Ovog vikenda u kinima počinje igrati Disneyjev live-action remake “Kralja lavova”. No, to zapravo nije live-action — čak i u godini 2019., lavovi još uvijek nisu naučili govoriti. To je animirani remake animiranog filma. Disneyjeva brilijantna inovacija ovaj put jest super realistična animacija, jer je jedina stvar koja je spriječila potpuni užitak u prvom filmu bila raspjevana bradavičasta svinja koja nije nalikovala pravoj bradavičastoj svinji.
Ovo, zapravo, također nije niti remake. Disney je nekad radio remakeove. Originalni “Kralj lavova” bio je u suštini remake “Hamleta”. “Ljepotica i zvijer” bila je remake klasične francuske bajke iz 19. stoljeća. “Mala sirena” je remake bajke Hansa Christiana Andersena. “Aladin” je bio remake stare priče sirijskog maronita. U doba Disneyevog zenita, bilo je potrebno preobraziti mračnije, sadržajnije i zrelije priče u zabavne smiješne mjuzikle za modernu djecu. Kuhinjski pribor ne pjeva u izvornoj “Ljepotici i zvijeri” — to je bila Disneyjeva inovacija. To je zahtijevalo stvarnu kreativnost, duhovitost i viziju kako bi iz ovih klasičnih priča napravili kultne obiteljske filmove. Tko bi mogao pomisliti da bi francuski roman od 1.000 stranica o deformiranoj nakazi koja živi u crkvi mogao postati slatki 90-minutni animirani film ili da bi istinita priča o kćeri indijanskog poglavice koju su europski kolonijalisti oteli i držali radi otkupnine, mogla postati simpatičan animirani film s drvom koje govori, rakunom pomoćnikom i Melom Gibsonom?
Tako bi zapravo remakeovi trebali funkcionirati. Remake je prerada — prepričavanje — stare priče. Čak je i izvorna “Ljepotica i zvijer” u osnovi remake. Priče o lijepim ženama koje se zaljubljuju u odvratne muškarce, koji potom i sami postanu lijepi, pratile su nas još otkako su ljudi počeli pričati priče. Kao što je G.K. Chesterton primijetio, lekcija “Ljepotice i zvijeri” jest da stvar mora biti voljena prije nego ju je moguće voljeti. Mnoge slične, a opet prekrasno drugačije priče, mogu se utkati oko te središnje premise.
Nažalost, Disney je odavno odustao od “prekrasnog” i “drugačijeg”. U posljednjih nekoliko godina, oni su se posvetili priređivanju dosadnih, besmislenih rekonstrukcija svojih starih hitova. Umjesto uzimanja stare premise kako bi je istražio na novi način, Disney reproducira stariju inačicu, kadar po kadar, stih po stih. To nalikuje umjetniku koji je pronašao svoje stare portrete i objavljuje ih kao nešto novo ili bendu koji izdaje album s obradama svojih starih hitova. To je ono što se događa kad je kreativnost u potpunosti iscrpljena i jedini cilj je unovčiti proizvod. Naravno, profit je oduvijek bio primarni fokus, ali Disney je, kao i mnogi drugi filmski studiji, odustao od bilo kakve zabrinutosti koju su svojedobno imali za umjetnički integritet.
A zašto i ne? Oni zarađuju zilijune dolara na svakom beživotnom, suvišnom blockbusteru koji izliju u kino dvorane. Ako će ljudi vrhunski platiti ustajale, podgrijane makarone sa sirom, to je ono što ćete servirati. Ne morate trošiti vrijeme na kuhanje gurmanskog jela ako će vas bljutavi ostaci učiniti jednako bogatima, ako ne i bogatijima. “Kralj lavova” je na putu rekordnog otvaranja. Novi “Aladin” je zaradio tonu novca — kao i nova “Ljepotica i zvijer”, nova “Knjiga o džungli”, nova “Pepeljuga”, nova “Alisa u zemlji čudesa” i novi “Dumbo”. Isto tako će vjerojatno biti slučaj i s novom “Malom sirenom” i novim “Mulanom”. Uskoro će Disney unajmiti nekoga tko će samo morati pogledati u kameru i reći: “Hej, sjećate li se Lilo & Stich?” i taj film od tri sekunde će zaraditi 850 milijuna dolara u prvom mjesecu prikazivanja.
Film “Idiokracija” prikazuje zastrašujuću budućnost ispunjenu moronima, u kojoj se najgledanija televizijska emisija sastoji od lika koji se opetovano udara u prepone. Mi smo stigli do te distopije, osim što su u našem slučaju najgledaniji filmovi i serije ti koji nas udaraju u preponu. Hollywood ne poštuje inteligenciju svoje publike i ne pokušava nam dati ništa jedinstveno ili zanimljivo. Samo rekonstrukcije, nastavci i superheroji. Ja nisam jedan od onih koji pozivaju na bojkot, ne pozivam ga ni sada, ali mislim da bismo se trebali dovoljno poštovati kako bismo prestali davati svoj novac filmovima koji postoje zbog nijednog drugog razloga nego da nam ga uzmu.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
