Ljevica je ovog tjedna bila ekstatična kada su “prosvjednici” (čitaj: vandali) srušili konfederacijski kip na kampusu Sveučilišta North Carolina u Chapel Hillu. Ovo je, naravno, samo najnoviji spomenik svoje vrste koji će biti uklonjen, legalno ili ilegalno, u ime borbe protiv bijele supremacije. Izgleda da je tijekom posljednjih godina stvoren presedan: ako vam se ne sviđa kip, srušite ga. Zakon će stati po stranu i dopustiti kriminalno uništavanje imovine.
Postoji nekoliko problema s ovim presedanom, počevši od neravnomjerne primjene. Sezona lova na “uvredljive” spomenike otvorena je samo tako dugo dok se radi o spomenicima bijelaca s američkog juga iz 19. stoljeća. Ova prilično selektivna priroda čišćenja povijesti navela je mnoge ljude — uključujući mene — da posumnjaju kako iza ovog prosvjeda protiv kipova postoji specifična ljevičarska ideološka motivacija. Ako nije ideološko, ako naši moderni senzibiliteti jednostavno ne žele tolerirati kipove posvećene “problematičnim” figurama bilo koje vrste, zašto se ovo oskrvnjavanje nije proširilo dalje od konfederacijskih vojnika?
Mnogi ljudi na jugu smatraju ovo napadom na njihovu baštinu i povijest. Ako on nije to, ako je ovo jednostavno pokret protiv zla poput rasizma i ropstva, onda bi trebalo srušiti sve kipove povezane sa zlom. Ovo nije “whataboutism“. Ovo je jednostavno pitanje dosljednog primjenjivanja načela. Ako su njihovi motivi iskreni, rulja koja ruši kipove morala bi se okupiti kako bi srušila, skakala i pljuvala po slijedećim ne-konfederacijskim spomenicima. Iako bih, naravno, želio da se to naprave samo na legalan način:
1) Spomenik dječjem seksualnom predatoru Harvey Milku u San Franciscu.
U gradu zapravo ima nekoliko spomenika Harveya Milka, a po njemu je nazvano i nekoliko ulica, škola, pa čak i mornarički brod. Ne predlažem da srušimo škole, ulice ili brodove — samo ih preimenujte. Što se tiče kipova, trebalo bi ih maknuti zbog zla koje predstavljaju.
Harvey Milk je slavljen kao heroj iz samo jednog razloga: bio je homoseksualac i izabran je u javni ured. Nije postigao ništa drugo. Njegovo jedino zapaženo postignuće bilo je njegovo vlastito političko uzdizanje, koje je naglo prekinuto kad je ubijen od kolege demokrata. No, njegovo minorno izborno ostvarenje znatno nadmašuje činjenica da je Milk bio pederast i silovatelj maloljetnika koji je vrebao dječake ovisne o drogama.
Čak i Milkovi obožavatelji ne opovrgavaju njegovu “naklonost prema mladim beskućnicima s problemom zlouporabe droge”. Ono što ne vole priznati jest da su ti “mladi beskućnici” bili maloljetnici koji su u Milku vidjeli očinsku figuru, a umjesto toga bili su zavedeni, zlostavljani i naposljetku odbačeni. Najmanje dvije njegove žrtve počinile su samoubojstvo ubrzo nakon što je Milk završio s njima. On je bio duboko zli i degenerirani muškarac, koji, koliko se zna, nije doprinio ništa vrijedno društvu, a iza sebe ostavio je samo trag bijede, zlostavljanja i samoubojstava. Stonewall Jackson se možda borio za Jug, ali barem nije bio silovatelj djece.
2) Kip masovnog ubojice i tiranina Vladimira Lenjina u Seattleu.
Lenijn je bio marksistički revolucionar i utemeljitelj sovjetske tiranske države koja je tijekom 20. stoljeća ubila, zatvorila, porobila i izgladnjela na desetke milijuna ljudi. Neko vrijeme, ljevica je pokušala odvojiti Lenjina od Staljina, tovareći sve grijehe klanja i ubojstava na potonjeg kako bi se ovaj prvi mogao smatrati čistim i moralnim borcem za marksističke ideje. Istina je da je bio borac za marksističke ideje, ali daleko od čistog i moralnog. Zapravo, bio je ubojica i negativac baš poput Staljina.
Kao što je navedeno u Washington Postu prije nekoliko godina, ovdje je tipičan Lenjinov dopis, poslan njegovim boljševičkim drugovima, u kojem zapovijeda masovnu egzekuciju poljoprivrednika i prisvajanje njihove zemlje:
“1. Objesite (nemojte podbaciti da ljudi vide) ne manje od stotinu poznatih kulaka, bogatih ljudi, krvopija. 2. Objavite njihova imena. 3. Uzmite od njih sve žito. 4. Odredite taoce — prema jučerašnjem telegramu. Učinite to tako da na stotine kilometara unaokolo ljudi vide, drhću, znaju, viču: oni dave i zadaviti će na smrt krvopijske kulake.”
Kip posvećen ovome čovjeku stoji usred američke četvrti.
3) Poprsje eugeničarke Margaret Sanger u Nacionalnoj galeriji portreta.
Osnivačica Planiranog roditeljstva, koja je svojedobno ponosno držala govor skupini članova KKK-a kako bi promovirala svoje ideje, bila je predlagateljica moralno odvratnog eugeničkog pokreta. Poput drugih eugeničara, vjerovala je u oslobađanje društva od nepoželjnih klasa pomoću prisilne sterilizacije i drugih sličnih metoda. Apologeti Sanger će istaknuti da je porekla tvrdnje o rasizmu. To je istina. Evo što je rekla u tom poricanju:
“Najuspješniji edukacijski pristup crncu je preko privlačnosti religije. Ne želimo da se pročuje kako želimo istrijebiti crnu populaciju, a svećenik je čovjek koji može izgladiti tu ideju ukoliko ona ikad padne na pamet bilo kojem od njihovih buntovnijih članova.”
Nisam siguran da ta njezina izjava o edukaciji ‘buntovnih crnaca’ puno pomaže razotkrivanju optužbi za rasizam, ali znam da je izričito željela istrijebiti “nepoželjne”, a organizacija koju je ustanovila istrijebila je (do sada) više od sedam milijuna njih.
Ironično, obrana poprsja Margaret Sanger temelji se na mišljenju da su njezini rasistički pogledi zapravo “odraz vremena u kojem je živjela”, a nastojanje da se ukloni dio je ideološki motivirane kampanje. Ogorčenost protiv raznih spomenika Harvey Milku također se blokira kao slabo prikrivena anti-gay kampanja. To su upravo argumenti branitelja konfederacijskih kipova: da se zabrinjavajući aspekti konfederacijskih figura moraju gledati u njihovom povijesnom kontekstu, a nastojanje da se izbrišu iz povijesti je više političko negoli etičko.
Čini se da integritet i dosljednost zahtijeva da srušimo ili sve problematične kipove ili nijedan. Usredotočavanje na samo jednu vrstu, a ignoriranje spomenika zlih povijesnih likova slavljenih od nekih ljudi na ljevici, jest priznanje da napadi na konfederacijske kipove nisu ništa drugo do političke egzibicije.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
