Globalno zatopljenje je stvarno. Također je bilo — barem do sada — uglavnom korisno. Ovu zapanjujuću činjenicu skrivaju od javnosti odlučni napori alarmista i njihovih medijskih saveznika koji su odlučni koristiti jezik krize i izvanrednog stanja. Cilj neto nula emisija u Velikoj Britaniji do 2050. godine dovoljno je kontroverzno kao politika zbog boli koju uzrokuje. Ali što ako je ta bol samo radi sprječavanja nečega što zapravo ne čini štetu?
Najveća korist od emisija je globalno ozelenjavanje, povećanje zelene vegetacije na kopnenoj površini planeta iz godine u godinu. Šume rastu sve gušće, travnjaci su bogatiji i brže izniču. To je izmjereno pomoću satelita i snimanja stopa rasta biljaka na površini. To je događa na svim staništima, od tundre do prašume. U četiri desetljeća od 1982. godine, kao što Bjorn Lomborg ističe, NASA-ini podaci pokazuju da je globalno ozelenjavanje svake godine dodalo 618.000 četvornih kilometara dodatnih zelenih krošnji, što je ekvivalentno tri Velike Britanije. Dobro ste pročitali: svake godine na planetu nastaje novog zelenila površine tri Britanije. Kladim se da vam Greta Thunberg to nije rekla.
Uzrok ovog ozelenjavanja? Iako sadnja drveća, prirodno pošumljavanje i nešto više kiše pridonosi tome, veliki je razlog nešto drugo. Sva se istraživanja slažu da je daleko najveći doprinos globalnom ozelenjavanju — odgovoran za otprilike polovicu učinka — dodatni ugljični dioksid u zraku. U 40 godina, udio CO2 u atmosferi je porastao s 0,034 posto na 0,041 posto. To se možda čini malom promjenom, ali s više “hrane” u zraku biljke ne moraju gubiti toliko vode kroz svoje pore (“stomate”) kako bi se opskrbile određenom količinom ugljika. Stoga suha područja, poput afričke Sahel regije, bilježe neka od najvećih poboljšanja u zelenilu. Budući da je to jedno od najsiromašnijih mjesta na planetu, dobra je vijest da ima više hrane za ljude, koze i divlje životinje.
No, budući da dobre vijesti nisu vijesti, zelene skupine pritiska i environmentalistički dopisnici u medijima preferiraju ignoriranje globalnog ozelenjavanja. Začudo, unatoč imenu ono nije zaslužilo spomena u nedavnoj BBC-jevoj seriji Zeleni planet. Ili, ako se već spomene, mediji ukazuju na istraživanja koja sugeriraju da bi ozelenjavanje uskoro moglo prestati. Ta su istraživanja temeljena na upitnim modelima, a ne na podacima (jer podaci pokazuju da se učinak nastavlja istim tempom). U nekoliko navrata kad je BBC spomenuo globalno ozelenjavanje, ono je uvijek popraćeno zdravstvenim upozorenjem u slučaju da bi bilo koji gledatelj mogao uočiti pozitivnu stranu klimatskih promjena — na primjer, “dodatno lišće pomaže usporiti klimatske promjene, ali istraživači upozoravaju da će se rast temperatura to neutralizirati”.
Još jedna dobra vijest je ona o smrtnim slučajevima. Mi smo protiv njih, zar ne? Nedavno je istraživanje pokazalo da je porast temperatura u posljednja dva desetljeća rezultirao s pola milijuna smrti manje u Britaniji. To je zato što hladno vrijeme ubija “oko 20 puta više ljudi od toplog vremena”, prema istraživanju koje analizira “više od 74 milijuna smrti na 384 lokacije u 13 zemalja”. To je osobito istinito na mjestima s umjerenom temperaturom, poput Britanije, gdje su ljetni dani rijetko dovoljno vrući da ubiju. Dakle, globalno zagrijavanje i nepovezani fenomen urbanog zagrijavanja u odnosu na ruralna područja, uzrokovan zadržavanjem topline u zgradama i korištenjem energije, sprječavaju prerane smrti u ogromnim razmjerima.
To će se svakako promijeniti u budućnosti? Vjerojatno neće. Britanija bi morala postati daleko, daleko toplija da bi ljetna smrtnost počela premašivati onu zimsku. Čak niti Grčka to ne uspijeva. A statistike pokazuju da se — kao što predviđa teorija stakleničkih plinova — općenito više zagrijavanja događa na hladnim mjestima, u hladnim godišnjim dobima i u hladno doba dana. Dakle, zimske noćne temperature na globalnom sjeveru rastu mnogo brže od ljetnih dnevnih temperatura u tropima.
Ljetne temperature u SAD-u mijenjaju se upola manje od zimskih, a dnevne 20 posto sporije od noćnih temperatura. Sličan obrazan vidimo u većini zemalja. Tropske nacije uglavnom svjedoče vrlo sporom, gotovo neprimjetnom zagrijavanju danju (izvan gradova), dok arktičke nacije svjedoče prilično rapidne promjene, osobito zimi i noćima. Alarmisti vole govoriti o polarnom pojačavanju prosječnih klimatskih promjena, ali oni uobičajeno izostavljaju njihovu neizbježnu drugu stranu: da se tropske temperature (gdje živi većina siromašnih ljudi) mijenjaju sporije od prosjeka.
No, nije li nam rečeno da kao rezultat klimatskih promjena možemo očekivati nestabilnije vrijeme? Svakako se pretpostavlja da bismo trebali. A opet, ne postoje dokazi koji sugeriraju da se nestabilnost vremena povećava, niti dobra teorija koja sugerira da će to biti slučaj. Smanjenje razlike u temperaturama između tropa i Arktika zapravo može malo umanjiti nestabilnost vremena.
Doista, kao što je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) u više navrata potvrdio, ne postoji jasan uzorak oluja koje rastu ni po učestalosti ni po žestini, suše se blago smanjuju, a poplave se pogoršavaju samo na mjestima gdje promjene u korištenju zemljišta (poput krčenja šuma ili izgradnje kuća na plavnom području) stvaraju problem. Globalno, smrti od suša, poplava i oluja pale su za gotovo 98 posto u posljednjih 100 godina — ne zato što je vrijeme manje opasno, već zato što su skloništa, transport i komunikacija (koji su uglavnom produkti ekonomije na fosilna goriva) dramatično poboljšale sposobnost ljudi da prežive takve prirodne katastrofe.
Geološki zapis pokazuje veću nestabilnost klime u hladnim razdobljima Zemljine povijesti nego u onim toplim. Na vrhuncu nedavnih ledenih doba, temperatura je dramatično oscilirala između godina i desetljeća, dok su desetljećima duge mega-suše poharale Afriku, isušivši jezero Victoriju barem dvaput. Te su se mega-suše dogodile prije 17.000, odnosno 15.000 godine, kad je svijet bio mnogo hladniji nego danas, a hladniji oceani su značili propuštene monsune. Jedna teorija o izumu poljoprivrede tvrdi da je to bilo nemoguće dok se klima nije smirila u posljednjem post-glacijalnom razdoblju topline prije oko 10.000 godina: “Nedavni podaci klimatskih proksija jezgri leda i oceana pokazuju da je posljednja glacijalna klima bila izuzetno neprijateljska za poljoprivredu — suha, s malo atmosferskog CO2 i ekstremno promjenjiva u prilično kratkim vremenskim razmjerima.” Nakon toga je postalo mirnije jer je prije nekih 9.000 i 6.000 godina, kad se pojavila ljudska civilizacija, postalo znatno toplije nego danas.
Učinak današnjeg zatopljenja (i ozelenjavanja) na poljoprivredu je, u prosjeku, pozitivan: usjevi se mogu uzgajati sjevernije i dulje razdoblje, a padaline su nešto obilnije u sušnim krajevima. Danas puno lakše hranimo više od sedam milijardi ljudi nego što smo 1960-ih hranili tri milijarde ljudi i to sa sličnom veličinom poljoprivrednog zemljišta. Globalna proizvodnja žitarica je na putu da ove godine obori svoj rekord, šesti put u 10 godina.
Priroda će također biti bolje u svijetu koji se zagrijava. U toplijoj klimi postoji više životinjskih vrsta, tako da puno više novih ptica i insekata dolazi na parenje u južnu Englesku nego što ih nestaje iz sjeverne Škotske. Toplije također znači vlažnije: prije 9.000 godina, kad je klima bila toplija nego danas, Sahara je bila zelena. Alarmisti vole implicirati da zabrinutost oko klimatskih promjena ide ruku pod ruku s općenitom brigom za prirodu. Ali dokazi to pobijaju. Klimatske politike često štete divljim životinjama; biogoriva se natječu s poljoprivredom za zemljište, erodiraju prednosti poboljšane poljoprivredne produktivnosti i povećavaju pritisak na divlja staništa; vjetroelektrane ubijaju ptice i šišmiše; a nepromišljena sadnja stranih stabala sitkaste smreke pretvara raznolike vrištine u mračnu monokulturu.
U međuvremenu, stvarna ekološka pitanja se ignoriraju ili zanemaruju zbog opsjednutosti klimom. Uz pomoć lokalnih volontera, godinama se borim za zaštitu crvene vjeverice u Northumberlandu. Vlada ne čini doslovno ništa da nam pomogne, dok istodobno rasipa novac u stipendije za proučavanje najnapregnutijih i najsitnijih mogućih utjecaja klimatskih promjena. Invazivne strane vrste glavni su uzrok izumiranja vrsta u cijelom svijetu (poput sivih vjeverica koje su crvene otjerale na margine), dok se tek treba pokazati da su klimatske promjene uzrokovale izumiranje bilo koje vrste bilo gdje.
Naravno, klimatske promjene uz koristi donose i donosit će probleme. Rapidni porast razine mora mogao bi biti katastrofalan. No, dok je razina mora naglo porasla prije 10.000 i 8.000 godina, podignuvši se u dva tisućljeća nekih 60 metara ili otprilike 3 metra po stoljeću, danas se ta promjena događa devet puta sporije: tri milimetara godišnje ili 30 centimetara po stoljeću, bez previše znakova ubrzanja. Zemlje poput Nizozemske i Vijetnama pokazuju da je moguće oteti kopno od mora čak i u svijetu u kojem razina mora raste. Kopnena površina planeta se zapravo povećava, a ne smanjuje, zahvaljujući sedimentaciji i melioraciji.
U siječnju 2020. godine, glavni je britanski znanstveni savjetnik organizirao pokazivanje nekih slajdova Borisu Johnsonu kako bi ga preobratio na klimatski alarmizam. Zahvaljujući zahtjevu za slobodu informacija, sad znamo da su ti slajdovi pokazivali vjerojatno ubrzanje porasta mora prema scenariju poznatom kao RCP 8.5. To je šokantno jer je RCP 8.5 bio davno diskreditiran kao krajnje nevjerojatna budućnost. Nastao je gomilanjem nerealnih pretpostavki u modelima: potrošnja ugljena se povećala deset puta do 2100. godine, rast stanovništva ubrzao na 12 milijardi ljudi, inovacije su presušile, kao i nevjerojatnu visoku osjetljivost temperature na ugljični dioksid. Niti jedan ozbiljan znanstvenik ne misli da RCP 8.5 predstavlja vjerojatan ishod. A opet, oni koji žele privući pozornost medija svojim alarmantnim predviđanjima, koriste ga cijelo vrijeme.
Environmentalisti ne dobivaju donacije ili pozive na televiziju ako govore umjerene stvari. Ustati i izjaviti da su “klimatske promjene stvarne i da se s njima treba uhvatiti u koštac, ali da se ne događaju previše brzo i da su druga environmentalistička pitanja hitnija” bilo bi otprilike jednako popularno kao kad bi zastupnik u parlamentu Olivera Cromwella izjavio: “Dokaz za postojanje Boga izgleda prilično slabašno i nisam previše siguran da je blud doista grijeh.” A to govorim kao netko tko je održao nekoliko govora o klimu u parlamentu.
Nije ni čudo što ne čujemo dobre vijesti o klimatskim promjenama.
