Što biste uradili da ste nadnacionalni Bahamut s budžetom od više desetaka milijardi dolara spojeni s velikim brojem podružnica koje su usredotočene na migraciju?
Ako ste Ujedinjeni narodi, objavili biste Globalni dogovor o migraciji za sigurnu, urednu i regularnu migraciju i tražili osnivanje još više nadnacionalnih tijela koja će duplicirati posao kojeg već obavljate, uz ogromnu cijenu za porezne obveznike (uglavnom iz Zapadnih zemalja).
Dogovor — predmet zgražavanja diljem svijeta, lukavo odbačen od predsjednika Trumpa 2017. — trebao bi biti potpisan u Marakešu 11. prosinca.
No, ako najnovije nacije koje mu prigovaraju — Italija, Austrija, Mađarska i Poljska — imaju nešto reći po tom pitanju, ovaj dokument bi mogao završiti u uništavačima papira sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Govoreći o dogovoru krajem 2017. godine, tadašnja američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima Nikki Haley izjavila je: “Naše odluke o imigracijskim politikama uvijek moraju donositi Amerikanci i samo Amerikanci … Globalni pristup njujorškoj deklaraciji jednostavno nije kompatibilan sa suverenitetom SAD-a.”
Čini se kako se budi i ostatak svijet , s Velikom Britanijom u kojoj je parlamentarna peticija protiv potpisivanja dogovora dosad prikupila gotovo 100.000 potpisnika. Slični pokreti pojavljuju se u Danskoj, Novom Zelandu i Belgiji.
Nije samo to što je Globalni dogovor o migraciji za sigurnu, urednu i regularnu migraciju u potpunosti nepotreban (UN-ove agencije trenutačno godišnje troše 6 milijardi dolara na razne studije i pomoć vezanu uz migracije), već je također nevjerojatno perverzan.
Započinjući s pozivanjem na 17 ostalih sporazuma i dogovora (uključujući Pariški klimatski sporazum), dokument nastavlja s neiskrenom podrškom nacionalnom suverenitetu, istodobno napadajući iste principe zahtjevima za propisima kako u javnom tako i u privatnom sektoru, kao i uvođenje restrikcija prema slobodnom tisku koji bi mogao skeptično izvještavati o migraciji.
Sakriveno među 38 žargonom isprepletenih stranica, dogovor potvrđuje “prava” migranata i izbjeglica; uključujući, ali ne ograničavajući se na, dodatnu obuku za posao, “sajmove” za dijasporu, pomoć u slanju novca njihovim zemljama podrijetla i predanost u “obrazovanju” domaćih zajednica o prednostima multikulturalizma i povećane imigracije.
Dokument inzistira da se temelji na “zakonu o ljudskim pravima” i “podržava načela ne-regresije i ne-diskriminacije”.
To znači da nacionalna država pristaje ne mijenjati svoje vlastite interne imigracijske politike nakon potpisivanja dogovora. Ono što nadnacionalne vladine organizacije zovu “ujedinjavanjem suvereniteta”, mi ostali nazivamo “odricanjem od suvereniteta”.
Dokument inzistira da migranti odmah steknu ista prava kao domicilno stanovništvo, uključujući, ali ne ograničavajući se na, pravo glasa i pristup socijalnoj skrbi.
On navodi da će UN (OK, netko u tamošnjem uredu) razviti “sveobuhvatnu strategiju za poboljšanje migracijskih podataka”, ali da se od nacionalnih i lokalnih vlade diljem Zapada očekuje da će platiti račun.
Čak sugerira da bi potpisnici trebali “investirati” u takve pro-migracijske sheme pomoću “trgovinskih preferencija” — još jedan napad na suverenitet nacionalnih država i vladinu politiku koju bi trebalo diktirati glasačko tijelo (mislim da se to naziva demokracijom?).
Zanimljivo, dokument čak poziva na “civilni registar” migranata, uključujući identifikaciju putem nacionalnih cenzusa. Kad je Trump predložio da američki cenzus uključi pitanje o državljanstvu, liberalni mediji su kolektivno izgubili pamet (koja stvarno je kolektivna). No, želja UN-a za globalnim registrom migranata je u redu. Dogovor čak poziva na “biometrijsko dijeljenje podataka”. To uopće nije jezivo, zar ne?
Postoji mnogo stvari u dogovoru koje su duboko manjkave. Previše za ovaj članak (na primjer, ideja prisiljavanja nacija da “smanje vrijeme obrađivanja viza i dozvola”, ponovno na trošak domaćih poreznih obveznika), ali najveći njegov problem jest što uopće postoji.
Njegovi zagovornici nastavljaju tvrdnjama da dokument “nije pravno obvezujući” (naravno da nije; ništa što UN radi zapravo nije) i da je njegova implementacija u potpunosti dobrovoljna. No, ovdje leži problem: Zašto bi bilo koja nacionalna država potpisala pravno neobvezujući dokument kojeg ne namjerava provesti u kratkom, srednjem ili dugom roku?
Istina jest da su globalisti u vladama diljem Zapadnog svijeta vjerni svojoj misiji — kako kaže dogovor — “podržavanja multikulturalnih aktivnosti … koje će olakšati uzajamno razumijevanje i uvažavanje kultura migranata” i svim ostalim političkim stvarima koje idu s njom.
Ciljanje na slobodi tisak (Objektiva 17, 33c, dogovora) je samo jedan od mehanizama pomoću kojeg će pokušati ostvariti tu misiju.
I ako se stvarno želite nasmijati (i ako se pomalo mrzite) pročitajte dio dokumentacije pod nazivom “Implementacija”, na posljednje tri stranice, gdje UN posvećuje sebe u posvećivanju sebe u osnivanju novih institucija koje će raditi uz postojeće institucije s ciljem stvaranja institucionalne predanosti u okviru konzultativnih, posvećenih institucija.
Oh, mislite da se šalim? Izvolite, pročitajte ga,. Izazivam Vas.
