Prije sedamdeset i jedne godine ovog mjeseca — u siječnju 1948. — 17-godišnji crnac, koji je odustao od srednje škole, napustio je svoj dom. Posljednji razred koji je završio bio je 9. razred. Nije posjedovao nikakve vještine, imao je malo iskustva i ne previše zrelosti. Ipak, uspio je naći posao kako bi se uzdržavao, u daleko većoj mjeri nego što bi netko sličan njemu to mogao učiniti danas.
To znam jer sam ja bio taj 17-godišnji crnac. A desetljećima kasnije, istraživao sam ondašnje ekonomske uvjete.
Te daleke 1948. godine, stopa nezaposlenosti 17-godišnjih crnih muškaraca bila je nešto ispod 10 posto, što nije bilo više od stope nezaposlenosti bijelih muškaraca iste dobi.
Kako je to moguće, nakon što smo se navikli desetljećima gledati stope nezaposlenosti tinejdžera koje su mnogostruko više od ondašnjih — i sa nezaposlenosti crnih tinejdžera često gotovo dvostruko višom ili još višom, od nezaposlenosti bijelih vršnjaka?
Mnogo ljudi automatski pretpostavlja da rasizam objašnjava veliku razliku u stopama nezaposlenosti crnih i bijelih tinejdžera danas. Zar nije bilo rasizma 1948.? Niti jedna razborita osoba koja je živjela 1948. ne bi vjerovala u to. Rasizam je bio gori — a također, u to vrijeme nije postojao Zakon o građanskim pravima 1964.
Kako je onda mogla postojati tako niska stopa nezaposlenosti, praktički bez ikakvih razlika ako gledamo rasu? Rasizam je odvratan. Ali to nam ne govori o njegovoj težini — u usporedbi s ostalim čimbenicima — kao uzroka određenih društvenih problema poput nezaposlenosti.
Možda je najraširenije osuđivani rasizam druge polovice 20. stoljeća bio onaj u Južnoj Africi pod aparthejdom, kad je otvoreno rasistička vlada proglasila bijelu supremaciju i uskratila crncima temeljna ljudska prava. Ipak, čak i pod tim režimom, postojala su određena zanimanja u kojima su crni radnici brojčano nadjačavali bijele radnike — iako je bilo protuzakonito uopće angažirati crnce u tim konkretnim zanimanjima. Ekonomija je imala težinu, čak i u Južnoj Africi u vrijeme aparthejda.
U Sjedinjenim Državama, ono što je bilo neuobičajeno 1948. bilo je da, iz praktičnih razloga, nije postojao zakon o minimalnoj plaći. U knjigama je postojao zakon o minimalnoj plaći. No, on je donesen 1938. godine, a desetljeća visoke inflacije podigle su novčane plaće, čak i u poslovima najniže razine, iznad te minimalne plaće.
Jedan od učinaka zakona o minimalnoj plaći, kad se provodi, je taj da mnogi nekvalificirani i neiskusni radnici izgube posao, kada ih poslodavci ne smatraju vrijednima onoga što propisuje zakon. Drugi učinak zakona o minimalnoj plaći je taj što on može dovesti do kroničnog viška kandidata za posao.
Kad poslodavac ima 40 kvalificiranih kandidata za 20 radnih mjesta, poslodavac ne plaća nikakvu cijenu u slučaju odbijanja 10 kvalificiranih crnih kandidata za posao. No, ako nema više od 20 kandidata, to je sasvim drukčija priča.
Poanta ovdje je ta da ekonomski faktori imaju težinu, a ponekad, pod nekim uvjetima, ti ekonomski faktori imaju čak više težine od rasizma. Čak i u Južnoj Africi pod aparthejdom.
U Sjedinjenim Državama, kako se počela podizati minimalna plaća navedena u zakonu, počevši od 1950-ih, kako bi uhvatila korak s inflacijom, a potom išla u korak s njom, zakon o minimalnoj plaći ponovno je stupio na snagu u praksi — i rasni jaz u stopama nezaposlenosti otvorio se i proširio.
Kao crni tinejdžer, imao sam dovoljno sreće što sam tražio poslove u vrijeme kad je zakon o minimalnoj plaći bio neučinkovit zbog inflacije. Također sam imao sreće što sam prošao kroz njujorške škole u vrijeme kad su u njima još uvijek vladali visoki obrazovni standardi.
Desetljećima kasnije, kad sam proučavao udžbenik iz matematike koji su koristili neki moji mladi rođaci, koji su stanovali na mjestu na kojem sam odrastao u Harlemu, otkrio sam da je matematika koju su učili u 11. razredu bila na nižoj razini od one koju su mene podučavali u 9. razredu.
Mogućnosti koje se otvaraju mojim mladim rođacima u Harlemu — i ostalim mladim crncima na drugim mjestima — nisu ni približno jednako dobre kao mogućnosti koje su meni bile otvorene daleke 1948. godine.
Mnoge naizgled suosjećajne politike koje promiču progresivci u kasnijim godinama — bilo u ekonomiji ili u obrazovanju — imale su ishod suprotan od onoga što se očekivalo. Jedna od tragedija našeg vremena je da toliko ljudi prosuđuje retorikom, umjesto rezultatima.
Thomas Sowell je američki ekonomist, pisac, politički i društveni komentator poznat kao jedan od najpoznatijih afroameričkih intelektualaca desne orijentacije.
