“Sporazumi su poput ruža i mladih djevojaka. Oni traju dok traju.”
Tako je rekao predsjednik Charles De Gaulle, koji je naredio NATO-u da isprazni svoje pariško sjedište i napusti Francusku.
NATO ove godine slavi veliki rođendan. Mlada djevojka iz 1966. nije više mlada. Savez je napunio 70 godina.
A pod tim zastarjelim NATO-om današnjice, SAD su obvezne tretirati napad na bilo koju od 28 nacija od Estonije do Crne Gore te Rumunjske i Albanije kao napad na same Sjedinjene Države.
Sazrelo je vrijeme za strateški pregled ovih ratnih jamstava za borbu protiv nuklearne Rusije u obrani zemalja uzduž i poprijeko Europe koje malo tko može pronaći na karti.
Predsjednik Donald Trump je očigledno prilikom putovanja u Europu postavio pitanja jesu li ta ratna jamstva u sukladnosti s vitalnim interesima SAD-a i mogu li proći rigoroznu analizu troškova i koristi.
Šok koji je uslijedio u našem establišmentu što se Trump uopće drznuo podići to pitanje pred Europljanima, sugerira da bi trebalo natjerati establišment, zamrznut u prošlosti, da opravda ta opsežna ratna jamstva.
Slavljen kao “najuspješniji savez u povijesti”, NATO je imao dvije povijesti. Neki od nas se još mogu sjetiti njegovih početaka.
Godine 1948., sovjetske trupe, koje su okupirale istočnu Njemačku sve do Elbe i okružile Berlin, uvele su blokadu grada.
Režim u Pragu svrgnut je u komunističkom državnom udaru. Ministar vanjskih poslova Jan Masaryk je pao ili je bačen s trećeg kata u svoju smrt. Godine 1949., Staljin je eksplodirao atomsku bombu.
Dok se američka vojska vratila kući nakon Dana pobjede u Europi, SAD su oformile novi savez kako bi zaštitile ključne europske sile — Zapadnu Njemačku, Francusku, Britaniju, Italiju. Dvanaest nacija složilo se da će napad na njih biti tretiran kao napad na sve njih.
Prijeđite Elbu i vi ste u ratu s nama, uključujući sa SAD-om i njegovim nuklearnim arsenalom, zapravo je rečeno Staljinu. Stotine tisuća američkih vojnika vratilo se u Europu kako bi poslali poruku da Amerika misli ozbiljno.
Od presudne važnosti za savez bila je linija Jalte, koja je razdvajala Europu i koju su Staljin, FDR i Churchill dogovorili na Krimskom summitu održanom 1945. godine na Crnom moru.
Predsjednici SAD-a, usprkos monstruoznih stvari koje su počinjene u sovjetsko okupiranoj Europi, nisu prešli ovu granicu u sovjetsku interesnu sferu.
Truman nije poslao oklopne jedinice na autocestu za Berlin. Nije pokrenuo zračni most kako bi prekinuo blokadu Berlina. Ike nije intervenirao kako bi spasio mađarske pobunjenike 1956. godine. JFK je ograničio svoj bijes potaknut izgradnjom Berlinskog zida na retorički “Ich bin ein Berliner”.
LBJ nije učinio ništa kako bi pomogao Čehima kad je, prije demokratske konvencije 1968. godine, Leonid Brežnjev poslao vojsku tenkova Varšavskog pakta kako bi ugušio Praško proljeće.
Kad je pokret Solidarnosti Lecha Walese slomljen u Gdanjsku, Reagan je poslao strojeve za kopiranje i tiskanje. Godine 1988., pred Berlinskim zidom, pozvao je Mihaila Gorbačova da “sruši ovaj zid”.
Reagan nikad nije prijetio da će ga sam srušiti.
No, početkom 1989. godine, Zid je srušen, Njemačka je ujedinjena, Crvena armija je otišla kući, Varšavski pakt je raspušten, SSSR se raspao na 15 nacija, a lenjinizam je izdahnuo u svom rodnom mjestu.
Kako je prijetnja koja je vodila NATO nestala, mnogi su tvrdili da bi savezu koji je stvoren u svrhu suočavanja s tom prijetnjom trebalo dopustiti nestajanje i da bi se slobodna i prosperitetna Europa sama trebala pobrinuti za svoju zaštitu.
Nije bilo tako suđeno. Arhitekt hladnoratovskog suzdržavanja, dr. George Keenan, upozorio je da bi se širenje NATO-a u istočnu Europu i bivše republike Sovjetskog Saveza moglo pokazati kao “sudbonosna pogreška”.
To bi, rekao je Keenan, “rasplamsalo nacionalističke i militarističke tendencije po ruskom mišljenju” i “obnovilo hladnoratovsku atmosferu u odnosima Istok-Zapad”. Kennan se dokazao u pravu.
Amerika je sada opterećena dužnošću branjenja Europe od Atlantika do Baltika, čak i u vrijeme kad se suočavamo s daleko većom prijetnjom u vidu Kine, koja ima 10 puta veće gospodarstvo i populaciju od Rusije.
A mi to moramo činiti s obrambenim proračunom koji ne predstavlja ni polovicu udjela u saveznom proračunu ili BDP-u kojeg su imali Eisenhower i Kennedy.
Trump je danas predsjednik jer je američki narod zaključio da nas je naša vanjskopolitička elita, sa svojim beskrajnim intervencijama u kojima nije ugrožen nikakav vitalni interes SAD-a, iskrvarila i praktično bankrotirala, dok je istodobno odbacila sve plodove naše pobjede u Hladnom ratu.
Na polovici Trumpovog mandata, pitanje je hoće li on govoriti samo o zaustavljanju Hladnog rata II s Rusijom, o zahtjevima da Europa plati za svoju vlastitu obranu i dovođenju trupa kući — ili će djelovati prema svojim uvjerenjima.
Naš vanjskopolitički establišment odlučan je spriječiti Trumpa da provede svoj mandat. A ako namjerava izvršiti svoju agendu, bolje mu je da to počne što prije.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
