GOSKA: “Gosp. Jones” 2019.

Danusha Goska

FrontPageMag

Legendarna poljska redateljica Agnieszka Holland snimila je obazriv, elegantni novi film pod nazivom “Gosp. Jones”, koji se bavi temom ukrajinskog Holodomora ili prisilne gladi 1932.-1933. godine. Gledam mnogo filmova i pogledala sam mnoge s tematikom užasa. “Gosp. Jones” me uništio. Borila sam se kako bih zadržala suze, ali također i s porivom zabijanja šake kroz ekran kako bih uništila ljigave zlikovce u filmu. Za razliku od brojnih drugih filmova koji se bave tamnom stranom čovječanstva, “Gosp. Jones” na ekranu ne prikazuje gotovo nikakvo krvoproliće. To nije pornografija užasa. “Gosp. Jones” je dugačak dva sata, a opet scene stvarne gladi traju samo oko pola sata — tihih, monokromatskih pola sata. Film najčešće prikazuje dobro odjevene, dobro uhranjene ljude koji razgovaraju. Samo s time, Holland me uspjela dirnuti dublje od filmova s mnogo slikovitijim prikazima nasilja. Prošle je godine inovativni redatelj horror filmova Ari Aster snimio “Midsommer”, gotovo u cijelosti snimljen na jarkom suncu. Aster je želio vidjeti može li prestraviti ljude bez otrcanog, naglog plašenja u starim, mračnim kućama. Holland je učinila upravo ono što je Aster pokušavao učiniti. “Gosp. Jones” je suzdržan, uljudan, ne-horror film koji me potpuno užasnuo.

Nemojte me krivo shvatiti — trebali biste pogledati “Gosp. Jonesa”. Film nudi najčišći prikaz junaštva koji ćete vjerojatno dobiti u ovogodišnjim filmovima. Nakon završetka filma, moj prijatelj je bio više ushićen nego depresivan. Rekao je da ga je “uzvišeni talent”, kao i prikaz “složenih događaja i ono najbolje i najgore u čovječanstvu”, toliko impresionirao da planira “Gosp. Jonesa” pogledati još jednom i to uskoro.

Povijesna pozadina

“Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih”, napisao je George Orwell. Genocidi nisu jednaki, a neki su zasigurno poznatiji od drugih. Kad ukucam “Holodomor”, moja provjera pravopisa podcrta riječ crvenom bojom, kao da je nepoznata. Moram pretpostaviti da većina Amerikanaca nikad nije čula za Holodomor. To mi neznanje pomaže objasniti zašto toliki broj mladih Amerikanaca ima pozitivan pogled na komunizam, negativni pogled na kapitalizam i objašnjava izvješće koje govori da će vjerojatno glasati za socijaliste.

Njihovo stajalište moglo bi se promijeniti kad bi pročitali samo dva kratka, zastrašujuća članka. Godine 2011. povjesničar Timothy Snyder pozabavio se temom “Hitler protiv Staljina. Tko je bio gori?” Slijedio ga je Ian Johnson, sa svojim člankom objavljenim 2018. godine, u kojem se pitao: “Tko je ubio više? Hitler, Staljin ili Mao?

Kad bi učenik ili zaposlenik obukao majicu sa svastikom ili Hitlerom, ta bi osoba vjerojatno istog trenutka bila izbačena iz razreda ili s radnog mjesta. Vrlo vjerojatno bi se našla na sudu, u psihijatrijskoj ordinaciji terapeuta, na raznim listama prismotri, a nesumnjivo bi je napustili i prijatelji. Kad bi ta ista osoba na majici nosila crvenu zvijezdu, srp i čekić ili likove Maoa, Chea ili Staljina, vjerojatno bi se suočila s nula posljedica. Možete kupiti kalupe za kolačiće u obliku srpa i čekića, kao i magnetiće za hladnjak ili votku s istim simbolima. Srp i čekić redovito se pojavljuju na grafitima Black Lives Matter prosvjeda. Suosnivačica BLM-a Patrisse Cullors identificira sebe i svoje drugove kao “obučene marksiste“. Još je više ironično da pokret koji u svom nazivu sadrži riječi “životi su važni” slijedi Karla Marxa. BLM je dobio odobrenje i podršku Demokratske stranke. Pitam se da li 100 milijuna izgubljenih života išta vrijedi vodstvu stranke.

Za one koji nisu upoznati s Holodomorom, temom “Gosp. Jonesa”, slijedi kratki sažetak. Ukrajina je smještena između tradicionalno autokratske Rusije i zapadnjački-nastrojene, samosvojne katoličke Poljske. Ona sadrži vrlo plodnu “crnu zemlju“; to je jedna od onih žitnih regija koje su poznatije pod nazivom “žitnice“. Ukrajinci su već odavno većinski poljoprivrednici, to jest ona vrsta ljudi koje su u povijesti gazili bojnim kolima, čizmama i tenkovima. Nakon Ruske revolucije 1917. godine, kojom je okončana vladavina cara, u Ukrajini je nastao kaos i izbio je masovni seljački ustanak. Mnogi Ukrajinci željeli su svoju vlastitu državu. Njih su pobijedili ruski komunisti, koji su Ukrajini nametnuli komunizam i inkorporirali je u SSSR kojim je dominirala Rusija.

Započevši od 1928. godine, SSSR je započeo kampanju kolektivizacije poljoprivrede. Ukrajinci su se odupirali. Deset godina je SSSR širio propagandu demoniziranja takozvanih “kulaka” ili uspješnih poljoprivrednika. Lenjin je kulake opisivao kao “krvopije, vampire, pljačkaše naroda i profitere, koji se debljaju na gladi”. Na propagandnim plakatima, kulaci su prikazivani kao neizmjerno debela i pohlepna čudovišta koja uskraćuju žito izgladnjelim Rusima: vidi ovdje, ovdje, ovdje i ovdje. Ova propagandna kampanja zahtijevala je i utrla put “likvidaciji” kulaka.

Ubojice su često poznavale svoje žrtve. Unatoč tome, kako je izvijestio židovski pisac rođen u Ukrajini, Vasilij Grossman:

Često bi prijetili ljudima oružjem, kao da su bili začarani, nazivajući malu djecu “kulačkom kopiladi“ i uzvikujući “krvopije!” … Oni su prihvatili ideju da su takozvani “kulaci” izopćenici, nedodirljivi, štetočine. Odbijali su sjesti za “parazitski stol”; “kulačka” djeca bila su odvratna, mlada “kulačka” djevojka bila je manja od uši … [kulaci su bili] stoka, svinje, odvratni, odbojni; nisu imali duše, zaudarali su, svi su imali spolne bolesti, bili su neprijatelji naroda i iskorištavali rad drugih … prema njima nije bilo sažaljenja. Oni nisu bili ljudska bića … oni su bili štetočine.

Grossman je bio s Crvenom armijom tijekom njezinog napredovanja prema zapadu. U srpnju 1944. godine ušao je u Treblinku. Napisao je prvi članak ikad objavljen o nacističkom logoru smrti. Napomenuo je sličnosti između nacističkog tretiranja Židova i komunističkog tretiranja kulaka.

Kao dvadesetjednogodišnjak, Lev Kopelev sudjelovao je u uništenju kulaka. Kasnije je objasnio komunističko ispiranje mozga koje je omogućilo njegovu brutalnost.

Ne smijem se predati škodljivom sažaljenju. Shvaćali smo povijesnu nužnost. Izvršavali smo našu revolucionarnu dužnost. Dobavljali smo žito za socijalističku domovinu … naš veliki cilj bio je univerzalni trijumf komunizma i u svrhu ispunjenja tog cilja sve je bilo dopušteno — lagati, krasti, uništiti stotine tisuća, pa čak i milijune ljudi, sve one koju su ometali ili su mogli ometati naš rad … a oklijevati u svemu tome značilo je popustiti “intelektualnim osjetljivostima” i “glupom liberalizmu”; svojstva ljudi koji “od drveća ne vide šumu.”

Doista, Sovjeti su naposljetku osudili Kopeleva na deset godina u Gulagu zbog “buržoaskog humanizma” i “suosjećanja prema neprijatelju”.

Kolektivizacija je vrlo brzo pošla po zlu. Staljin je znao da se glad nazire na horizontu. Mogao je, kao što je istaknula povjesničarka Anne Applebaum, tražiti međunarodnu pomoć. Staljin nije tražio pomoć; on nije želio da svijet zna da komunizam propada. Staljin je mogao zaustaviti izvoz žita. On nije zaustavio izvoz žita; taj izvoz plaćao je njegovu izgradnju teške industrije. Želio je impresionirati svijet dobicima komunizma. U jesen 1932. godine, sovjetski Politbiro donio je sudbonosne odluke koje su potpisale smrtnu presudu milijunima Ukrajinaca. Nacrtali su kordon oko Ukrajine, zabranjujući ukrajinskim seljacima napuštanje republike, pa čak i odlazak u ukrajinske gradove. Timovi aktivista Komunističke partije išli su od kuće do kuće uklanjajući svu hranu, uključujući i kućne ljubimce. Također su im uzeli novac i odjeću. Komunisti nisu ništa ako nisu licemjerni. Također su postavili 1.500 trgovina diljem Ukrajine u kojima su ljudi razmjenjivali svoje vjenčano prstenje te kovanice i medalje iz carskog doba za kašu, brašno i krumpir. Ova iznuda pod prijetnjom oružja postala je, kao što objašnjava Applebaum, “ključni čimbenik u sovjetskoj međunarodnoj trgovini”.

Na drugom frontu u ratu protiv ukrajinskog identiteta i samih tijela kulaka, sovjetska tajna policija vodila je kampanju protiv bilo koga u Ukrajini sposobnog za vodstvo bilo kakvog nacionalnog pokreta. Svećenici, učitelji, kustosi muzeja, pisci i umjetnici su “klevetani, zatvarani, poslani u radne logore”. Crkve su uništavane. Iz abecede je uklonjeno slovo kako bi ukrajinska abeceda bio sličnija ruskoj. Nakon što je masovna smrt ispraznila ukrajinska sela, u njih su premješteni etnički Rusi.

Rafal Lemkin, poljsko-židovski odvjetnik koji je iskovao termin “genocid”, rekao je da je ono što je komunistička Rusija učinila Ukrajini bio “klasičan primjer”.

Žrtvovano je ukrajinsko seljaštvo… glad je bila nužna Sovjetima, stoga su je naručili… ako sovjetski program u potpunosti uspije, ako se inteligencija, svećenici i seljaci mogu eliminirati [tada će] Ukrajina biti jednako mrtva kao da je ubijen svaki Ukrajinac, jer će izgubiti onaj dio koji je održavao i razvijao njihovu kulturu, njihova uvjerenja, njihove zajedničke ideje, koje su ih vodile i dale im dušu, koji je, ukratko, stvorio naciju… Ovo nije jednostavni slučaj masovnog ubojstva. Ovo je slučaj genocida, uništenja, ne samo pojedinaca, već i kulture i nacije.

Sovjetski Savez je sudjelovao u kreiranju međunarodno priznate zakonske definicije riječi “genocid”. SSSR je bio oprezan kako ne bi dopustio da ta definicija obuhvati i njegove zločine. Umjesto toga, SSSR je želio da nacistička Njemačka zauzme mjesto u sudnici za “genocid”.

Ukrajinci se nisu suočavali samo s neprijateljem u Moskvi. Oni su se također suočavali s neprijateljem u Sjedinjenim Državama. Walter Duranty bio je šef ureda New York Timesa u Moskvi od 1922.-1936. godine. Za članke u kojima je obmanjivao javnost u vezi Staljina i komunizma, Duranty je 1932. godine osvojio Pulitzerovu nagradu. The Nation, progresivna publikacija, rekla je u to vrijeme da Durantyjev rad predstavlja “najprosvjetljenije, najnepristranije depeše iz velike nacije u nastajanju koje su se pojavile u bilo kojim novinama u svijetu.” Usprkos velikim prosvjedima, Durantyjeva nagrada nije opozvana.

Durantyjevo poricanje Holodomora nije zasluženo izumrla vrsta iz neukusno primitivnog, manje evoluiranog doba. Još uvijek postoje moćni, podrugljivi glasovi. Grover Furr još uvijek ima stranicu na Sveučilištu Monclair State. Kao primjer, Furr u ovom YouTube videu naziva Holodomor “mitom”, “fikcijom” i “fašističkom laži“. Furr ignorira Ukrajince kao desničarske nacističke suradnike i antisemite čiji je jedini interes negiranje holokausta i opravdanje ukrajinskih ubojstva Poljaka. Kolektivizacija je, inzistira Furr, zaustavila gladi.

Godine 1988., Village Voice objavio je gadan, podugačak članak Jeffa Coplona koji kleveta Ukrajince kao nacističke suradnike i “fašiste” i osporava glad kao “prijevaru”. Jedini razlog zašto bi itko spomenuo Holodomor jest s ciljem “poricanja Hitlerovog holokausta protiv Židova”. Bilo koji zapis o gladi je “iskrivljen”, “desničarski”, “pristrani”, “glasina”, “prijevara”, “izvrtavanje”. “Vodeći sovjetolozi odbacuju” bilo kakvu raspravu o gladi. Coplon citira učenjake iz nekoliko sveučilišta.

Da, ljevičari guše raspravu o Holodomoru. Postoje i drugi, malo manje poznati razlozi. Holodomor se dogodio desetljeće prije holokausta. Iz različitih razloga, holokaust dobiva više pozornosti. Njemačka je u središtu Europe, a ne na njezinoj istočnoj periferiji. Dugo vremena, Njemačka je bila pradomovina najvećeg broja Amerikanaca. Njemačka proizvodi superzvijezde, od Beethovena do Goethea, od Einsteina do Marlene Dietrich. Nijemci su bili opsesivni kreatori zapisa i postoji velika zaliha fotografija, filmskih snimaka i pisanih dokumenata o holokaustu. Takva dokumentacija ne postoji o Holodomoru. Također, njemački nacisti su, u nekoliko kratkih godina, uspjeli smanjiti europsku populaciju Židova za više od šezdeset posto. Ovisno o tome kako se izračunava broj smrtnih slučajeva, Holodomor je odnio između 3,9 i deset milijuna života. Nakon genocida su još uvijek ostale desetine milijuna Ukrajinaca.

Kao što je napomenula sama Agnieszka Holland, glad je ponižavajući način umiranja. Nacistička učinkovitost, plinske komore i peći privlače morbidnu fascinaciju. Sklupčani seljaci koji tjednima izdišu svoje posljednje udisaje, gledajući svoje oči i oči svoje djece kako se utapaju u svojim dupljama, kako im se nadimaju trbusi, opušta koža, sve to u hladnim kolibama u zabačenim selima, sasvim su drugačiji fenomen. Takve smrti su, možda, ultimativni izraz ljudske ranjivosti i bespomoćnosti. Koliko god moćni mislili da jesmo, bez stvari skromnih poput krumpira i masti mi nestajemo. Onda se tu pojavljuje i problem kanibalizma. Neki su Ukrajinci poludjeli i jeli svoju djecu. Prema jednom izvoru, za kanibalizam je osuđeno 2.500 ljudi.

Anne Applebaum je rekla novinaru da je istraživanje Holodomora “nezahvalno” i teže od njezinog prethodnog rada o Gulazima. U memoarima o Gulagu, ona je naišla na one koji su uspjeli, duhovno, prevladati njihovu nepravednu zatvorsku kaznu. Sličan materijal nije pronašla o Holodomoru. Umjesto toga, ona opisuje intenzivne prizore, na primjer, komunista koji do smrti udara nogom izgladnjelu petnaestogodišnju Ukrajinku. Kad su svjedoci počeli plakati, izgrdio ih je. “Neki postaju previše sentimentalni ovdje. Lako je uočiti neprijatelje naroda.”

Postoji još jedan razlog zašto neki možda ne žele Ukrajincima pružiti suosjećanje — vrlo komplicirana povijest. Stotinama godina, počevši od srednjeg vijeka, Ukrajinu je kontrolirala Poljska. Poljski plemići i židovski upravitelji iskorištavali su ukrajinske seljake. Ovo iskorištavanje primijetio je Nathan Hannover, židovski povjesničar iz sedamnaestog stoljeća koji je preživio napad Kozaka. Hannover je napomenuo da su Ukrajinci bili “robovi” Poljaka i Židova, koji su s njima “okrutno postupali”. Ukrajinci su se pobunili protiv Poljaka i Židova u Hmeljnickijevom ustanku 1648. godine. Tijekom tog ustanka, Ukrajinci su počinili zvjerstva. U dvadesetom stoljeću, tijekom post-revolucionarnog kaosa, neki su Ukrajinci izvršili pogrome koji su ubili desetine tisuća Židova. Tijekom nacističke okupacije, Ukrajinci su masakrirali otprilike 100.000 Poljaka, a deseci tisuća drugih surađivali su s nacistima. Kad spominjemo nacističke suradnike, treba dodati da se 4,5 milijuna Ukrajinaca borilo u Crvenoj armiji protiv nacista.

Za ne malo Židova, kao i Poljaka, Ukrajinci su negativci. Poljaci ponekad pričaju viceve o Ukrajincima. Židovi Hmeljnickija ponekad nazivaju Hitlerom prije Hitlera. Ukrajincima je dodijeljena negativna uloga u vjerojatno najpopularnijem kulturnom proizvodu koji se dotiče Istočne Europe, “Guslač na krovu“. Eliyana Adler, učiteljica istočnoeuropske židovske povijesti, pišući za Forward, rezimira kako su Ukrajinci prečesto stereotipizirani. “U mitskoj Anatevki na pozornici i velikom ekranu, jedini Ukrajinci koje vidimo su pijani pogromčiki. Naša je pojednostavljena povijest nedvojbeno još gora od njihove … mi smo ih pretvorili u neprijatelje.”

Jedan od mojih prijatelja, John Guzlowski, potječe iz poljske obitelji koja je bila užasno viktimizirana od ukrajinskih ubojica tijekom Drugog svjetskog rata. Ja mogu osuditi ubojice i mučitelje, a opet priznati da oni ne predstavljaju čitavu naciju. Trenutačno je pravi trenutak za premošćivanje drevnih mržnja. Nije svaki Poljak bio arogantni i opresivni plemić. Nije svaki Židov bio pohlepni eksploatator. Nije svaki seljak bio brutalni sadist. Svi oni bili su ljudska bića, baš poput nas, koja su se borila za preživljavanje u krutom, gotovo kastnom sustavu koji nitko od njih nije izmislio. Svaka skupina proizvodila je prijestupnike. Svaka je proizvodila heroje. U svakoj je bilo previše nevinih žrtava. Sad je pravo vrijeme da osjetimo samilost prema tim nevinim žrtvama, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Sovjetski disident, izraelski političar i pisac Natan Sharansky rođen je u Ukrajini. Oni njegov koautor, povjesničar Gil Troy, iznose elokventni argument u korist međusobne tolerancije unatoč prošlim nepravdama u eseju od 29. srpnja 2020. godine i koriste ukrajinski kip Hmeljnickiju kao studiju slučaja u takvoj toleranciji.

“Gosp. Jones” film

“Gosp. Jones” je privlačan film budući da se radi o naslovnom liku: Garethu Jonesu, stvarnom muškarcu, stvarnom heroju. Njega igra James Norton, visok, naočit, karizmatičan glumac. Na isti način kao što Gareth Jones šarmira Sovjete da rade ono što želi, Norton, šarmira publiku da slijedi Jonesa u pakao.

Film započinje hipnotičkim pogledom na obilnu pšenicu, koja se njiše i pucketa na vjetru i suncu. Svinje se agresivno hrane. Čujemo njihovo roktanje i gledamo ih u oči. Prisiljeni smo razmišljati o hrani, našim potrebama i preživljavanju.

Prvi lik na ekranu je George Orwell. On piše “Životinjsku farmu”, čiji je glavni ljudski lik gosp. Jones. Postoje nagađanja, ali samo nagađanja, da je Orwell izabrao ovo ime u čast Garetha Jonesa. Orwell oplakuje njegovu sudbinu. Zašto piše političku knjigu, onu koju će imati problema izdati? Zašto ne piše romantične romane? Pretpostavljamo da scenaristica Andrea Chalupa i redateljica Agnieszka Holland možda same sebi postavljaju to pitanje. Zašto pokušati ispričati priču o Holodomoru?

Gareth Jones je u svojim dvadesetim godinama, ali žuri ostaviti svoj trag u svijetu. On je sin školskog učitelja iz Barryja, Walesa. U njegovom rodnom gradu, prijatelj iz djetinjstva mu kaže: “Mislili smo da ćeš do sad već biti premijer.” U širem svijetu, Jones je dječak iz gradića bez ikakvih vjerodajnica. On putuje u Njemačku i čistom hrabrošću uspijeva dijeliti avion s Hitlerom. Po povratku kući, pokušava uvjeriti kolege i bivšeg premijera Davida Lloyda Georgea da se bliži rat. Jonesa smijehom ispraćaju iz sobe. To je prvi od mnogih slučajeva kad Jonesa odbacuju, ismijavaju i doživljavaju kao seljačinu. A potom dobiva otkaz. “Potreban sam vam”, rekao je Jones svom šefu. “Ja sam jedini koji vam govori istinu.” Možda je to razlog zbog kojeg je i otpušten.

Jones nikad ne postaje potišten; ovaj nezaposleni dvadesetosmogodišnjak kreće u svoju sljedeću opsesiju: Staljin. Kako Staljin plaća industrijalizaciju svog petogodišnjeg plana, tijekom duboke svjetske depresije? Je li komunizam čudo kakvim ga smatraju njegovi pristaše? Jones nekako uspijeva izmamiti teško dostupnu novinarsku vizu za Moskvu.

Upravo sam koristila englesku riječ za “izmamiti”, ali glas u glavi mi neprestano ponavlja “Ne, prave riječi su ‘zalatwic‘ i ‘kombinowac.'” Te dvije riječi obuhvaćaju svakodnevni život u Sovjetskom Carstvu. Ništa nije bilo moguće, racionalno ili pošteno. Kako biste mogli napraviti bilo što, oni koji su živjeli pod komunizmom morali su naučiti kako kršiti pravila, uspostavljati veze i izvlačiti zečeve iz šešira. U tome Jones ima iskustva. On je mlad, iz skromne provincijske obitelji i pametniji od snobova koju su ismijavali njegova predviđanja o Hitleru i ratu. Hrabri autsajder, on će pojačati svoje izmamljivanje kako bi nadmudrio komunizam. Dobiti vizu, dobiti hotelsku sobu i doći u Ukrajinu, sve to zahtijevalo je vještinu i hrabrost folklornog junaka. “Lik Garetha Jonesa bio je gotovo poput Ikara, koji je znao koliko blizu Sunca leti, ali čini se da nije mogao odoljeti iskušenju izlaganja tiranske zlouporabe moći”, rekao je jedan od njegovih biografa.

Kad se jednom našao u Moskvi, Jones upoznaje Waltera Durantyja. Peter Sarsgaard, u ulozi vrijednoj nagrade Akademije, iscijedio je svaku kap zla iz ovog stvorenja, poput rukovatelja zmijama koji cijedi otrov iz kobre. Scenaristica Andrea Chalupa, koja kaže da ju je inspirirao njezin ukrajinski djed, priznaje da je film mogao biti mnogo okrutniji prema Durantyju. U pravu je. Optužbe protiv Durantyja uključuju nekrofiliju. Zašto je Duranty lagao? Možda zato jer su ga Sovjeti ucjenjivali, držali ga kao taoca zbog njegovih seksualnih sklonosti. Duranty je bio povremeni seksualni partner okultista Alistaira Crowleyja, samoprozvane “Zvijeri 666”. Crowley je pisao poeziju slaveći nekrofiliju.

Razlog Durantyjeve perfidnosti možda je prozaičniji. Sovjeti su mu dali apartman, vozača i dnevnu isporuku svježeg kavijara. Bio je poznat i slavljen. U vrijeme depresije, ljudi su žudjeli za čudotvornim lijekom. Činilo se kako Staljin pruža taj lijek. Duranty je bio Staljinov dvorski pjesnik. Obojica su prodali svijetu blistavu utopijsku tričariju koju je svijet želio kupiti.

Duranty je izgubio nogu od gangrene. Filmski Duranty nosi štap na čijoj je dršci bijeli zec, vizualno sličan prikazima bijelog zeca Johna Tenniela u “Alisi u Zemlji Čudesa”. Poput tog bijelog zeca, Duranty je vodič u izokrenutom svijetu: komunističkoj Rusiji. I baš poput tog bijelog zeca, on je kontrast glavnom liku. Lewis Carroll je napisao da je Alisa, poput Garetha Jonesa, bila mlada, smjela, živahna i posjedovala je brzu neposrednost svrhe, dok je bijeli zec bio njezina suprotnost. Poput Durantyja, on je pompozan prema podčinjenima te puzav i ulizivački prema nadređenima.

Duranty inzistira na tome da Sovjeti rade čuda. Jones sugerira da su poremećeni. “Što je poremećeno u poremećenom svijetu?”, pita Duranty, izražavajući svoj vlastiti moralni relativizam, koji je u suprotnosti s Jonesovim inzistiranjem na istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Ada Brooks (kombinacija više likova koju tumači Vanessa Kirby) je lijepa, mlada štićenica Durantyja. Ona i Jones provode noć u razgovoru. Ada je očigledno rastrgana. Za razliku od Durantyja, ona se još uvijek može dovesti na dobru stranu. Ona pita Jonesa koja je njegova agenda.

“Nemam agendu”, inzistira on. “Ja sam novinar. Najplemenitija profesija. Lojalan samo istini. Osim ako nazivaš istinu agendom.”

Ada se podsmjehuje: “Čija istina?”

“Postoji samo jedna istina”, odgovara on.

“To je toliko naivno.” Željeli bismo da nam se sviđa, ali ona zvuči previše nalik Durantyju. Priča nam svoju prošlost. Njezina priča predstavlja mikrokozmos onoga što se događa na svjetskoj sceni. Ona mora odabrati: Hitler ili Staljin. “Odrasla sam u Berlinu”, rekla je, napominjući kako je Berlin bio slobodan i moderan. “Nacisti su sve tako brzo uništili. Bojim se za svoje prijatelje. Oni uhićuju sve u Komunističkoj partiji. Mi moramo uspjeti.”

“Zvučiš kao da radiš za Staljina”, prosvjeduje on.

“Ja ne vjerujem u Staljina”, rekla je iskreno. “Ja vjerujem u pokret koji je veći od bilo koje osobe. Postoje ciklusi u povijesti baš kao što postoje ciklusi u prirodi. Mi imamo šansu boriti se za budućnost stvarnih ljudi, radnika. Ovaj pokret je veći od bilo koga od nas.” Tvrdi da je to vrijedno čak i ako ljudi moraju bili ubijani kako bi komunizam uspio.

“Čuješ li samu sebe?”, pitao je.

Sovjetski pazitelj, Leonid (Oleg Drach), prati Jonesa na njegovom putu u Ukrajinu, navodno u posjet tvornici koja prikazuje gospodarska čuda komunizma. Nažalost, mnogi zapadnjački gledatelji neće shvatiti značaj Leonidovih scena. On s guštom jede u vlaku. On se hvali koliko je komunizam poboljšao njegov život i život njegove obitelji. Njegov dom je prepun hrane. Prave hrane, naglašava on. Njegove kćeri besplatno posjećuju kino. Život je sad prekrasan. Partija se brine za sve njihove potrebe. Leonid popije previše votke i zaspi. Jones pobjegne Leonidu. Kad se Leonid probudi i otkriva da je Jones pobjegao, pogled na njegovom licu je poražavajući. On zna da je njegov život u stvarnosti gotov, a njegova supruga i kćeri će također patiti.

Filmski Jones, baš kao što je to učinio stvarni Jones, pješice prolazi Ukrajinom pogođenom gladi. Tlo je prekriveno obilnim snijegom. Film postaje zasićene boje, gotovo crno-bijeli. Izuzetak: Jonesov pokušaj jedenja naranče. Boja naranče je stvarna. On odbacuje koru na zemlju. Izgladnjeli Ukrajinci se bacaju na nju. Ovo se temelji na stvarnom incidentu iz Jonesovih dnevnika. Scena prisjeća na “Schindlerovu listu”. U tom crno-bijelom filmu o holokaustu, postoji samo jedan slučaj korištenja boje. Crvena boja kaputa malene djevojčice.

Jedna od postaja Jonesovog križnog puta izgladnjeloj Ukrajini je vrlo-tiha, petominutna scena koja uključuje dijete po imenu Kolja. Nema krvi; nema vrištanja; nema naglih zvukova violina. Ta scena mi je slomila srce i nikad je neću zaboraviti.

Jones se vraća na Zapad gdje ponovno pokušava, kao što je to učinio nakon svog avionskog putovanja s Hitlerom, reći istinu.

“Sovjetski Savez nije radnički raj”, rekao je Jones. “To nije veliki eksperiment o kojem ste čitali u tisku. Staljin nema novih zapanjujućih postignuća, osim ako postignućem ne smatrate ubijanje milijuna nevinih ljudi. Ako mu dopustimo da se izvuče s ovom ljudski izazvanom gladi, bit će i drugih poput njega.”

“Što je s besplatnim školama i besplatnim bolnicama?”, upitali su ga.

“Po koju cijenu?”, odgovorio je.

“Egalitarnije društvo postoji, ali ono nije savršeno. Za eksperimente je potrebno vremena.”

“Egalitarnije društvo”, rekao je s podsmijehom Jones. “To je isti sustav eksploatacije koji postoji ovdje, samo je još gori. Neopisivo gori. Znam što sam vidio. Staljin nije čovjek kakvim ga smatrate.”

“Hoćeš li reći da nema nade?”

Jones je, ponovno, ušutkan. Duranty je zvijezda; Jones je ne-entitet koji ljudima krade nadu. On se vraća svom ocu gdje ga ismijavaju djeca. Naposljetku izmamljuje — ponovno ta riječ — susret s Williamom Randolphom Hearstom, koji je objavio njegovo djelo. Te iste godine, 1935., Jones je ubijen u Mongoliji, vjerojatno od ruku sovjetskog agenta. S vremenom, Jones će biti zaboravljen, a Holodomor, svojedobno zataškavanje, postaje ne-priča, riječ koju provjera pravopisa podcrtava crvenom bojom. Walter Duranty je prikazan kako prima ovacije u Bijeloj kući. Njegov savjet uvjerio je FDR-a da prizna Sovjetski Savez. I da, to se dogodilo u stvarnom životu.

Jonesova mračna sudbina možda će nam pomoći da shvatimo zašto je Orwell uključen u ovaj film. Jonesov rad o Holodomoru nije stigao daleko ili trajao dugo, ali je ipak dospio do nekih čitatelja. Moguće je da je jedan od tih čitatelja bio sam Orwell. Orwell je, kroz prikrivenu istinu “bajke” (izvorni podnaslov “Životinjske farme”), uspio milijunima čitatelja ispričati priču o gladi i truleži u samom srcu lažne utopije.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here