Civilizacija uvijek visi na niti. Čini se kako se danas jedna od tih niti pohabala, možda čak i pukla. Nemoguće je gledati snimke koje dolaze iz Pariza. Poput videa pornografskog nasilja, sve što možete učiniti jest uzdahnuti i okrenuti glavu. Nije moguće gledati kako se toranj Notre Dame urušava. Nije moguće gledati veliku katedralu koju guta vatra.
Evelyn Waugh je jednom rekao da bi u slučaju požara u svojoj kući, kad bi mogao spasiti svoju djecu ili svoju knjižnicu, spasio svoju knjižnicu jer su knjige nezamjenjive. Samo u trenutku poput ovoga moguće je priznati i najmanju istinu u toj primjedbi. Gotovo sve bi se moglo pretrpjeti osim gubitka ove zgrade.
Naravno, doći će do optužbi. Doći će do sporova oko proračuna, prekovremenih i sigurnosnih standarda i još mnogo toga. Vrijedi pročitati ovaj članak od prije dvije godine o problemima financiranja koji su postojali oko obnove katedrale. Ali ako Notre Dame može izgorjeti, onda je sve ovo kao ništa, jer nam govori nešto previše duboko za podnijeti. Kao što sam rekao prije nekoliko godina u knjizi, na neki će način budućnost civilizacije u Europi biti odlučena stavom koji zauzmemo prema velikim crkvama i drugim kulturnim objektima naše baštine koji stoje usred nas. Hoćemo li se sukobiti s njima, mrziti ih, ignorirati ih, angažirati se oko njih ili ih nastaviti štovati? Hoćemo li ih očuvati?
Iako bi političari mogli pomisliti da o vremenima sude pojedinosti vladinih politika, nije tako. Oni se prosuđuju na temelju onoga što ostavljaju iza sebe: ponajviše kako tretiraju ono što je prošlost predala njihovoj skrbi. Čak i ako je današnja katastrofa bila najbizarnija od svih nesreća, naša bi još uvijek mogla biti era koja je izgubila Notre Dame.
Morali bismo budućim generacijama reći kakvo je bilo, to blago koje smo izgubili. Početkom ovog desetljeća, dio svakog tjedna proživio sam u Parizu, putujući naprijed natrag do malenog stana na rubu Le Maraisa. Svaki put kad sam u ponedjeljak krenuo na najraniji Eurostar, prvo što sam vidio prije skretanja u ulicu bila je velika katedrala. Jednog zimskog jutra, gusti snijeg je padao dok sam išao prema stanici i zaustavio se na mjestu, sam u ulici s katedralom upijajući veličanstveni prizor crkve koju sam vidio stotinama puta prije. Kad sam stigao u London, prijatelj je opazio da još uvijek sjajim, zračeći prevelikom radošću za takvo doba u tjednu. Pitao me kako sam i sjećam se da sam jednostavno odgovorio: “Jutros sam vidio Notre Dame u snijegu”. Bilo je tako.
Douglas Murray je britanski autor, novinar i politički komentator.
