“Potrebna nam je politička revolucija”, najavio je prošlog mjeseca senator iz Vermonta Bernie Sanders, dok je propovijedao ono što je postalo poznato kao “demokratski socijalizam”.
Iako pojam podrazumijeva različite stvari različitim ljudima, Sanders je ranije u karijeri priznao: “Ja preferiram javno vlasništvo nad komunalijama, bankama i glavnim industrijama.” Imao je priliku javno se odreći svoje podrške tim ciljevima, ali je ipak izabrao da to ne učini. Umjesto toga, počeo je govoriti o stvaranju sustava zdravstvene skrbi jedinstvenog platitelja.
Sanders nije usamljen u svojoj strasti za demokratskim socijalizmom. Sve veća klika američkih demokratskih socijalista, uključujući newyoršku zastupnicu Alexandriju Ocasio-Cortez, zagovara niz prijedloga koji potpadaju pod ovaj kišobran. Oni uključuju uspostavljanje kontrole privatnih tržišnih cijena pa čak i obvezatno vladino preuzimanje mnogih privatnih industrija.
Šokantno, da. Ali to nisu nove ideje; one su jednostavno reciklirana socijalistička načela prekrivena platnom demokratskog socijalizma. No, nazvati nešto “demokratskim” ne znači da ga to čini manje podmuklim. Uostalom, ta riječ se nalazi u službenom imenu Sjeverne Koreje — Demokratska Narodna Republika Koreja. Za razliku od Kim Jong Una, većina američkih demokratskih socijalista je vjerojatno dobronamjerna. No, svaki student povijesti zna kako taj eksperiment završava — očajno.
Većina modernih demokratskih socijalista tvrdi da su miroljubivi aktivisti koji su jednostavno zaključili da je kapitalizam propao i da moramo uspostaviti novi socijalistički poredak pod tutorstvom demokracije. Kao što je to rekao bivši venezuelanski vođa Hugo Chavez: “Jedini način na koji možemo spasiti svijet je pomoću socijalizma, ali socijalizma koji postoji unutar demokracije.”
Zapravo, Venezuela je utjelovljenje demokratskih socijalističkih politika. Demokratski socijalisti u Americi i na drugim mjestima, svojedobno su slinili za Venezuelom — nazivajući je “ekonomskim čudom”. Godine 2013., Sandersov pisac govora napisao je: “Chavez je postigao ekonomski uspjeh koji bi američki predsjednik opsjednut svojom ostavštinom mogao samo sanjati.”
Da budemo pošteni, to je napisao u vrijeme kad se venezuelanska ekonomija doimala jakom. Ali sve što ide prema gore, jednom mora pasti i kolaps koji je uslijedio bio je razoran. Venezuelanci nemaju pristupa osnovnim potrepštinama poput toaletnog papira, očekuje se kako će inflacija doseći 8 milijuna posto i više, a ljudi gladuju (svaka osoba izgubila je u prosjeku oko 11 kilograma 2016. godine). Čak je i New York Times primijetio: “Kolaps Venezuele je najgori izvan rata u posljednjih nekoliko desetljeća.”
U Americi, demokratski socijalisti koji su svojedobno oduševljeno pričali o Venezueli, sada brže bolje dižu ruke od njezinog neuspjeha. Umjesto toga, oni ukazuju na nordijske zemlje kao primjere uspješnog demokratskog socijalizma. Ali te zemlje nisu socijalističke. Iako imaju raskošne programe socijalne pomoći koji se financiraju iznimno visokim porezima, one su uglavnom kapitalističke zemlje slobodnog tržišta.
Dok nordijski sustav ne odgovara kalupu demokratskog socijalizma, mnoge zemlje osim Venezuele uspostavile su srodne filozofije. I svaki put, stvari su završile katastrofalno. To je u više navrata demonstrirano u komunističkim zemljama, gdje je oko 100 milijuna ljudi ubijeno u ime komunizma. Zapravo, zajedničko nasljeđe svim komunističkim režimima je nesposobna administracija, raspodjela sredstava i gruba kršenja ljudskih prava.
Poput današnjih demokratskih socijalista, niti jedan komunistički revolucionar nije vodio kampanju na platformu masovnog ubojstva, nestašice hrane i neobuzdanog siromaštva, iako su to na kraju dobili. Umjesto toga, komunistički lideri tražili su moć na temelju grandiozne utopijske vizije zajedničkih resursa i jednakog pristupa uslugama.
Istina je da demokratski socijalisti ne mogu ukazati na jednu jedinu uspješnu socijalističku ili komunističku vladu u povijesti. Umjesto toga, oni naposljetku reagiraju na primjedbe inzistirajući da će “sljedeći put biti drugačije” ili kritizirajući kapitalizam. Možda će sljedeći put biti drukčije, ali povijest je najbolji pokazatelj budućih događaja. U tom smislu, socijalizam bilo koje vrste izgleda osuđen na neuspjeh.
No, što se tiče potonjeg, oni su u pravu: kapitalističke zemlje počinile su mnoge grijehove koji se ne mogu previdjeti ili minimizirati. Međutim, to se ne smije učiniti niti s dobrim stranama kapitalizma, osobito ako ih uspoređujemo s neuspjesima socijalističkih zemalja. Kapitalističke zemlje nude najveću slobodu, pomogle su povećati životni standard i smanjile su ekstremno siromaštvo na način na koji nikada prije nije postignut.
Ovdje se ne radi o prešućivanju prijestupa kapitalističkih zemalja, već kako bismo ukazali da vlade svih vrsta i veličina mogu biti opasne. Međutim, težnja prema socijalizmu — i, naposljetku, komunizmu — zahtijeva masivni rast u veličini vlade i njezinom autoritetu, što je u obrnutom odnosu sa stupnjem slobode koju ljudi posjeduju.
Bez obzira na to odakle dolaze, trebali bismo biti oprezni s prijedlozima koji dodatno osnažuju državu. Mi, također, moramo i dalje biti na oprezu, jer se s vremena na vrijeme klatno vladine moći otklanja prema centraliziranom autoritetu i despotizmu, a što je dalji otklon vlada postaje nasilnija, što automatski donosi manje prava i slobode.
Umjesto recikliranja neuspjele ideologije, demokratski socijalizam pripada zatrpan u ropotarnici povijesti.
Marc Hyden (@Marc_Hyden) je direktor poslova za državnu upravu u Institutu R Street, neprofitnoj skupini koja zagovara ograničenu vladu u Washington D.C.-u.
