IBRAHIM: Križarski rat Kristofora Kolumba protiv džihada

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Došao je i prošao još jedan Kolumbov dan. Iako je “proslavljen” uobičajenim osudama i ogorčenom budnošću što se tiče njegovog navodnog “genocida” nad domorocima, jedan utjecajan glas došao je u Kolumbovu obranu: na dan 11. listopada, guverner Floride Ron DeSantis potpisao je proglas, čiji odlomak slijedi:

“Kolumbo je jedinstvena figura u Zapadnoj civilizaciji, koja je primjer hrabrosti, preuzimanja rizika i herojstva suočen s nemogućim izgledima; kao vizionar koji je uvidio mogućnost istraživanja izvan Europe; i kao otac osnivač koji je položio temelje za ono što će jednog dana postati Sjedinjene Američke Države, koje će se sjećati Kolumba imenovanjem svog federalnog okruga njegovim imenom.”

Iako je sve ovo istina, Kolumbo predstavlja i podsjetnik na nešto drugo što je danas malo poznato, ako ne i potpuno zaboravljeno: on je bio, prije svega, križar — priznati neprijatelj džihada; cilj njegovih ekspedicija bilo je, prije svega, zaobilaženje i konačna odmazda protiv islamskih sultanata koji su okruživali i terorizirali Europu — a ne samo pronalaženje začina.

U vrijeme kad se rodio, ondašnji više od 800 godina stari rat s islamom — ili bolje reći obrambeni rat protiv džihada — bio je na svom vrhuncu. Godine 1453., kad je Kolumbo imao 2 godina, Turci su konačno ušli u Carigrad, užasni događaj koji je do temelja potresao kršćanstvo.

Tijekom sljedećih godina, muslimani su nastavili prodirati duboko u Balkan, ostavljajući za sobom mnogo smrti i razaranja, a porobljeni su milijuni Slavena. (Da, dvije riječi — rob, eng. slave; Slaven — su etimološki povezane i to upravo iz tog razloga.)

Godine 1480., kad je imao 29 godina, Turci su čak uspjeli provaliti u njegovu rodnu Italiju, gdje su u gradu Otrantu ritualno odrubili glave 800 kršćana — a njegovog nadbiskupa prepilili napola — jer su odbili prihvatiti islam.

U tom su kontekstu španjolski vladari Ferdinand i Izabela — i sami priznati križari, osobito kraljica, koja je zaključila višestoljetnu rekonkvistu Španjolske oslobađanjem islamske Granade 1492. godine — uzeli Kolumba u svoju službu.

Financirali su njegovo ambiciozno putovanje u pokušaju, riječima povjesničara Louisa Bertranda, “konačni i definitivni križarski rat protiv islama preko Indije”. (Taj se plan, naravno, izjalovio i kulminirao slučajnim osnivanjem Novog svijeta.)

Mnogi su Europljani bili uvjereni da bi, kad bi uspjeli doprijeti do naroda istočno od islama — koji, ako već nisu kršćani, barem “još nisu bili zaraženi Muhamedovom kugom”, da citiram papa Nikolu V (umro 1455.) — zajedno mogli slomiti islam između njih. (Taj plan bio je stoljećima star i vezan je uz legendu o Prezbiteru Ivanu, navodno velikom kršćanskom monarhu koji je vladao na istoku i koji će jednog dana krenuti na zapad i osvetiti kršćanski svijet uništavajući islam.)

Sve ovo jasno proizlazi iz vlastitih Kolumbovih pisama: u jednom on spominje Ferdinanda i Izabelu kao “neprijatelje pokvarene sekte Muhameda” koji su “odlučni poslati me u regije Indije, da vide [kako tamošnji ljudi mogu pomoći u ratnim naporima].” U drugom pismu nakon što je stigao u Novi svijet, Kolumbo je monarsima ponudio prikupljanje vojske “za rat i osvajanje Jeruzalema”.

Niti su Španjolska i Kolumbo prvi koji su implementirali ovu strategiju; nakon što se Portugal oslobodio islama 1249. godine, njegova je vojska krenula u muslimansku Afriku. “Velika i najvažnija motivacija u pozadini eksplozivne energije i ekspanzivnog intelekta [princa] Henrija Navigatora (rođ. 1394.)”, piše povjesničar George Grant, “bila je jednostavna želja da uzme križ — da križarski mač prenese u Afriku i tako otvori novo poglavlje u svetom ratu kršćanstva protiv islama”. Pokrenuo je sva ta istraživačka putovanja jer je “želio saznati postoje li u tim krajevima neki kršćanski knezovi” koji bi mu “pomogli protiv neprijatelja vjere”, napisao je jedan njegov suvremenik.

Čini li sve to Kolumba, a samim time i Ferdinanda i Izabelu — da ne spominjem čitavi kršćanski svijet — “islamofobima”, kako često optužuje nekolicina modernih kritičara koji spominju islamsku pozadinu Kolumbova putovanja?

Odgovor je da — ali ne na način na koji se ta riječ koristi danas. Dok je grčka riječ phobos oduvijek značila “strah”, njezino današnje korištenje implicira “iracionalan strah”. Međutim, s obzirom na činjenicu da je gotovo tisuću godina prije Kolumba islam neprekidno napadao kršćanski svijet do mjere u kojoj je progutao više od tri četvrtine njegovog izvornog teritorija, uključujući Španjolsku; da je najnovija islamska iteracija, u liku Osmanskih Turaka, tijekom Kolumbovog doba razorila Balkan i Mediteran; i da je, čak stoljećima nakon Kolumba, islam još uvijek terorizirao Zapad — marširajući na Beč s 200.000 džihadista 1683. godine te isprovocirajući Ameriku u njezin prvi rat — sam prijedlog da su povijesni kršćanski strahovi od islama bili “iracionalni” sam po sebi je vrhunac iracionalizma.