U četvrtom stoljeću, teolog Atanazije htio je da kršćani u zapadnom Rimskom Carstvu koriste grčku riječ ‘homoousios’, što znači “od iste tvari”, kako bi opisali Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti). Neki su željeli koristiti riječ ‘homoiousios’, što znači “od slične tvari”, za koju je Atanazije vjerovao da bi sugerirala da se Trojstvo zapravo sastoji od zasebnih bića.
To borba odvijala se na Prvom nicejskom saboru 325. godine. Zapadni kršćani stali su uz Atanazija i svetog Nikolu (poznatijeg kao Djed Božičnjak) suprotstavivši se s heretičkim Ariusom, koji je tvrdio da je Isus biće zasebno od Boga i nije vječno.
Borba između ‘homoousiosa’ i ‘homoiousiosa’ nadahnula je englesku frazu “not an iota of difference”. Jedinstvo rane crkve sve se više ogoljavalo dok su istočna i zapadna polovica Rimskog Carstva postale različite. Istočna polovica bila je više filozofska, s Grcima koji su raspravljali o jeziku i značenju ad nauseam (do točke gađenja – op. a.). Zapadna polovica postala je praktičnija i naizgled nezainteresirana za jezične borbe. Ali te borbe su bile važne.
Još jedna borba odvijala se nad opisima individualnih karakteristika osoba u Trojstvu. Grci su željeli koristiti riječ ‘prosopon’, koja je reprezentirala dijelove Trojstva. Riječ prosopon opisivala je masku koju je nosio glumac na pozornici. Glumac u grčkim dramama igrao bi razne uloge mijenjajući masku, ili prosopon, upravo kao što bi kršćanski jedan Bog bio Otac, Sin i Duh Sveti.
Međutim, postojao je jedan problem s prosoponom. Riječ je do 362. godine pomalo nestajala iz upotrebe i crkva je trebala sinonim. Usvojila je latinsku verziju prosopona, persona, koja je još uvijek u upotrebi 1.656 godina kasnije. Bilo je, također, i drugih problema. Istočna crkva nastavila je s korištenjem “ousia” za tri osobe u jednom biću. Neki su na zapadu koristili “substantia”, ali to je sugeriralo tri odvojena bića, što je hereza.
Na Aleksandrijskoj sinodi 362. godine, istočni i zapadni kršćani carstva okupili su se kako bi riješili definicije. Složili su se da je Bog jedan, ali da posjeduje tri osobe u tom biću — Otac, Sin i Duh Sveti. Grci bi koristili “ousia”, “hypostatis” i “prosopon”, a zapadnjaci “substantia” i “persona”, ali su pripisali zajednička teološka značenja i prestali optuživati jedni druge za herezu. Nicejski simbol vjere bio je temelj na kojem su odmjeravali herezu.
Zvuči komplicirano jer je takvo i bilo. Crkva je trebala zajednično razumijevanje na više jezika i kultura kako bi uhvatila dubinu Trojstva, koje je, iako ne izričito navedeno u Pismu, jasno prisutno — jedan Bog u tri osobe. Ovi zaključci iz davnih vremena su razlozi zašto i danas kršćani ne smatraju mormone i Jehovine svjedoke dijelom svoje vjere. Te religije odbacile su povijesno zajedničko razumijevanje Trojstva.
Jezične bitke ranokršćanske crkce objašnjavaju današnju jezičnu bitku u Sjedinjenim Državama. Jesmo li demokracija ili republika? Ljudi na političkoj ljevici u Americi, opisali bi naciju kao demokratsku. Ljudi na desnici rekli bi republika, baš kao što su to činili i Očevi osnivači.
Ali baš kao i ‘prosopon’ i ‘persona’, mi raspravljamo o grčkim i latinskim pojmovima o istoj stvari. “Demos” se, na grčkom, odnosi na ljude, a “kracija” dolazi od grčke “kratia”, što znači “vladavina”. Drugim riječima, “demokracija” znači “vladavina naroda”. Najbliži latinski ekvivalent je “res publica”, što u slobodnom značenju znači “javni poslovi”. U praksi, oni su ekvivalentni, ali iz različitih tradicija. Poput ranokršćanske crkve, u zapadnjačkoj kulturi dugo su se sukobljavale grčke i latinske riječi koje imaju gotovo ekvivalentna značenja, s različitim političkim filozofijama koje podupiru različite riječi.
Rasprava o “demokraciji” i “republici” ponovno je iskrsnula, s ljevicom koja se pretplatila na demokraciju, a desnica na republiku, i samo je još jedan podsjetnik na to koliko smo postali podijeljeni. Sve više smo narod koj govori različitim jezicima. To ne sluti na dobro što se tiče dugoročnog zdravlja nacije. Ranokršćanska crkva pristala je koristiti različite riječi, ali je dijelila zajedničko značenje. Amerikanci su usmjereni prema podjeli, umjesto prema zajedništvu.
