U Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju, mramorni kip (koji datira iz drugog stoljeća prije Krista i poznat je kao “Farneseov Atlas“) prikazuje Titana koji nosi nebeski svod na svojim ramenima. To je rimska kopija ranijeg grčkog izvornika. Mišići su napeti, lice je u grimasi – a oblik neba je globus.
Postoji mnogo gledišta što zapravo to je. Po svemu sudeći, to je Zemlja oko koje kruže zvijezde. Ali ako vjerujemo uobičajenoj mudrosti, da su prije Kristofora Kolumba ljudi mislili da je Zemlja ravna, Atlas bi trebao imati veliki pladanj na ramenima, poput zaposlenog konobara.
U našem dobu punom zlostavljanja i zlouporabe povijesti, fikcija često zaklanja činjenicu; i to s namjerom, jer je fikcija bolja služavka ideologiji. Istina je sklona destrukciji.
Ali Atlasov globus govori fascinantniju priču, zbog toga što predstavlja sažetak onoga što je drevni svijet znao o Zemlji kao planetu. Oni su je mapirali, proučavali njezin oblik i znali njezin opseg (Erastoten ga je u 3. stoljeću prije Krista izmjerio na 37.487 kilometara. Trenutačna procjena iznosi 40.140 kilometara. Mala razlika je vjerojatno zbog našeg neispravnog razumijevanja grčkih kvantifikacija).
Postoje i druge reference na globuse u klasičnoj znanstvenoj literaturi, kao što je ona napravljena od Krateta iz Mallosa, oko 150. godine prije Krista, koji je imao promjer od 10 stopa. Grčko učenje promjenilo je svijet i sve naše vlastite navike uma uvjetovane su tim promjenama.
Niti je klasična mudrost nestala (kao što se obično pretpostavlja); čak je umjesto toga prešla u srednjovjekovnu znanost (na primjer, armilarna sfera Pape Silvestra II i rad Rogera Bacona na geografskim dužinama i širinama).
Stoga, Kolumbo je znao Erastotenove mjere, a sa sobom je imao i Toscanellijevu točnu kartu (Toscanelli je bio školovan u grčko-rimskoj kartografiji). Zapravo nitko nije sumnjao da će Kolumbo stići do Azije plovidbom na zapad. Jednostavno nisu bili sigurni da će brodovi izdržati tako dugu oceansku plovidbu, ili da je on prava osoba za taj posao, ili ako postoji zemaljska masa između njih.
U dugoj i bogatoj povijesti klasične i srednjovjekovne znanosti, samo pet vrlo opskurnih muškaraca je tvrdilo da Zemlja izgleda poput palačinke. Bili su zanemarivani kao luđaci čak i u njihovo vlastito doba i stvarno bi trebali biti prepoznati kao osnivački oci Flat Earth Societyja (Društva ravne Zemlje).
Ali su devetnaestom stoljeću, dvojica od tih pet muškaraca (Lactantius i Indicopleustes) izabrani su kao predstavnici cijele klasične i srednjovjekovne znanosti. Čudovišnost ove intelektualne prevare je očigledna. Tako započinje mit o ravnoj Zemlji.
Stvar je bila utvrditi sadašnju (devetnaesto stoljeće) kao bolju (jer je bila znanstveno utemeljena) od prošlosti (koja je bila ignorantska). Ovdje se nalazi velika pogreška prosvjetiteljstva – da pretpostavlja da je povijest sama po sebi zaostala (ali to je već druga tema).
Ono što danas nazivamo “liberalnim ludilom” zapravo ima svoje početke u prosvjetiteljstvu i dostiže punu brzinu u devetnaestom stoljeću – jedan od njegovih izuma je bio lažni rat između kršćanstva i znanosti (koji još uvijek strastveno bijesni).
Sporedan izum je bio znanstveni pozitivizam (ili scijentizam): da se istina nalazi samo u “znanosti”, dok je “religija” praznovjerni mumbo-jumbo. Postoji li izbor kad se daju takve krajnje opcije?
Taj “rat” dao je povjesničarima “veliki projekt” – da iskopaju, ili izmisle, “zla religije” (kod za kršćanstvo). Oni koji su krenuli na srednjovjekovni period dobili su najširu pokrivenost. Karikatura koju su izmislili je danas prevladavajuća struja: budalasti, ali nekako ipak moćni – redovnici, zauzeti mučenjem djevica i paljenjem heretika na lomači.
Taj srednjovjekovni svijet iz crtića bio je u kontrastu s još jednom karikaturom: “Renesansom”, gdje su se herojski ljudi (poput Galilea) pobunili protiv zločestih redovnika
i hrabro prihvatili znanost kako bi ljude oslobodili od “neznanja” i “praznovjernosti” (kodovi za kršćanstvo). Rukopis još uvijek zadaje snažan udarac. Trebate samo pogledati bilo koji staljinistički poster kako bi vidjeli naslijeđe ovakve vrste razmišljanja (ili Kim Jong Unov osmijeh od uha do uha). Primjetite također izum riječi “okidača”: “srednjovjekovni”, “papa”, “redovnici”, “znanost”, “religija”, “progres” (ali to isto je druga tema).
Naravno, sve to je samo izum koji se pretvara da je “istina”. Međutim, popularizatori su se vodili s tom paradigmom i dali Mitu o ravnoj Zemlji širok publicitet u svojim djelima, od kojih je najraniji onaj od Washingtona Irvinga “Povijest života i putovanja Kristofora Kolumba” (1828.).
Nakon toga, objavljivanjem Darwinove “O podrijetlu vrsta” (1859), Mit o ravnoj Zemlji stvarno je došao na svoje, jer je bio korišten kao oružje u dva važna djela: “Povijest sukoba između religije i znanosti” Johna W. Drapera (1873.), i “Povijest ratovanja znanosti s teologijom u kršćanskom svijetu” Andrew Dickson Whitea (1896.). Propaganda je “raj” u koji osu svi dobri mitovi. Nije bitno da je su i klasični i srednjovjekovni svijet savršeno dobro znali da je Zemlja globus. Niti nije bilo bitno da je znanstvena spoznaja u oba perioda bila sofisticirana, kompleksna i precizna, što je evidentirano mehanizmom iz Antikitere i bilo kojom gotičkom katedralom.
“Borba između znanosti i religije” ja danas uspješna industrija i drugi mitovi su od onda izumljeni od strane “eksperata” (Richard Dawkins) i popularizatora (Dan Brown). Znanost želi posjedovati budućnost, dok se kršćanstvo na zapadu bori s čudovištem kojeg su protestanti izmislili kako bi uništili katolicizam – a to je sekularizam.
Je li uopće čudno što je povijesna amnezija norma?
Možda, jednog dana, kad prestanemo voditi borbu između “znanosti” i “religije”, možemo konačno umiroviti Mit o ravnoj Zemlji. Do onda, morat će ustrajat na tome jer je toliko praktično.
Nirmal Dass je bivši sveučilišni profesor specijaliziran za rani i kasni Srednji vijek. Njegova područja istraživanja su filozofija, povijest i drevni jezici. Napisao je nekoliko knjiga i aktivno se bavi književnim prijevodom.
