U Katowicama, Poljskoj, okupili su se svi potpisnici Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. kako bi ocijenili kako zemlje svijeta ispunjavaju svoje ciljeve smanjivanja emisije ugljika.
Komunikacijska strategija je uoči početka konferencije bila više nego impresivna.
Prvo je u listopadu došao apokaliptični izvještaj UN-a koji upozorava da se svijet zagrijava brže nego što smo mislili i da se katastrofe približavaju brže nego što smo mislili.
Kakve katastrofe? Češći i jači uragani, nekontrolirani požari, poplave, erozije obala, tajfuni, suša, tsunamiji, potonuća otoka u more.
Nakon toga, u studenom, znanstveno izvješće koje je izdalo 13 američkih agencija upozorilo je da bi u slučaju nepoduzimanja drastičnih mjera u svrhu smanjivanja globalnog zatopljenja, šteta mogla do kraja stoljeća prouzročiti gubitke u ekonomiji u veličini od 10 posto američke ekonomije.
Na G-20 summitu u Buenos Airesu, 19 prisutnih nacija ponovno se obvezalo Pariškom sporazumu. Samo Amerika predsjednika Trump nije učinila isto.
Ipak, iako samouvjerenosti nije nedostajalo u Katowicama što se tiče ispunjenja ciljeva postavljenih u Parizu 2015., čini se kako globalni aktivisti za zaštitu okoliša gube zamah i podršku.
Razmotrite ono što se desilo ovog vikenda u Francuskoj.
U subotu, bijes zbog povećanja poreza na gorivo, koje je predsjednik Emmanuel Macron predložio u svrhu smanjenja emisija ugljičnog dioksida, doveo je rulju u središte Pariza, gdje se borila s policijom, palila automobile, pljačkala, razbijala izloge elitnih prodavaonica poput Diora i Chanela i oskvrnula Slavoluk pobjede.
U znak solidarnosti s pariškim prosvjednicima, izbili su prosvjedi i u drugim francuskim gradovima.
Izrazito anti-elitistički, prosvjednici govore kako ne mogu spojiti kraj s krajem sa sadašnjim financijskim opterećenjima koja se nalaze na leđima radničke i srednje klase.
Ono što se čini da prosvjednici govore je ovo:
Ne vidimo prednosti koje obećavate budućim generacijama od smanjivanja emisije ugljika. I ne možemo preživjeti poreze koje nam namećete ovdje i sada.
Ono što se dešava u Parizu nosi poruku svim zemljama Zapada.
Demokracije, koje se oslanjaju na stalnu potporu birača, moraju nametnuti veće troškove tim biračima ako žele vidljivo smanjiti emisije ugljika.
No, kada birači ne vide prednosti tih bolnih povećanja u cijenama, veća vjerojatnost je da će ljudi ustati i odbaciti one koje progresivci smatraju dalekovidnim vođama — poput Macrona.
Pariz pokazuje da Zapadne elite možda dosežu granice svojih političkih sposobnosti zahtijevajući velike žrtve od svojih birača, koji se okreću populistima ljevice i desnice kako bi svrgnuli s vlasti te elite.
Trump koristi tarife kako bi smanjio trgovinski deficit koji Amerika nakuplja desetljećima, vratio proizvodnju natrag u SAD i ponovno uspostavio američku ekonomsku neovisnost.
Sve su to odlični ciljevi. No, neposredni utjecaj tih tarifa su veće cijene u trgovačkim centrima i osvetničke tarife nametnute američkim izvoznim proizvodima. Prije nego se dugoročne beneficije mogu ostvariti, dolazi bol i počinju prosvjedi.
Nitko nije pobjednik u trgovačkom ratu. Tako nam barem govore. No, Amerika, koja je u 19. stoljeću bila spremna podnijeti gubitak britanskih uvoznih proizvoda, izronila je u 20. kao najveća proizvodna sila koju je svijet ikada vidio, nacija neovisna od svih drugih i sposobna ostati van svih ratova tog stoljeća.
Je li američki narod spreman podnijeti žrtvu kako bi se obnovila ta neovisnost? Jesu li Britanci spremni platiti cijenu koju, via Brexita, podrazumijeva obnavljanje njihove nacionalne suverenosti?
Autoritarcima je mnogo lakše. Moralno odvratna i pogubna za društvo, kao što je bila i njezina paklena politika, Kina je bila u stanju desetljećima nametati mandat jednog djeteta najmnogoljudnijoj naciji na Zemlji.
Prema Pariškom sporazumu, siromašnijim nacijama je obećano 100 milijardi dolara godišnje, počevši od 2020., u svrhu smanjenja emisije ugljika. Da li netko misli da će iznova probuđeni nacionalistički narodi Zapada beskonačno tolerirati takvu vrstu redistribucije bogatstva Trećem svijetu?
U Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, Kina i Indija su dobile odriješene ruke u proizvodnji emisija ugljičnog dioksida, dok je njegovo smanjenje nametnuto Zapadnim silama.
Koliko dugo vremena će se Zapad pridržavati toga, uz istodobno plaćanje sve veće cijene smanjenja emisija ugljika?
Prema New York Timesu, Kina “konzumira polovicu svjetskog ugljena. Više od 4,3 milijuna Kineza je zaposleno u rudnicima ugljena u zemlji. Kina je od 2002. godine dodala 40 posto svjetskim kapacitetima ugljena.”
Japan, treće najveće gospodarstvo na svijetu, planira i financira nove termoelektrane na ugljen diljem Azije.
Ono čemu trenutačno svjedočimo je nepopustljivi sukob između demokratskih vlada koje su predane smanjenju emisije ugljičnog dioksida “kako bi spasili planet” i njihovih birača koji ne mogu podnijeti te žrtve odbacujući političare poput Macrona.
Možda nam o budućnosti nešto govori i činjenica da se grad domaćin ovog sastanka potpisnica Pariškog klimatskog sporazuma, Katowice, nalazi u Šleziji, regiji koja udomljuje oko 90.000 radnika u industriji ugljena — što je oko polovina svih radnika te industrije u Europskoj uniji.
