Poput mnogih drugih elemenata naše kulture i jezika, radikalna ljevica otela je i redefinirala riječ “fobija”. Fobije su oblik anksioznog poremećaja koji se definira snažnim i iracionalnim strahom od nečega što u stvarnosti predstavlja malu ili nikakvu opasnost. Neki od primjera dobro poznatih fobija su iracionalni strah od pauka (arahnofobija), zatvorenih prostora (klaustrofobija) ili visina (akrofobija).
Radikalna ljevica namjerno je proširila ovu objektivnu definiciju kako bi se ona primijenila na svako izdvojeno mišljenje koje se odnosi na manjinsku skupinu. Termini “transfobija”, “homofobija” i “islamofobija” često se pojavljuju u političkoj raspravi. Iako je jasno da neki stavovi mogu biti motivirani strahom i mržnjom, radikalna ljevica ignorira sav kontekst i primjenjuje sufiks “fobija” na sva suprotna stajališta, odbacujući svako takvo mišljenje kao “mržnju”.
Ako smo intelektualno iskreni, jasno je da postoji konkretna podjela između mržnje skupine i razlike u mišljenjima o politikama koje se odnose na tu skupinu. Tu činjenicu dobrovoljno ignorira sve radikalnija američka ljevica kako bi izbjegla objektivnu raspravu pod krinkom “odbacivanja mržnje”. Mreža koju su bacili na jezik postaje sve šira.
Tvrdnja da je bilo kakva kritika jednostavno rezultat “fobije” iznova se pojavljuje u političkoj raspravi. Religijski kršćani su definiraju kao “homofobni” ako drže tradicionalna stajališta o braku, bez prethodnog utvrđivanja temelje li se njihova mišljenja na strahu ili mržnji. Kritičari zastupnice Ilhan Omar u vezi njezinih izjava o Židovima i Izraelu odbacuju se kao “islamofobi”, bez analize sadržaja njihovih argumenata. Roditelji koji su zabrinuti zbog vladine intervencije u vezi rodnog identiteta njihovog djeteta, demoniziraju se kao “transfobni” s jasnom pretpostavkom da se ovo mišljenje može držati samo zbog straha od transrodne zajednice.
Namjerno redefiniranje “fobije” od strane radikalne ljevice ilustrirala je ovaj tjedan Sonalee Rashatwar. Poznata kao “Debela seksualna terapeutkinja” na Instagramu, održala je govor na koledžu St. Olaf, tijekom kojeg je tvrdila da je “fatfobično” (fat – debelo) opisivati pretilost kao nezdravu. Ova suptilna fraza demonstrira neizbježan ishod dominacije krajnje ljevice u kulturi i jeziku. Kritika morbidne pretilosti očigledno nije ukorijenjena u strahu od pretilih ljudi, već na temelju znanstvene činjenice da pretilost može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme. Umjesto prepoznavanja medicinske stvarnosti, Rashatwar je u stanju odbaciti svaku kritiku vlastite pretilosti ili pretilosti djece tvrdnjom (bez dokaza) da je ona iracionalno strašljiva ili mrska.
Riječ “fobija” je još jedna riječ kojoj smo dopustili da padne pod kontrolu radikalne ljevice. Na sličan način poput fuzije “govora” i “nasilja”, definicija svakog suprotstavljenog stajališta kao inherentno mrske “fobije” još je jedan korak prema neizbježnoj jezičnoj tiraniji u kojoj mogu preživjeti samo one ideje koje nose pečat odobravanja radikalne ljevice.
Uzmimo naš jezik natrag.
Ian Haworth je britanski konzervativni pisac iz Silicijske doline.
