Samo malo bi pretjerali kada bismo rekli da je Alexander Hamilton izmislio Sjedinjene Američke Države.
George Washington bio je zvijezda vodilja; Thomas Jefferson vizionar; a Benjamin Franklin mudrac. Ali Hamilton je bio pragmatist, čovjek koji je sve posložio.
Ovaj najviše samostvoreni čovjek od samostvorenih ljudi uzeo je zemlju bez prošlosti i isplanirao njezinu budućnost.
Rođen je 11. siječnja 1755. godine na karipskom otoku Nevis. To nisu bili Karibi iz krstarenja vaših fantazija — upravo suprotno. Kao što je Ron Chernow napisao u svojoj biografiji o Hamiltonu: “Dok su ostali osnivački oci bili odgajani u urednim selima Nove Engleske ili bivali razmaženi na veličanstvenim imanjima Virginije, [Hamilton] je odrastao u tropskom paklu…”
Aukcije robova na plantažama šećerne trske bile su uobičajeni dio života na otoku. Taj prizor — kupci koji su mahali žaračima za žigosanje dok su pregledavali ljudsku “robu” — ostavili su trajni dojam na Hamiltona: Bio je žestoki abolicionist cijeli svoj život.
Napušten od oca u ranoj dobi, njegova majka umrla je od žute groznice kad je imao samo 14 godina, ostavljajući svog tinejdžerskog sina nezbrinutog i u neimaštini. Lokalni sudac morao mu je kupiti cipele kako bi mogao prisustvovati njezinom sprovodu.
Ubrzo je radio kao službenik kod lokalnog trgovca. Nedugo zatim, vodio je posao — koordinirao je isporuke mazgi i bakalara, izračunavao razmjenu valuta i davao savjete morskim kapetanima o tome kako se nositi s gusarima. Bilo je to neusporedivo šegrtovanje u trgovini i kreditiranju.
Godine 1773. stigao je u New York kako bi pohodio King’s College, preteču današnjeg Sveučilišta Columbia. Uhvaćen u revolucionarni žar svoje usvojene zemlje, odustao je od školovanja kako bi se pridružio Kontinentalnoj vojsci.
Brzo je privukao pažnju Georgea Washingtona, koji ga je učinio stožernim časnikom. Washington, bez sina, zvao je Hamiltona, bez oca, “svojim dječakom”. Kolege časnici kasnije su se prisjećali “Pozovi pukovnika Hamiltona”, kao instinktivne izjave Washingtona kad bi pristigle važne vijesti.
Kao pouzdani Washingtonov pomoćnik, bio je uključen u svaki aspekt vođenja rata, uključujući stvarnu borbu, u kojoj se u više navrata istaknuo. Ali više od svega, njegovo postupanje sa slabim i neodlučnim Kontinentalnim Kongresom bilo je ono što je oblikovalo njegove političke stavove.
Problem s Kongresom, prema mišljenju Hamiltona, bio je taj što je premalo članova uzimalo ideju o nacionalnosti ozbiljnom. Oni su se svađali oko svojih uskih interesa umjesto da su bili udruženi oko nacionalnih interesa.
Kako je rat kopnio, Hamilton je postavio izbor pred zemlju u popularnom eseju u šest dijelova. Mogli bi postati “plemenita i veličanstvena” savezna republika, napisao je, “usko povezana u potrazi za zajedničkim interesom…” ili bismo mogli posrnuti kao “brojne sitne države, samo s izgledom unije…”
Bilo je jasno gdje je Hamilton stajao.
Brzina kojom su Sjedinjene Države postale jedinstvena nacija s kohezivnom saveznom vladom je uvelike rezultat njegovih neumornih nastojanja prije, tijekom i nakon Ustavne konvencije.
Washington je imenovao Hamiltona, još uvijek tek 34-godišnjaka, prvim tajnikom riznice. Služio je na tom mjestu gotovo šest godina. Njegov zadatak nije bio ništa manji od herkulijanskog: postaviti zemlju, utopljenu u ratnim dugovima i na rubu bankrota, na zdrave financijske temelje.
Uspio je, a time je postavio Ameriku na put da postane najprosperitetnija zemlja na svijetu.
Povjesničar Leonard White napisao je da Hamilton nije bio samo “najveći administrativni genije svoje generacije…”, već “jedan od najvećih administratora svih vremena”.
Tko zna što je Hamilton sve mogao postići da je živio duljim životom. Umjesto toga, umro je jednom od najbesmislenijih smrti u američkoj povijesti. Kao što je to teško i zamisliti u današnje vrijeme, ubijen je u duelu s potpredsjednikom Sjedinjenih Država, Aaronom Burrom, čovjekom s kojim je imao duge i gorke političke nesuglasice.
Hamilton je ispalio svojim pištoljem bezopasno u zrak. Nikada nije imao namjeru ubiti Burra. Za Hamiltona, to je bila stvar časti. Ali za Burra, to je značilo nešto sasvim drugo. Potpredsjednik je pažljivo naciljao, pucao i smrtno ranio svog rivala, koji je proveo 30-tak sati u agoniji prije nego je podlijegao ranama. Hamiltonu je bilo 49 godina.
Hamilton je živio u vrijeme kada se nacionalni projekt nalazio u velikoj opasnosti jer je vlada bila preslaba. Mi živimo u vrijeme kada mnogi vjeruju kako naciji prijeti velika opasnost od nacionalne vlade koja je narasla presnažna.
Ideal, kako bi nam Hamilton rekao, je negdje u sredini. Ali možda će Amerika morati sačekati novog Hamiltona kako bi postigla tu zlatnu sredinu.
Ja sam Joseph Tartakovsky, viši suradnik Claremont instituta, za Prager University.
