrani svojih plantaža.
“Svaka plantaža je organizirana zajednica”, razmišljao je zastupnik William Grayson. “Socijalistička zajednica, kao što bi je Fourier nazvao, gdje svi rade, gdje je svakom članu pružena potpora i dom.”
Fitzhugh je također tvrdio da je “dobro upravljana farma na Jugu model udruženog rada kojem Fourier može zavidjeti.”
Charles Fourier, utopijski socijalist koji je skovao termin “feminizam”, želio je izbrisati Židove šaljući ih na rad u svoje socijalističke zajednice, masivne utopijske komune, dok je njegova izvorna vizija utopijskih socijalističkih komuna ustupila mjesto radnim logorima koji bi razbili neprijatelje socijalizma.
Socijalizam je manje učinkovit i proizvodi manje vrijednosti, stoga zahtijeva jeftiniju radnu snagu. Ili robove.
Socijalističko ropstvo započinje s idealističkim vizijama, ali svi planovi koji se temelje na voljnoj suradnji osuđeni su na propast. Seljaci su vezani za svoju zemlju i moraju se prisiliti u komune. Radnici ne žele raditi i moraju se natjerati na rad. Dobrovoljci se ne pojavljuju i dobrovoljstvo postaje obavezno.
Idealizam se pretvara u okošteni akademski žargon koji prerušava brutalne stvarnosti masovnog ropstva.
Amerika je provela stoljeća u teškom i krvavom razračunavanju s ropstvom. Njezini ljevičarski neprijatelji rijetko se ili uopće ne trude u vezi istog, svaljujući krivnju na pojedinačne vođe ili na loše uvjete i na miješanje Amerike u rupetinama poput Kambodže, koje bi u suprotnom bile utopije.
I, bez obzira na to koliko učimo o socijalističkim masovnim ubojstvima, rehabilitacija uvijek čeka.
Ljevica se nije uspjela razračunati s ropstvom. To je razlog zašto mediji suosjećajno klimaju glavom starim komunistim i kokodaču zbog makartizma čak i dok nasumično otkazuju ljude zbog minornih pogrešnih koraka. Njezin istaknuti revizionistički povjesničar, Howard Zinn, bio je staljinist, njezin istaknuti mislilac, Noam Chomsky, branio je Crvene Kmere, a Bernie Sanders, njezin predsjednički kandidat, veličao je proizvode sovjetskog robovskog rada. Ovo su zločini apologeta suvremene Konfederacije: ropsko carstvo koje se širilo svijetom, ubijajući milijune i porobljavajući bezbroj milijuna više u svojim sustavima radnih logora koji nadilaze sve što je bilo koji vlasnik južnjačke plantaže ikad mogao zamisliti.
Statue Kolumba i Jeffersona se nalaze pod napadom, ali statua najvećeg socijalističkog robovlasnika modernih vremena još uvijek stoji u Seattleu.
Vladimir Lenjin uspostavio je sustav gulaga koji će naposljetku porobiti i ubiti milijune. Lenjinovi planovi započeli su s “obaveznom radnom dužnošću” za klasne neprijatelje, da bi potom prerasli u “najneugodniji prisilni rad” za članove “imućne klase” i naposljetku u logore prepune robova koji su radili na izgradnji socijalizma i koji su tamo poslani za čak one najmanje prekršaje.
Kao što je Feliks Dzeržinski, arhitekt Crvenog terora i tajne policije, rekao: “Čak i sad je rad zatvorenika daleko od toga da se iskoristi za javne radove te stoga predlažem da se ti koncentracijski logori zadrže za rad zatvorenika, ljudi koji žive bez zanimanja, onih koji ne mogu raditi bez određene prisile ili, ako govorimo o sovjetskim institucijama, onda bi se ovdje trebala primjenjivati ova mjera kazne za beskrupulozan odnos prema radu, za nepažnju, za kašnjenje.”
Svrha koncentracijskog logora nije više bila kažnjavanje klasnih neprijatelja, već pronalaženje robova.
Činjenica da Lenjinov kip još uvijek stoji u Seattleu svjedoči o stvarnosti da se ljevica još uvijek nije razračunala sa svojom povijesti ropstva. Nije se pokajala za svoje zločine protiv milijuna ljudi.
Najveća robovska carstva modernog doba nisu bila ona južnjačka, već socijalistička.
Konzervativci su dovoljno dugo vremena proveli braneći Očeve osnivače. Vrijeme je da prestanemo biti u obrani i napadnemo ljevičarske zagovornike modernog ropstva koji predlažu rušenje njihovih spomenika.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
