Glavni državni odvjetnik William Barr skrenuo je pozornost istrage o Rusiji na njezino podrijetlo: tko je započeo taj proces i zašto? Odgovor se, kao i u svim najboljim krimićima, vjerojatno skriva na očigled svima.
Dana 13. srpnja 2016. godine, britanski akademik dr. Andrew Foxall objavio je članak u New York Timesu pod naslovom: “Zašto Putin voli Brexit”. On je krivio Rusiju za izglasavanje Brexita prethodnog mjeseca, dodajući u maloj napomeni:
Sjedinjene Države su toliko zabrinute zbog odlučnosti Moskve da iskoristi europsko nejedinstvo, da je James R. Clapper Jr., ravnatelj nacionalne obavještajne službe, u siječnju započeo pregledavati tajna ruska financiranja europskih stranaka.
Bingo! Obamina administracija špijunirala je konzervativne europske političke stranke. Što znači da su, gotovo nužno prema Sporazumu pet očiju, strani agenti vraćali uslugu i špijunirali Trumpovu kampanju.
Dana 11. kolovoza 2016., napisao sam:
Britanska aristokracija podrugljivo je gledala na običan puk koji je glasao za Brexit, smatrajući ih lako manipuliranim, u Pigmalionovom stilu, od strane pametnijih ljudi. Oni su pretpostavili da je Vladimir Putin na neki način glumio profesora Henryja Higginsa prodavačicama cvijeća koje su glasale za izlazak iz EU-a, jer tako vide svijet. Među Cambridgeovom klasom, ova jednostavna predrasuda čini dosluh s Rusijom prvim načelom bez potrebe za pratećim dokazima.
Bez potkrjepljujućih dokaza koji bi dokazali njihov fantastični svjetonazor, globalna elita krenula je proizvoditi neke.
Prvi je na redu bio Christopher Steele, koji nije kročio na rusko tlo od 2009. godine. On tvrdnju da ga Putin mrzi nosi kao medalju časti, što, ako je istina, znači da nema pravih ruskih izvora. Možda upravo zbog te činjenice, Steeleov lakrdijaški dosje o Trumpu nije bio dovoljan za otvaranje istrage FBI-a, a tim međunarodnim, tajanstvenim ljudima bilo je potrebno nešto više.
Oni su pozvali Georgea Papadopoulosa u London te koristili svog malteškog čovjeka prerušenog u ruskog agenta — Josepha Misfuda — kako bi ga nahranio lažima o e-mailovima Hillary Clinton, a potom tvrdio da je istu laž ponovio Andrewu Downeru, australskom diplomatu s vezama u Clintonovoj fondaciji.
To je bila posljednja kap koja je prelila čašu i navela zaljubljenog kontraobavještajnog stručnjaka Petera Strzoka da otvori FBI istragu o Trumpovoj kampanji, koju je nazvao “Crossfire Hurricane” (Unakrsni uragan – op. a.). Uzgred rečeno, činjenica da se MI6 pridružio krilu FBI istrage, to je i službeno bila unakrsna vatra: dvije odmetnute obavještajne službe obrušile su se svom silom na Trumpa.
Urote su samo apstrakcije, osim ako ne rade nešto kriminalno. Fantazija o ruskom uplitanju trebala je zločin. Demokratski nacionalni odbor (DNC) prodao je jedinstveni actus reus FBI-u nakon što je John Podesta svojom nemarnošću objelodanio štetne e-mailove Clintonove kampanje: Putin je to učinio.
FBI je prikladno povjerio inspekciju kompjuterskih servera firmi CrowdStrike, insajderu koji je bio na platnom spisku DNC-a. James Comey je svjedočio pred Odborom američkog Senata za obavještajna pitanja u siječnju 2017. godine i izjavio da je CrowdStrike bila “vrlo cijenjena privatna tvrtka”.
Ono što je zaboravio napomenuti je da je, mjesec dana prije njegovog svjedočenja, CrowdStrike bio uhvaćen u lažnom okrivljavanju Rusa u vezi hakiranja ukrajinske topničke računalne aplikacije.
Drugim riječima, u isto vrijeme dok je ta “vrlo cijenjena privatna tvrtka” okrivljavala Ruse za krađu e-mailova Clintonove kampanje, izmišljala je još jedno rusko hakiranje kako bi poslužila ukrajinskim dezinformacijama.
Čemu sva ta galama oko Rusije? Liberalne elite — koje su bile sklone iskazivanju ljubavi Sovjetskom Savezu — mrze današnju Rusiju, koja se usudila zauzeti za nacionalnost i kulturu nasuprot pobožnosti rulje jednog-svjetskog-poretka.
Patrijarh pravoslavne crkve donosi sve zakone u zemlji. Putin je stavio djevojku iz rock benda Pussy Riot u zatvor zbog oskvrnjenja oltara, zločina koji nije kažnjavan od 13. stoljeća. Predsjednik Obama je, u znak prosvjeda, poslao homoseksualne predstavnike na Olimpijske igre u Sočiju u svoje ime.
To objašnjava ljevičarske, ali što je s republikanskim elitama? Mitch McConnell nedavno je izašao pred Senat kako bi proglasio “zatvoren slučaj” u vezi dosluha, pozivajući republikance i demokrate da se ujedine protiv Putinovog uplitanja u izbore.
To je problem. Ako je Trump bio produkt intrige KGB-ovog stila, onda je Hillary žrtva tih uplitanja. Trump je samo neoptuženi, nesretni korisnik takvog raspleta događaja. Bijednici nisu samo rasisti i glupi gubitnici, oni su također Putinove nehotične marionete.
Isti ne-dokazi koji se navode kako bi pokazali dosluh, podupiru “ali Rusija se uplela” glupost. To je tronožna stolica koja je neko vrijeme teturala na Christopheru Steeleu, Josephu Mifsudu i CrowdStrikeu, ali se sada srušila na zemlju.
Predsjednik Eisenhower — daleko od osobe koju bi se moglo prozvati teoretičarom zavjere — čuveno je upozorio u svom oproštajnom govoru da se čuvamo “vojno industrijskog kompleksa”.
Veliki financijski kanal koji Washington D.C. čini najbogatijom regijom u Americi, uglavnom se hrani vojnom potrošnjom, koja još uvijek, gotovo trideset godina nakon završetka Hladnog rata, zahtijeva neprijatelja u vidu Rusije.
Nekonvencionalni kandidat Donald Trump uzdrmao je Washington do njegovih temelja u ožujku 2016. godine, kad se zapitao o kontinuiranoj važnosti NATO saveza i doveo u pitanje američku vanjsku politiku u Ukrajini.
To je bilo doba kad je cijela stvar oko “Putinovog kandidata” počela kolati u republikanskim i demokratskim krugovima, poticana od Ukrajinaca — koji su gotovo sigurno bili ti koji su nahranili Steela lažnim kompromatima u dosjeu.
Rusija je možda prikladna babaroga koja služi kao nužno zlo objema stranama washingtonskog establišmenta. Ali, za promjenu, počnimo se boriti protiv pravog neprijatelja: globalnih elita koje su započele ovu glupost.
Thomas Farnan je odvjetnik iz srca Trumpove zemlje. Pisao je za časopise poput American Greatness, Townhall, Observer i PJ Media.
