Kako bismo mogli argumentirati u korist nacionalizma, moramo ga definirati.
Prva definicija u Merriam-Websteru je “odanost i privrženost naciji”. Ali u drugom paragrafu, dodaje: “osobito: osjećaj nacionalne svijesti uzdizanja jedne nacije iznad svih drugih i stavljanje primarnog naglaska na promicanje vlastite kulture i interesa, za razliku od drugih nacija ili nadnacionalnih skupina.”
Budimo jasni: ako je drugi paragraf jedina definicija nacionalizma, onda je nacionalizam uvijek loša stvar. Nadalje, priznajem da je to definicija koju neki ljudi imaju na umu kad sebe nazivaju nacionalistima.
U isto vrijeme, čak bi i antinacionalisti morali priznati da, ako je prvi paragraf definicija “nacionalizma”, nacionalizam često može biti lijepa stvar.
Dakle, ako želimo biti iskreni, odgovor na pitanje je li nacionalizam dobar ili loš jest: “Kako ga definiramo?”
Dictionary.com nudi sedam definicija.
Prva je “duh ili aspiracije zajedničke cijelom narodu”.
Druga je “odanost i privrženost vlastitoj zemlji; patriotizam.”
Tek kod treće definicije, definija postaje pejorativna: “pretjerani patriotizam, šovinizam.”
Dakle, a) na temelju konkurentskih definicija pojma, b) s pretpostavkom da obje definicije mogu biti istinite i c) ako intelektualna iskrenost upravlja našom raspravom, možemo doći do samo jednog zaključka: Postoji dobar nacionalizam i loš nacionalizam.
To — a ne “nacionalizam je uvijek dobar” ili “nacionalizam je uvijek loš” — je jedina točna procjena.
Stoga, moralno govoreći, nacionalizam se ne razlikuje od bilo čega drugoga u životu.
Postoji moralno nasilje (u samoobrani, u obrani nevinih, u obrani društva pod nepravednim napadom, itd.) i nemoralno nasilje (ubojstvo nevinih, osvajački ratovi, itd.).
Postoji moralni seks (konsenzualni seks dvoje odraslih ljudi i, u judeo-kršćanskom sustavu vrijednosti, unutar braka) i nemoralni seks (poput silovanja, incesta i s djetetom).
Postoji moralna uporaba vatrenog oružja (u samoobrani, itd.) i nemoralna uporaba vatrenog oružja (protiv nevinih, itd.).
Noževe moralno koriste kuhari i kirurzi, a nemoralno ubojice, pljačkaši i mučitelji.
Čak se i ljubav može moralno procijeniti prema kontekstu. Ljubav nije uvijek lijepa i moralna. Njemačka ljubav prema Hitleru, kineska ljubav prema Mau i ruska ljubav prema Hitleru bile su zle.
Nacionalizam je divan kad uključuje predanost u suštini pristojnoj naciji i kad pozdravlja predanost drugih naroda prema njihovim nacijama. Nacionalizam je zao kad se koristi za slavljenje zlog režima, kad slavi naciju kao inherentno superiornu nad svim drugima i kad ponižava sve ostale nacionalne obaveze.
Trebali bismo dodati da je nacionalizam zlo kad slavi rasu, ali to nije nacionalizam; to je rasizam. Nacionalizam i rasizam se možda mogu sjediniti, kao što je to bilo u slučaju njemačkog nacizma. Ali oni nisu povezani definicijom. I dok su neki Amerikanci sjedinili američki nacionalizam s rasom (poput Konfederacije, Ku Klux Klana i trenutačno raznih rubnih pokreta “bijelog identiteta”), američki nacionalizam, utemeljen na motu “e pluribus unum” (“od mnogih, jedan”), po definiciji uključuje Amerikance svih rasa i etničnosti. Tako konzervativci definiraju američki nacionalizam. Nikad nisam sreo konzervativca koji je američki nacionalni identitet definirao kao “bijeli”.
Inače je nacionalizam — slavljenje svoje nacije i svog nacionalnog identiteta — gotovo uvijek lijepa stvar.
Stvaranje nacija bilo je veliko moralno postugnuće. To je potaknulo ljude da se identificiraju s nečim van svojih obitelji i plemena, što je do tog vremena uvijek izazivalo nasilne sukobe i ratovanje. Stvaranje nacija jedan je od glavnih razloga zašto se Zapad razvio moralno i na mnoge druge načine ispred drugih kultura.
A nedostatak jedinstvenog nacionalnog identiteta jedan je od dva glavna razloga (drugi je korupcija) zašto veći dio Afrike zaostaje iza ostalih regija. Da su se Hutui i Tutsiji ponajprije identificirali kao Ruanđani, jedan od najgorih genocida u suvremenom svijetu — pokolj Hutua nad gotovo milijuna Tutsija u nešto više od tri mjeseca 1994. godine — se vjerojatno nikada ne bi dogodio. Bilo je to ubijanje u bržem tempu od nacističkog genocida nad Židovima u holokaustu — i to bez ikakvih modernih strojeva smrti. Proveden je jedan-na-jedan gotovo u potpunosti korištenjem mačeta.
Danas je nacionalizam u Europi u usponu prvenstveno zbog uvjerenja mnogih Europljana da je Europska unija prenametljiva i zbog toga što mnogi Europljani vjeruju da “europski” identitet ni približno ne može ponuditi komfor, emocionalnu podršku i komunalne veze koje nudi nacionalni identitet.
Ljudskim bićima potreban je silazni redoslijed obveza: prvo prema sebi, zatim prema vlastitoj obitelji, potom prema vlastitoj zajednici, potom prema naciji i na kraju prema čovječanstvu. Nije moguće niti hvalevrijedno plakati zbog obitelji koja je poginula na drugom kraju svijeta kao kad bi plakao zbog smrti vlastite obitelji ili obitelji u susjedstvu ili u vlastitoj zemlji.
Veliko učenje iz Biblije je: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” Ne govori: “Ljubite cijelo čovječanstvo kao sebe samoga.” Ljubav mora počinjati s našim susjedom. Ona nikada ne bi smjela završiti s našim susjedom, ali mora započeti s njime.
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
