Priča s naslovnice “WORLD” časopisa od 25. svibnja 2019., pokazala je opasnosti socijalizma — ali kolumnist New York Timesa, Paul Krugman, ismijao je ideju da bi američki socijalizam mogao dovesti do “sovjetskog centralnog planiranja ili nacionalizacije industrije venezuelanskog stila; … u suštini nitko u američkog političkom životu ne zagovara takve stvari. Zastrašivanje u vezi socijalizma je i smiješno i nepošteno.”
Hmm. Kad je tinejdžer Ioseb Jughashvili (kasnije primijenio ime u Staljin) postao ateist nakon što je pročitao “O podrijetlu vrsta” Charles Darwina, pretpostavljam da nije imao namjeru ubiti najmanje 20 milijuna ljudi. Hugo Chávez je želio iscijediti venezuelanske bogataše, ali pretpostavljam da nije htio izgladniti siromašne — a opet su on i Nicolás Maduro pretvorili najbogatiju zemlju Južne Amerike u onu najsiromašniju.
Chávez i Staljin su obojica imali visoki KO, kvocijent odlučnosti. Oni su u početku bili demokratski socijalisti, ali kad su naišli na prepreke koje bi druge navele na odustajanje, oni su intenzivirali svoje napore. Kad su se Ukrajinci opirali prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, Staljinovi agenti su zaplijenili njihove usjeve i stvorili glad koja je odnijela najmanje 4 milijuna života. Kad su neki od Staljinovih drugova vidjeli da je cijena socijalizma previsoka, on je dodatno pojačao svoje napore i pogubio ih.
Problem je u tome što demokratski socijalizam ne funkcionira. Socijalizam se protivi poduzetničkim i obiteljskim instinktima: Ljudi rade više kad oni i njihove obitelji profitiraju od toga, a ljudi rade pametnije kad mogu smišljati kreativne ideje, a ne gegati se kroz birokraciju. Strastveni socijalisti na vlasti brzo vide kako se njihova lokomotiva zaustavlja. Što se onda dogodi?
Povijesno gledano, neki su demokratski socijalisti popustili i odabrali kompromis nasuprot ubijanja. Oni s najvišim KO su ustrajali, žrtvujući demokraciju u uvjerenju da će malo više ugljena — a potom mnogo više — ponovno pokrenuti vlak. Karl Marx ismijavao je demokratske socijaliste i razvio ono što je nazvao “znanstvenim socijalizmom”. Godine 1873. nazvao se “istinskim obožavateljem” Darwina i vidio socijalističku revoluciju kao opstanak onih najsposobnijih, s leševima onih koji su nekada bili glavni, ostavljenima u prašini.
Bill Clinton je 1993. godine donio Zakon o prijateljstvu, koji je odobrio izgradnju Spomenika žrtvama komunizma u Washington D.C.-u. Taj zakon, zbrojivši žrtve u Kini, Rusiji, Istočnoj Europi, jugoistočnoj Aziji, Kubi i drugim mjestima, naveo je smrti više od 100.000.000 ljudi i rekao da ih se trebamo sjećati kako “nikada više narodi i ljudi ne bi dopustili tako zloj tiraniji da tiranizira svijet.”
Je li takva tiranija bila neizbježna? Čini se tako, jer kad revolucije ostave vakuum moći, njega obično popune oni najbezobzirniji. Američka revolucija je bila nevjerojatna iznimka, ali ono što je Edmond Burke rekao o Francuskoj revoluciji vrijedilo je za svaki socijalistički prevrat: “U šumarcima njihove akademije, na kraju svakog vidikovca, ne vidite ništa osim vješala.”
Poznajem završnu igru ne samo zahvaljujući čitanju povijesti, već živeći svoj život. Postao sam ateist nakon što sam pročitao H.G. Wellsovu “Kratku povijest svijeta” i Freudovu “Budućnost iluzije“. Godine 1968., u dobi od 18 godina, bio sam demokratski socijalist. Potom su uslijedile frustracije. Rat u Vijetnamu trajao je i trajao. Kao kolumnist svojih studentskih novina, šetao sam slumovima, vidio siromašne javne škole u središtima gradova i intervjuirao zatvorenike. Nixon je bio predsjednik, a Kongres se doimao brodom luđaka. Sudjelovao sam u petodnevnom štrajku glađu kako bih podržao radnike u kantini u štrajku.
Kasnije sam shvatio da su ti ciljevi bili opravdanje za ono što sam ionako želio učiniti zbog arogancije, pohlepe i mržnje prema Bogu. Te grešne tendencije dovele su me u Komunističku partiju SAD-a u dobi od 22 godine i na sovjetski teretni brod preko Tihog oceana, u unutarnji ured sovjetskog veleposlanstva u Tokiju i u kupe na Transsibirskoj željeznici za put od 6.000 milje do Moskve.
Nisam planirao to dugo putovanje sve do godine kad se ono dogodilo. Nisam planirao stajati ispred Kremlja u studenom, spreman se prijaviti kao ruski propagandist. Leon Trocki nije 1940. godine očekivao da će umrijeti s Staljinovim šiljkom za led u svom mozgu. Niti su kubanski demokratski socijalisti mislili da će završiti s Fidelom Castrom. Ali svejedno jesu. Dobra vijest je da nisam planirao postati kršćaninom 1976. godine. Ali Bog je.
