Dopustite mi da započnem s onim što zvuči kao vrlo jednostavno pitanje: Koji je najvažniji sastojak u stvaranju bogatstva i gospodarskog rasta? Gotovo svatko bi odgovorio: Novac. Ili imati puno prirodnih resursa. Ali pravi odgovor na to pitanje je… znanje. I to je lako dokazati. Koja je razlika između nas i špiljskog čovjeka? Jedina razlika je u tome što znamo više. Biološki smo isti. Neuroni u našem mozgu su isti. Fizički svijet je isti. No, naši životi su beskrajno bolji. Zašto? Zbog znanja.
Ne morate se vratiti do špiljskog čovjeka kako bi dokazali ovu pretpostavku. Možete se vratiti pedeset godina. Novo znanje, recimo otkriće penicilina ili novih algoritama koji vode do boljih internet tražilica — uvijek dolazi kao iznenađenje. Ta iznenađenja nazivamo inovacijama zbog toga što su inherentno nepredvidljive. Novi proizvodi se naizgled pojavljuju iz ničega. Odjednom, postoji električna svjetlost, auto ili iPhone. Naravno da se ti proizvodi nisu pojavili niotkuda; pojavili su se kao sinteza akumuliranog znanja koje je dovelo do tih inovacija, tih iznenađenja. Stoga, po definiciji, inovacija ne može biti planirana, ona uključuje dislokaciju. Budućnost proizvođača bičeva za kočije nije izgledala svijetla kad je Henry Ford predstavio prvi Model T i inovacija uvijek pokazuje prema budućnosti. Inovacija — novo znanje — dovodi ne samo do novih proizvoda već i do osnivanja novih kompanija i čitavih novih industrija. Inovacija stvara bogatstvo; bogatstvo koje se u konačnici distribuira kroz cijelo gospodarstvo.
Evo kako to funkcionira. Više slobode, više znanja, više inovacije. A više inovacije vodi k dinamičnom gospodarskog rastu. Manje slobode, manje znanja, manje inovacije — manji gospodarski rast. Dakle, ako sloboda promiče znanje i inovacije, što dovodi do gospodarskog rasta, zašto je svi ljudi i sve vlade ne prihvaćaju? Da bismo to shvatili moramo se vratiti onome što sam prije rekao, da je inovacija iznenađenje, budući da je nepredvidljiva. Ta nepredvidljivost čini mnoge ljude nelagodnima. Njihov cilj je da eliminiraju nepredvidljivost. Takvo razmišljanje možete naći u svim utopijskim vizijama, od komunizma do socijalizma do uvjerenja da se kroz kompleksne osiguravateljske pakete bankari mogu zaštititi od katastrofalne hipotekarne krize. U Europi sa svojim neuspjelim socijalnim državama i sve više i više u Sjedinjenim Državama, vidimo tu želju za uklanjanjem iznenađenja u sve široj ulozi vlade, većim birokracijama, više pravila, više propisa. Svaka nova kriza, stvarna ili zamišljena, donosi još više zakona. Korumpirani energetski konglomerat, Enron, implodirao je 2001. Godinu dana nakon toga donesen je Sarbanes-Oxley akt, koji je dodao na tisuće stranica novih propisa u savezni registar. U 2011., Dodd-Frank akt napisan je na 2.300 stranica kao odgovor na financijsku krizu 2008. Od tog vremena narastao je na više od 8.000 stranica.
Većina tih novih propisa samo ometa slobodu i time sprječava rast i distribuciju znanja. Preusmjeravaju energiju i resurse poduzetnika od inovativnosti prema prilagođavanju. Oni stvaraju neizvjesnu budućnost. I podižu barijere za ulazak novih poduzetnika. Ironično, oni koji imaju najviše koristi od svih tih regulacija su velike korporacije i njihovi timovi odvjetnika, lobista i računovođa — oni su jedini koji imaju resurse da razmrse taj nered i prežive u njemu. No, to odstupanje od slobode može se preokrenuti, i to brzo; zapravo, unutar par godina. Postoje brojni nedavni primjeri: Sjedinjene Države tijekom Reaganove administracije, u Čileu 1970-ih, u istočnoj Europu nakon pada komunizma, u Novom Zelandu i Izraelu tijekom 1980-ih, u Kini i Indiji 1990-ih, u Kanadi u prvom desetljeću 21. stoljeća. Budući da je ekonomija vezana na um, budućnost se može promijeniti tako brzo kao što se umovi mogu promijeniti. Kad god se nametljiva vlada povuče, znanje se širi i slijedi novo doba prosperiteta. Prilika za dinamičan rast ne postoji samo u Sjedinjenim Državama, već u cijelom svijetu, ako smo dovoljno hrabri i slobodni da je iskoristimo.
Ja sam George Glider za Prager University.
