Godine 2015., stotine tisuća izbjeglica iz Sirije stiglo je na granice Europe u očajničkom pokušaju da pobjegnu od sukoba. Ovaj val masovnih migracija bio je veliki izvor kontroverzi na Zapadu, što je potaknulo rasprave o tome kako se najbolje nositi s humanitarnim krizama u Siriji i Sjevernoj Americi.
Europske zemlje poput Njemačke i Francuske prihvatile su nekoliko stotina tisuća Sirijaca i Sjevernoafrikanaca, koji su duboko podijelili europsko stanovništvo. Ostale zemlje, uključujući Mađarsku i Italiju, učinile su sve što su mogle kako bi ograničile priljev izbjeglica.
Alžir se trenutačno suočava s povećanom političkom nestabilnošću i korupcijom, što je dovelo do masovnih prosvjeda diljem zemlje. Smješten u najsjevernijem dijelu Afrike, samo Mediteran odvaja Alžir od južne Europe. Alžirski 82-godišnji predsjednik, Abdelaziz Bouteflika, nedavno je objavio kako se neće kandidirati za svoj peti reizbor nakon tjedana masovnih prosvjeda nezadovoljnih građana. Bouteflika je vezan za invalidska kolica i nije javno govorio od kad je 2013. godine doživio moždani udar.
Iako je naposljetku popustio pred zahtjevima prosvjednika, mnogi vjeruju da Bouteflika još uvijek planira zadržati vlast unatoč tome što se ne utrkuje za reizbor. Nedavno priopćenje njegove vlade najavilo je kako se odlažu izbori, koji bi trebali biti održani 18. travnja, kako bi se stvorilo Inkluzivno i neovisno nacionalno vijeće, za koje tvrdi da će biti zaduženo za izradu novog ustava i datuma izbora.
Usprkos tome, prosvjednici i dalje zahtijevaju da se Bouteflika odmah odrekne svoje moći u korist mlađe generacije alžirskih vođa i okonča svoju vladavinu koja je trajala više od 20 godina. Ako Bouteflika odbije napustiti svoje mjesto, prosvjednici će vjerojatno postati samo nemirniji i nasilniji, što bi povećalo vjerojatnost građanskog rata.
Libija, zemlja koja je već opterećena građanskim ratom, graniči s Alžirom na istoku. Sahel, regija koja se priteže preko Mauritanije, Malija, Nigera, Čada i Sudana, dijelom graniči s Alžirom na jugu (samo Mauritanija, Mali i Niger). Trenutačno, različite afričke džihadističke skupine, uključujući Al-Nusru, Boko Haram, kao i podružnice Al-Qaede i ISIS-a, djeluju na ovom području. Alžir ima praktički nepostojeću granicu s tim zemljama u okruženju.
Kombinirajte rastuće političke nemire u Alžiru, tekući građanski rat u Libiji i ekspanzionističke napore afričkih džihadističkih skupina u Sahelu i ono što dobivate jest vakuum moći koji se nudi objema pobunjeničkim skupinama unutar Alžira i džihadističkim skupinama izvan Alžira.
Ako se stvori taj vakuum moći, a te skupine uđu u međusobni sukob za kontrolu zemlje, milijuni Alžiraca bit će raseljeni u potrazi za sigurnijim mjestom za život. Ako Alžir doista propadne, Europa će se suočiti s drugom izbjegličkom krizom u manje od jednog desetljeća, s tim da Alžirci nemaju kako otići, osim preko Mediterana u južnu Europu.
To postavlja pitanje: Kako će se Europa nositi s milijunima raseljenih Alžiraca i drugih Sjevernoafrikanaca koji pokušavaju prijeći Mediteran?
Ako Europska unija (EU) odluči riješiti potencijalnu izbjegličku krizu na sličan način kao što je učinila i 2015., ona riskira značajnu destabilizaciju Europe i sustava EU. Međutim, malo je vjerojatno da će EU riješiti svoju drugu izbjegličku krizu kao što su riješili prvu.
Sirijska izbjeglička kriza 2015. godine bila je nedvojbeno najveći čimbenik koji je pridonio porastu populističkih stranaka u Europi, čiji su ciljevi bili zatvaranje granica, spašavanje “Europe kakvu poznajemo” i (u nekim slučajevima) odcjepljenje od EU. Ako samo neke zemlje Europe odluče riješiti drugi izbjegličku krizu slično onoj prvoj, populističke stranke u Europi neće samo povećati svoj utjecaj — kao što su to učinile 2015. — već će uvjerljivo pobijediti.
Rezultat će biti porast unutar-nacionalne političke podjele. Također će doći do još veće podjele između europskih zemalja Schengenskog sporazuma i Zajedničkog europskog sustava azila. Prvi omogućuje onima unutar granica EU slobodno kretanje preko granica, dok potonji obvezuje zemlje članice EU-a na zajedničku odgovornost u prihvaćanju tražitelja azila.
Ako samo nekoliko zemalja prihvati gomilu alžirskih izbjeglica, posljedice će se osjećati na cijelom kontinentu. Usaglašavajući to s već postojećim kulturnim sukobima između Europljana i migranata koji su proizašli iz prve krize, rezultiralo bi s nezapamćenom društveno-političkom krizom u Europi, koja bi vjerojatno iznjedrila još više polarizirajuće i reakcionarnije pokrete. Stoga je u interesu čelnika EU-a u Bruxellesu, kao i ljevičarskih europskih stranaka općenito da u najvećoj mogućoj mjeri limitiraju priljev izbjeglica.
Unatoč tome, ako Europa odbije prihvatiti milijune izbjeglica nakon krize u Alžiru, ona će i dalje nastojati riješiti (ono što će biti) masivnu humanitarnu krizu s velikim potencijalom širenja zaraze na cijelu regiju. Njihova najbolja opcija, osim sveobuhvatne intervencije, bit će postavljanje sigurnih zona za raseljene Alžirce. Njihova druga opcija je u korijenu sasjeći taj problem prije nego eskalira u izbjegličku krizu. Kako bi to točno učinili, nije jasno.
Iako je ova dogledna kriza trenutačno još u početnoj fazi, valja držati na oku Alžir, okolnu regiju i naknadne odgovore EU.
