“Liberalni internacionalizam” nije samo pozitivni program brisanja nacionalnih granica i rasklapanja nacionalnih država u Europi i na drugim mjestima. To je imperijalistička ideologija koja potiče protivljenje nacionalizmu i nacionalistima, tražeći njihovu deligitimizaciju gdje god se pojave, u Europi ili među nacijama poput Amerike i Izraela koje se smatraju da su proizišle iz europske civilizacije.
Zašto se o mržnji koja proizlazi iz liberalnih krugova toliko malo raspravlja? Čini se da je to zbog toga što se postojanje takve mržnje ne uklapa u kantovsku paradigmu, prema kojoj bi razum trebao biti taj koji pomiče čovječanstvo prema napuštanju neovisnih nacionalnih država, uključujući mržnju i nasilje koje je obilježavalo razdoblje neovisnih nacija.
Ali ukoliko bi ispalo da potpora liberalnom imperijalističkom programu ne proizvodi razum i mir, već mržnju i nasilje, tvrdnja da je liberalno carstvo jedina pristupačna pozicija razumnim ljudima bila bi teško oštećena.
Drugim riječima, postoji mrtvi kut u suvremenom liberalnom diskursu. Zbog svoje predanosti univerzalnom političkom poretku, liberalni imperijalisti nastoje pripisati mržnju nacionalnom i plemenskom partikularizmu (ili religiji), istovremeno zapostavljajući ili umanjujući mržnju koja je izravna posljedica napretka vlastite težnje postizanja univerzalnog političkog poretka.
Ništa od ovog ne bi smjelo biti iznenađujuće.
Povijesno gledajući, svaka imperijalistička teorija s kojom smo upoznati — bila ona egipatska ili asirska, grčka ili rimska, kršćanska ili muslimanska, liberalna ili marksistička — ponudila je ideologiju univerzalnog spasenja i mira. I svaka takva imperijalistička ideologija, čim se suoči s odlučnim odbijanjem spasenja kojeg nudi, reagira na to odbijanje intenzivnom i postojanom mržnjom.
Čini se kako univerzalnost može voljeti sve ljude i sve nacije samo tako dugo dok su voljni dopustiti da o njima odlučuje, o njihovim mislima i akcijama, ta univerzalnost. U trenutku kad pojedine nacije i pojedini ljudi počnu inzistirati na samoodređenju, sve se mijenja. Tada otkrivamo da univerzalnost mrzi posebnost, užasnuta je i zgrožena njome. A ta mržnja i gnušanje samo raste kako se otpor pojedinca dokazuje žilavim i izdržljivim.
To je priča o kršćanskoj mržnji prema Židovima, koji su odbacili evanđeosku poruku spasenja i mira. A to je i priča europske mržnje prema modernom Izraelu, koji je odbio poruku spasenja i mira Europske unije. Kantov prijedlog o rasklapanju nacionalnih država Europe i njihovo dovođenje pod vlast internacionalne federacije je, drugim riječima, prosvjetiteljska rekapitulacija drevnog kršćanskog tropa.
Gnjev koji zagovornici liberalnog carstva osjećaju prilikom suočavanja s odbijanjem Izraela da prihvati njihov program trajnog mira je vrlo blizak onome što su neki od njihovih predaka zasigurno osjećali prilikom suočavanja s židovskim odbijanjem Evanđenja. A Židovi također doživljavaju osjećaje koje su njihovi preci zasigurno osjećali, nakon što su ponovno postali predmetima mržnje. Jednom kada se to kaže, moramo ponovno razmotriti Hitlerovu mržnju prema Židovima, koja se toliko često identificira kao arhetipski slučaj nacionalne ili plemenske mržnje, mržnje jedne nacije prema drugoj.
Nijemci, međutim, nikada nisu razvili starozavjetnu koncepciju sebe kao nezavisne nacionalne države, kao što su to učinili Englezi, Nizozemci ili Amerikanci. Katoličko-njemački san o Austriae est imperare orbi universo, san nacističke Njemačke o tome da postanu “gospodari Zemlje” i san prosvjetiteljske Njemačke o “internacionalnoj državi, koja bi nužno nastavila rasti tako dugo dok ne obuhvati sve ljude na Zemlji”, sve su to transformacije istog ideala i strasti, onih od careva i imperijalista, koji sanjaju o gašenju svih samoodređenih i slobodnih nacija na ovoj Zemlji i njihovo podređivanje univerzalnoj volji koja nosi jedinstveno, univerzalno spasenje za sve.
To je onaj ideal i strast koji je utvrdio da su Židovi, sa svojom neumoljivom brigom za svoj jedinstveni cilj i zavjet, nepopustljiva zapreka. Iz tog razloga, njemačka mržnja prema Židovima doista je postala obrazac i arhetip. No to nije arhetip mržnje jedne nacije prema drugoj s kojom se natječe. To je arhetip mržnje careva i imperijalista, čija univerzalna volja ne može trpjeti niti jedan, tvrdoglavo odvažni narod, bez obzira koliko malen bio.
Moramo uzeti vremena da razmotrimo ovo, kako bismo dobro shvatili: onima koji su u zagrljaju univerzalističkih zabluda, nema istine osim ako je čista, bez izuzetaka. I stoga, spasenje koje nude ne može biti istinito ukoliko nije čisto, bez izuzetaka — što znači da se mora smatrati dobrim za sve nacije, za svaku ženu i muškarca, za svako doba. Dozvoljavanje i tolerancija čak i malo drugačijeg mišljenja, značilo bi da je univerzalno spasenje ponuđeno čovječanstvu lažno. Pa ipak, Židovi inzistiraju na tom drugačijem mišljenju.
Ovo zgražavanje prema svemu nacionalnom i posebnom nešto se smanjilo među kršćanima. Tamo gdje se hebrejsko Pismo čvrsto prihvaća, sreli smo mnoge kršćane koji su u stanju voljeti posebnost jedinstvene nacionalne svrhe i perspektive. To je razlog zašto mnogi pobožni kršćani, protestanti i katolici u Americi i Britaniji ostaju vjerni nacionalizmu, iako je predanost nacionalnoj neovisnosti postalo duboko ozloglašeno. Oni se osobno identificiraju s drevnim Izraelom i upravo taj afinitet ih uči voljeti posebnosti jedinstvene nacionalne svrhe. To je također razlog zašto mnogi u tim zemljama vole Izrael, ljubav koja nema izvora osim u njihovoj osobnoj identifikaciji s drevnim Izraelcima Starog zavjeta.
No, zgražavanje prema nacionalnom i posebnom, mržnja careva i imperijalista, danas žarko gori među “liberalnim internacionalistima”. Oni su preuzeli čežnju za univerzalnim carstvom, vjerujući u njega kao što su to svojevremeno činili kršćani i marksisti. Židovi će zagovornicima liberalnog carstva ostati objekt posebnog bijesa, baš kao što su to bili i njihovim prethodnicima.
Međutim, srce liberalnih imperijalista je prostrano. A njihova mržnja prema posebnima koji se ne žele pokoriti, koja je svojevremeno bila gotovo isključivo usmjerena protiv Izraela, je proteklih godina otkrila da postoje mnogi drugi koji tvrdoglavo žele braniti svoj vlastiti jedinstveni cilj i perspektivu. Ove utvrde protiv univerzalnog liberalizma mogu se ovih dana naći u Americi i Britaniji; Italiji, Nizozemskoj i Danskoj; Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Grčkoj; Indiji i Japanu; kao i u drugim zemljama. A one će, sve one, zauzvrat biti omražene baš kao što su to bili Židovi, zbog svoje želje da ucrtaju neovisan kurs koji će biti samo jedinstveno njihov.
Ironično, u očima liberalnim imperijalista, svaki disident i svako neslaganje izgleda isto: svi oni su neliberalni, jadnici vrijedni prezira. Ali ti disidentski pokreti i nacije nemaju, niti nikad neće imati, jedinstveni pogled na svijet koji oni nastoje promicati. Oni ne dijele univerzalnu doktrinu koju liberalni imperijalisti nude za spasenje cijelog čovječanstva. U nekim zemljama opozicija liberalnom carstvu ukorijenjena je u težnjama koje smatram atraktivnim i vrijednima divljenja. U drugim, pak, zemljama, opozicija nalazi temelje u stvarima koje nalazim neukusnima ili još gorim.
Ono što ti različiti narodi i pokreti imaju zajedničko je samo želja da vide svoje nacije na vlastitim putevima, bili oni dobri ili loši. Ne mogu braniti sve partikularne pokrete koji će proizaći iz ove želje za nacionalnom slobodom, niti bi od bilo koga trebalo zahtijevati da to učini. Slobodne nacije ne mogu uvijek donositi prave izbore. One napreduju metodom pokušaja i pogrešaka, provodeći ono što percipiraju svojim vlastitim interesima prema svojim vlastitim nacionalnim tradicijama i vlastitim jedinstvenim gledištima. Interes čovječanstva ne leži u suzbijanu tih gledišta u ime nekakve fiksne doktrine koja će ustoličiti još jedno svjetsko carstvo.
Naš je interes, naprotiv, dozvoliti nacijama, koliko god je to moguće, da nastave s težnjama koje su jedinstvene za njih. Nećemo biti opčinjeni onime što svaka nacija radi s tom slobodom. Ali u toleriranju načina drugih nacija, oslobodit ćemo se starih imperijalističkih mržnji različitog i raznolikog. A možda ćemo i vidjeti da svijet eksperimenata i inovacija može donijeti veći blagoslov obiteljima Zemlje od univerzalnog dizajna koji bi možda mi odabrali.
Adaptirani isječak iz knjige “The Virtue of Nationalism” Yorama Hazonyja.
