Zašto su ljudi siromašni? Konzervativci i liberali nude vrlo različita objašnjenja.
Konzervativci upućuju na “kulturu siromaštva” i sugeriraju da je u mnogo slučajeva siromaštvo rezultat pogrešnih izbora i ponašanja samih siromašnih ljudi. Oni ukazuju na snažnu povezanost između siromaštva i neuspjeha u slijeđenju takozvanog “slijeda uspjeha”: završiti srednju školu, naći posao, oženiti se i tak nakon toga imati djecu. Relativno malo broj ljudi koji slijede te stvari završava u siromaštvu.
Liberali, s druge strane, kažu da je sve to u redu, ali su izbori ponekad ograničeni okolnostima u kojima ljudi žive. Stoga su konzervativci u krivu što zanemaruju strukturalne čimbenike poput rasizma, diskriminacije na temelju spola i ekonomske dislokacije, koja može pomoći u oblikovanju ljudskih izbora.
Postoje istine u oba objašnjenja. Ne možemo tretirati siromašne kao da su nešto više od piljevine nošene vjetrom, bez da snose bilo kakvu odgovornost za svoje odluke. No, isto tako, ne bismo smjeli zanemariti kontekst u kojem su te odluke donesene. Jer unatoč svom napretku kojeg smo ostvarili, na počinju svi s jednakim mogućnostima.
Međutim, u mojoj novoj knjizi, “Inkluzivno gospodarstvo: Kako donijeti bogatstvo američkim siromasima” (The Inclusive Economy: How to Bring Wealth to America’s Poor), ja nudim treće objašnjenje: Prečesto vladine politike pomažu u stvaranju ili održavanju ljudi siromašnima. Umjesto još jedne sterilne rasprave o tome hoće li se ovaj program povećati za X milijardi dolara ili bi onaj program trebalo srezati za Y milijardi dolara, trebali bi težiti temeljitoj reformi u onim područjima vlade koje najviše štete siromašnima.
Kazneno pravosuđe: Znanstvenici na Sveučilištu Vanderbilt procijenili su da je pretjerana kriminalizacija i pristranost protiv siromašnih i ljudi od boje u našem kaznenopravnom sustavu povećala stopu siromaštva za čak 20 posto. Druga studija pronašla je da je vjerojatnost siromaštva obitelji veća za 40 posto ako se otac nalazi u zatvoru. S obzirom na to da 5 milijuna djece ima roditelja u zatvoru, to je ogroman doprinos siromaštvu u Americi.
Kao što je Vijeće ekonomskih savjetnika predsjednika Obame istaknulo 2016. godine:
Posjedovanje kriminalnog dosjea ili povijest zatvaranja predstavlja zapreku uspjesima na tržištu rada, a ograničena mogućnost zapošljavanja ili niska plaća mogu ugušiti sposobnost pojedinca da postane samodostatan. … Nadalje, kriminalne sankcije stvaraju financijske i emocionalne stresove koji destabiliziraju brakove i imaju negativne posljedice na djecu.
Osim toga, konzervativci koji upozoravaju na opasnosti izvanbračnog rađanja trebaju uzeti u obzir istraživanje Williama Juliusa Watsona s Harvarda, koji ističe da je gotovo 1,5 milijuna mladih afroameričkih muškaraca prikazano kao uglavnom neprikladnima za brak zbog njihove uključenosti u kaznenopravni sustav. To je neizbježno dovelo do povećanja izvanbračnih rođenja.
Obrazovanje: Brojna istraživanja pokazala su da je uspjeh u obrazovanju ključna odrednica financijskog uspjeha. U isto vrijeme, škole kojima upravlja država rade sve lošiji posao u obrazovanju djece, osobito djece koja rastu u siromaštvu. Škole koje većinom pohađaju siromašna djeca obično stvaraju slabije obrazovne ishode nego škole koje pohađaju učenici iz imućnijih obitelji. To se nastavilo usprkos masivnim povećanjima potrošnje na javne škole. Ipak, siromašne obitelji često nemaju alternative ovim nedjelotvornim državnim školama. Doista, u nekoliko država, ilegalno je poslati svoje dijete u javnu školu izvan vaše dodijeljene oblasti.
Učinkoviti program protiv siromaštva razbio bi državni monopol i limitirao moć sindikata učitelja. Može se raspravljati o točnim zaslugama čarter-škola naspram vaučera naspram školskih stipendija, ali, na kraju, moramo dati roditeljima veći izbor i kontrolu nad obrazovanjem svoje djece.
Stambena politika: Vladine politike, od trgovinskih prepreka do poreza, mogu povećati troškove života onima koju ionako već jedva spajaju kraj s krajem. Jedno od najgorih područja je stambena politika. Iznajmljivanje može pojesti nesrazmjeran dio dohotka siromašnih, a opet vladina prostorna uređenja i politika korištenja zemljišta mogu dodati čak do 40 posto troškovima stanovanja u nekim gradovima. U gradovima poput New York Cityja i San Francisca, troškovi prostornog uređenja čak su veći, 50 posto ili više.
Ovi propisi ne samo da povećavaju troškove najma; oni učinkovito zaključavaju siromašne iz područja s više radnih mjesta ili boljim školama. Povijesno gledano, zakoni o prostornom uređenju često su bili izričito osmišljeni kako i održali rasnu segregaciju. Oni još uvijek imaju sličan utjecaj danas.
Štednja: Put iz siromaštva prolazi kroz štednju, a ne potrošnju. Ipak, previše vladinih politika perverzno je dizajnirano na načine koji obeshrabruju štednju. Što je siromašnija osoba dalekovidnija — što više odgađa neposredno zadovoljenje u korist dugoročne investicije — toliko vlada više radi protiv nje.
Zakoni o bankama otežavaju siromašnima pristup bankarskom sustavu. Testovi imovine za javne programe kažnjavaju siromašne za štednju. Socijalna sigurnost istiskuje mogućnosti siromašnima da štede sami za sebe. Moramo preoblikovati široku lepezu trenutačnih pravila kako bi potaknuli štedljivost, štednju i ulaganja.
Inkluzivni ekonomski rast: Kao što je Obama jednom naglasio: “Slobodno tržište je najveći proizvođač bogatstva u povijesti — ono je podiglo milijarde ljudi iz siromaštva.” To znači da moramo slijediti politike poput niskih poreza, smanjenja državnog duga i deregulacije, politike koje potiču ulaganja, poduzetništvo i ekonomski rast koji će povećati bogatstvo našeg društva.
Ipak, poticanje gospodarstva nije dovoljno ukoliko siromašni ostanu zaključani van te rastuće ekonomije. To znači da treba ukloniti prepreke poput pravila o licenciranju zanimanja, poslovnom zoniranju i minimalnoj plaći. Na primjer, procjenjuje se da više od 1.100 različitih zanimanja (25 do 30 posto svih kategorija zanimanja) zahtijeva licencu u najmanje jednoj državi, od cvjećara do pogrebnih djelatnika, od potkresivaća drveća do make-up umjetnika. Uklanjanje prepreka za licenciranje ne samo da otključava zapošljavanje i poduzetničke prilike siromašnima u zanimanjima niske struke, već također snižava cijene. Slično tome, poslovno zoniranje može spriječiti siromašnu osobu od osnivanja male tvrtke u njegovom ili njezinom domu. A zakoni o minimalnoj plaći mogu blokirati radnike s niskim kvalifikacijama od dobivanja prvog posla, a time i od započinjanja uspona na ekonomskoj ljestvici. Kao i kod prostornog uređenja, mnogi od tih zakona imaju izrazito rasističku povijest i nastavljaju nesrazmjerno hendikepirati siromašne i ljude od boje.
Agenda protiv siromaštva izgrađena na osnaživanju siromašnih ljudi i dopuštanjem da preuzmu veći kontrolu nad svojim životima nudi mogućnost novog dvostranačkog konsenzusa koji odbija trenutačni paternalizam kako ljevice tako i desnice. I ono što je još važnije, to je agenda koja bi učinila mnogo više od trenutačne neuspješne socijalne države i zapravo podigla milijune Amerikanaca iz siromaštva.
