Aktivisti za normalizaciju pedofilije nalaze se u ofenzivi. Javno prihvaćanje seksualnih odnosa odraslih osoba s djecom sljedeći je domino koji je spreman pasti u politici identiteta. To podržava, između ostalog, rapidna seksualizacija djece u medijima te u osnovnoškolskom obrazovanju.
Ne možemo odbaciti kampanju legalizacije pedofilije kao rubnu stvar koja neće stići nigdje. To je stvarnost, ona je tu i dobiva na snazi. To je vrlo logičan ishod nihilizma svojstvenog seksualnoj revoluciji.
Ako sumnjate u to, samo razmotrite, na primjer, koliko je nezamisliva mnogim Amerikancima bilo nedavna proslava čedomorstva (pod krinkom prava na pobačaj) guvernera New Yorka Andrewa Cuomoa. Isti je slučaj bio kad je guverner Virginije Ralph Northam — navodno pedijatar — galantno govorio o tome kako će se riješiti živih beba koja prežive pobačaj.
Oni, kao i guverneri mnogih drugih država, stavljaju svoje uloge na mogućnost da će vaš početni šok jednostavno splasnuti i svi ćemo naposljetku dobiti program čedomorstva. Ljudi općenito imaju tendenciju pristanka na takve promjene, vjerujući kako neće izravno utjecati na njih. No, selektivna dehumanizacija djece već je dugo vremena na djelu. Zašto bismo mislili da će biti ikako drugačije kad stigne vrijeme za legalizaciju pedofilije?
Kao i kod svake druge propagandne kampanje koja neopreznoj javnosti gura nezamislive promjene, sve se vrti oko tajminga. Akademici bi se mogli obratiti na tajming kao Overtonov prozor ili kaskadna uporabljivost. Ali svi mi bismo trebali razumjeti proces uvjetovanja javnosti da prihvati ono neprihvatljivo.
Prvo, temelj je postavljen kroz pažljivo planiranu propagandu. Postoje različite vrste poruka za različitu publiku: medicinskog establišmenta, obrazovnog establišmenta, zakonodavaca, sudaca, opće javnosti i tako dalje. Nakon toga započinje agitacija s ljudima s postera koji su “baš poput vas”. I prije nego se snađete, sve je gotovo.
Skidanje vela s pedofilije kao “sasvim u redu” biti će vjerojatna zasjeda ako se ne pripremimo. Ona obećava da će biti jednako brza kao i kampanja “transrodne prekretnice” koja se lukavo poklopila s odlukom Vrhovnog suda u slučaju Obergefell 2015. godine. Ona će biti popraćena prkosnom kampanjom koja će biti posvećena prikazivanju svakog otpora kao ostatka zastarjele moralnosti koja ugrožava prava identitetske skupine i građanska prava bilo kojeg djeteta uhvaćenog u tome.
Dakle, kad dođe to neizbježno vrijeme, hoćemo li se samo zavaliti u naslonjač i zbunjeno se pokloniti? Ili će dovoljno glasova biti u stanju unaprijed probiti pritiske političke korektnosti i viknuti: “Dosta!” Budite spremni na to, jer je vrč pun, a oni već miješaju Kool-Aid.
Seksualizacija djece je već dobrano u tijeku.
Već smo postali neosjetljivi na seksualizaciju djece i usađivanje rodne konfuzije u njih. Roditelji iz Long Beacha, Kalifornije pa sve do newyorškog Queensa vode svoje mališane u lokalne knjižnice u kojima im drag kraljice čitaju priče za djecu. Neki od njih, poput majke devetogodišnje(g) Lactatije, sada zapravo dotjeruju svoje sinove kako bi bili drag kraljice i potiču ih da tjeraju ostalu djecu da učine isto.
Većina američkih roditelja već se prešutno slaže sa seksualnim “obrazovanjem” koje njihovoj djeci nameće ranu seksualnu aktivnost, zajedno s razvojno neprikladnim učenjima o raznim seksualnim praksama. Također u sve većem broju odobravaju laž o transrodnosti koja se nameće njihovoj djeci, s hrpom cool majki koje modeliraju takvo ponašanje. Većina roditelja koja je zabrinuta sa svim ovim događanjima, preneražena je i zadržava svoju zabrinutost za sebe, što samo produljuje ovaj trend.
Mediji oduševljeno promiču ideju. Na primjer, “Good Morning America” nedavno je slavila 11-godišnju drag kraljicu koja je sugestivno plesala u emisiji te isto čini u klubovima za odrasle. Publika u studiju izgledala je dotjerana kako bi predstavljala sliku središnje Amerike. Oni su na znak odobravajući pozdravljali njezine pokrete.
Naše javne škole, uz potporu visoko politizirane Američke pedijatrijske akademije, sad se također bave poticanjem svakog malog djeteta da primi injekcije blokatora puberteta ako on ili ona tvrde da su transrodni. Neke države sad prijete da će oduzeti starateljstvo svakom roditelju koji ne pristaje na to. K-12 učionice (osnovna i srednja škola) postaju laboratoriji u kojima se djeca programiraju da služe takvim agendama.
Vaša su djeca definirana od strane ljevičarskih seksualnih nihilista kao potpuno seksualna bića. Što nam slijedi? Logični odgovor: od seksualnih bića do seksualnih objekata. Možda ćemo vidjeti još legaliziranju eksploataciju djece koja je danas mnogim Amerikancima nezamisliva. Suočimo se s tim: pedofilija je čekala u prikrajku i žudjela za svojim izlaskom na scenu. Zato nemojmo biti zaslijepljeni kada udari svom svojom silom.
Određivanje pedofilije kao seksualne orijentacije
Postoje dva glavna načina legalizacije seksualnih odnosa odraslih osoba s pretpubertetskom djecom: 1) označavanje kao seksualne orijentacije; i 2) smanjivanje — ili ukidanje — doba pristanka za seksualnu aktivnost. Oba napora provode zagovornici pedofilije, osobito u akademiji i masovnim medijima. Pogledajte ovaj TED Talk objavljen prošle godine, u kojem nas govornica kori: “Budimo zreli u vezi pedofilije.”
Govornica, Madeleine Van Der Bruggen, iznosi slučaj da je pedofilija samo seksualna orijentacija koja se ne može odabrati niti promijeniti. Ona nas poziva da “zaustavimo mržnju!” (zvuči poznato?). Ona tvrdi da svi vjerojatno znamo nekoga s pedofilskim interesima. I, doista, oni su baš kao i vi. Većina ne govori o tome jer je to ilegalno. Zamislite, pita ona, da vam je rečeno da nikad ne smijete djelovati prema svojim strastima? Ona nas preklinje da zamislimo “koliko usamljeno” to mora biti.
Još jedan TED talk od još jedne mlade žene gurao je isti argument. Ali taj govor je TED uklonio, na zahtjev govornice. Možete mu još uvijek pristupiti ovdje (u međuvremenu također uklonjen — op. a.).
Akademska literatura također postaje sve hrabrija objavljujući sve veći broj članaka u prilog oba puta: označavanja kao seksualne orijentacije i ponovnog razmatranja dobi pristanka. Vjerojatno najšokantniji članak ljudima koji imaju savjest je onaj britanskog zlostavljača djece Toma O’Carrolla objavljen u recenziranom časopisu Seksualnost i kultura u prosincu 2018. godine. Više o njemu kasnije.
U argumentima koji zagovaraju društveno prihvaćanje seksualnog odnosa s djecom pretpubertetske dobi, pronaći ćete gotovo istu paralelu u odnosu na sve vrste “progresivnih” ciljeva, uključujući, naravno, LGBT preferencije.
Također postoji poplava objavljenih članaka na tu temu u popularnim časopisima. Ideja “moralnog pedofila” otkrivena je u Salonu, u članku Todda Nickersona pod nazivom “Ja sam pedofil, ali ne i čudovište”. Salon je zapravo uklonio članak, iako je još uvijek arhiviran na internetu. Nickerson je rekao da nikad ne bi djelovao na svoje nagone i nikad nije. On također uređuje web stranicu “Virtuous Pedophile” (moralni pedofil — op. a.), navodno za pomoć celibatskim pedofilima kako bi se oduprli svojim nagonima.
Možete pronaći opsežnu bibliografiju takvih članaka u popularnim medijima ako vam ne smeta posjet stranici “moralnog pedofila”. Tipični naslovi uključuju članak u New York Magazineu iz 2016. godine, “Kako je biti pedofil u celibatu” ili članka Vice-a iz 2016. godine pod naslovom “Shvaćanje da ste pedofil može vas natjerati na samoubojstvo”. Potom je tu i obrana “rođen takav”, kao što je raspravljano u BBC news komadu pod naslovom: “Jesu li mozgovi pedofila drugačije umreženi?”
Rođen takav ne bi smjelo zaključiti stvar
Ne dovodim u pitanje potrebu da ljudi dobiju pomoć koja im je potrebna kako bi se izbjeglo upuštanje u problematično ponašanje. Svi bismo trebali imati milosti prema onima koji se bore, osobito onima koji se osjećaju potpuno odbačeni i demonizirani od strane društva, naročito ako žele regulirati bilo kakve divlje nagone koji bi povrijedili druge osobe, osobito djecu.
Tužna je ironija da ljudi koji se osjećaju tako marginaliziranima i dehumaniziranima, pogotovo ako su nepotrebno bombardirani poniženjima, kad konačno dobiju ono što žele, imaju tendenciju upuštanja u osvetu. Oni ne mogu razlikovati pristojne ljude dobre volje koji imaju legitimne kritike u vezi njihovih zahtjeva od zlostavljača koji su im u prošlosti zagorčavali život.
Zato budite spremni: jednostavno posjedovanje suprotnog mišljenja će vas označiti kao neprijatelja, čak i ako ste oduvijek tretirali svako ljudsko biće sa suosjećanjem i dostojanstvom. Ako popustite pritisku političke korektnosti, dopuštate da vaša dobra volja bude iskorištena kao oružje protiv svega što zastupate.
Dakle, evo nas. Argument u svemu gore navedenom jest da je pedofilija seksualna orijentacija koja nije odabrana. Dakle, ako je prihvatimo kao takvu, ne bi li bilo koji terapeut koji nije uvjeren u orijentaciju bio optužen za “konverzijsku terapiju”? Hoće li se pedofilima uopće dozvoliti tražiti pomoć?
Konačno, bez obzira na to želite li vjerovati u upozorenja bivšeg dječjeg glumca Coreyja Feldmana, nema sumnje da Hollywood sadrži dobar postotak pedofila. “Otvorena tajna” je dokumentarni film Amy Berg iz 2015. godine koji se bavi tim pitanjem. Ne bismo se trebali iznenaditi kad Hollywood u budućnosti pedofiliji da konačni poguranac. Opet, sve se vrti oko tajminga.
APA će naposljetku odlučiti kako klasificirati pedofiliju
Baš kao što je Američka psihijatrijska udruga (APA) reklasificirala poremećaj rodnog identiteta u disforiju rodnog identiteta, također je prčkala po klasificiranju pedofilije u svom petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-V). Kao psiho-biblija mentalnih poremećaja, DSM je oduvijek bio izvor stvaranja seksualne revolucije kao zakona zemlje. Njegove reklasifikacije homoseksualnosti i transrodnosti zapravo su samo početak.
Ne postoji drugi razlog osim tajminga da se neće isto dogoditi i s pedofilijom. Trenutačno, DSM pravi razliku između pedofilije kao parafilije (želje prema kojoj se ne postupa) i “pedofilnog poremećaja” (stvarnog zlostavljanja djece). Ali postoji osjećaj da se te povučene linije u društvu sve više zamućuju.
Godine 2013., APA je “pogreškom” nazvala pedofiliju seksualnom orijentacijom na stranici 698 prvog izdanja DSM-V. Nakon prosvjeda javnosti, APA je rekla da će ispraviti pogrešku u naknadnim tiskanjima, mijenjajući izraz “seksualna orijentacija” u “seksualni interes”. Njihovi ljudi za odnose s javnošću također su za svaki slučaj dodali da APA djela pedofilskog poremećaja još uvijek smatra kriminalnim.
U redu. Ali zapitajte se sljedeće: Uz svu pažnju koju APA posvećuje svakom kontroverznom aspektu DSM-a te iščekivanje koje medije ostavlja bez daha za svako njegovo novo izdanje, kako je naposljetku referiranje na pedofiliju kao na “seksualnu orijentaciju” u njemu završilo pukom slučajnošću?
Nažalost, ta pogreška više miriše na probni balon. I Američka psihijatrijska udruga i Američka psihološka udruga već se dugo politiziraju kako bi promicali svaki izdanak seksualne revolucije. Grupno razmišljanje je duboko ukorijenjeno u obje organizacije.
Zaključak: ako pratite promicanje pedofilije u akademskim krugovima i medijima, sve što preostaje jest službeno proglašenje pedofilije seksualnom orijentacijom od strane medicinskog establišmenta. Nakon toga će na scenu u punoj snazi stupiti zakoni protiv diskriminacije, a djeca će biti na milost i nemilost interpretacije “penumbra” nekih sudaca kako bi se utvrdilo što čini štetu.
Farsa djetetovog “prava na izbor”
Druga prekretnica u legalizaciji pedofilije dolazi s ponavljanim tvrdnjama u javnom diskursu da djeca pretpubertetske dobi mogu uživati i pristati na seksualne odnose s odraslima. Štoviše, uskraćivanje djeci ovog načina izražavanja s odraslima, ide argument, krši njihova građanska prava.
Možda je najveća senzacija nedavni gore spomenuti članak iz prosinca 2018. godine, koji je napisao osuđeni zlostavljač djece Tom O’Carroll u recenziranom časopisu Seksualnost i kultura. Naslov članka je “‘Nevinost’ u djetinjstvu nije idealna: Etika vrline i seks odraslih s djecom.” Već od samog početka, on stavlja riječ “nevinost” u zloslutne navodnike. Ako ne želite previše natapanja u toj kanalizaciji, možete pogledati dobru recenziju O’Carrollovog dementnog rasuđivanja u članku Justina Leeja, “Pedofilski apologet” ili pogledajte komentar Roda Drehera.
U svom članku, O’Carroll se maskira u filozofa. On se laća Kanta i Aristotela. Poput chihuahue koja bijesno laje na ocean, O’Carroll također pokušava napasti besprijekornu studiju Sir Rogera Scrutona.
O’Carrollov cilj je dokazati da pedofilija nije ništa drugo nego seksualna orijentacija koja bi trebala uživati sve zaštite antidiskriminacijskih zakona drugih seksualnosti. Pokušava se pozivati na istu litaniju argumenata koji podvrgavaju djecu ranoj seksualizaciji i transrodnom nastavnom planu i programu: da djeca mogu samostalno odlučiti kako izraziti same sebe i da im se ne smije uskratiti izbor u tome kako se identificiraju — bez obzira na to koliko mladi bili.
On otpušta mnoštvo argumenata koji snažno upućuju na to da bismo trebali smanjiti ili ukinuti dob pristanka: da se djeci ne treba uskratiti bilo kakav oblik seksualnog izražavanja; da omogućavanje punog spektra seksualnog izražavanja zapravo promiče njihov procvat i razvoj; i da je stigmatiziranje pedofilije u istoj klasi kao stigmatiziranje ljudi na temelju njihove rase, spola, religije ili, prirodno, seksualne orijentacije, što pedofilija tvrdi da zapravo jest. Protiviti se bilo čemu govore navedenom je, jednom riječju, “mržnja”. (Zvuči poznato?)
Dakle, naviknite se: cilj je prikazati pedofiliju kao ljudsko pravo, preusmjeriti pažnju od odrasle osobe i preoblikovati je kao pravo djeteta na seksualno izražavanje. Ako dijete tvrdi da pristaje na to, tko si dovraga ti da bi mu to spriječio? Stoga, svako dijete postaje laka meta zlostavljača djece, osobito ako se na dijete može utjecati i uvjeriti ga da kaže kako je samo pristalo na to.
Ono što je još gore su nedavne studije Brucea Rinda, objavljene u akademskom časopisu The Archives of Sexual Behavior (Arhive seksualnog ponašanja), u kojima se tvrdi da nema dugoročne štete seksualnog odnosa odrasle osobe s djecom. (Kao što O’Carroll također tvrdi, pozitivni učinci na djecu su rastuća polja ispitivanja.) O tome možete pročitati u Public Discourse članku iz 2017., autora Marka Ragnerusa. Osim toga, tišina je zaglušujuća.
Pitanje pristanka postalo je mutno, osobito kad se pokušavaju razjasniti slučajevi rekla-kazala u optužbama za seksualno uznemiravanje ili napad. No, ako prihvatite tvrdnju da djeca mogu pristati na seks s odraslima, onda se čini da im moramo vjerovati na riječ i nikad ne sumnjati da je “pristanak” bio prisiljen.
Osim toga, naše se društvo čini sve više neupućenim što se tiče uzroka i posljedica neprimjerenog utjecaja uzrokovanog neskladom dvaju sudionika u odnosu. Bilo kakva suštinska rasprava o ovom elementu ljudske dinamike brzo blijedi. Ipak, to bi trebalo biti opće znanje. Neprikladan utjecaj je dinamika koja nalikuje kultu na koju su djeca osobito ranjiva.
‘Zakon o ravnopravnosti’ štitio bi pedofiliju
Gotovo svi današnji takozvani “antidiskriminacijski” zakoni uključuju klasifikaciju seksualne orijentacije i rodnog identiteta (SOGI). Kad se pedofilija jednom klasificira kao seksualna orijentacija, onda je zaštićena pod tim kišobranom, koji pokriva sva područja života: zapošljavanje, obrazovanje, medicinu, stanovanje, poslovanje, vojsku, pa pak i župni život crkava, obiteljski život i još mnogo toga.
Predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi najavila je da je jedan od najvećih prioriteta ovog Kongresa usvajanje “Zakona o ravnopravnosti”. Stoga je veliko pitanje sljedeće: ako pedofilija bude klasificirana kao seksualna orijentacija, ne bi li joj Zakon o ravnopravnosti pružio saveznu zaštitu? Čini se logičnim. Što propuštam ovdje?
Ako se to dogodi, onda bi se svaki prigovor na poznatog pedofila koji drži nastavu na bilo kojoj razini u bilo kojoj školi ili vrtiću morao smatrati nezakonitom diskriminacijom na temelju seksualne orijentacije.
Nema sumnje da će pedofilija naposljetku biti službeno klasificirana kao “seksualna orijentacija” ako kod više ljudi ne izraste kralježnica. Ne morate biti majstor logike kako biste razumjeli da će se, kad se to jednom dogodi, svaki izraz neodobravanja smatrati nezakonitom diskriminacijom.
Dakle, hoćete li biti jedan od onih ljudi u publici na jutarnjoj emisiji koji će pljeskati seksualizaciji svog djeteta? Hoćete li se jednostavno naviknuti na to? Ili ćete zauzeti stav? Vrijeme polako ističe.
Ti bigotni pedofobu!
Niti jedna osoba od savjesti ne može dopustiti ovom zlokobnom projektu pedofilije da dobije još više zamaha. Ako to učinimo, to će proizvesti neočekivanu lavinu izlazaka iz ormara zajedno s agresivnom kampanjom s poster djecom (i njihovim roditeljima!) koji će ih podržati. To nije ništa više teorija zavjere nego govorenje iste stvari u vezi transrodnog projekta 2014. godine. To je čista logika i potpuno je u skladu s putanjom našeg društva.
Dakle, ako niste “in” s pedofilijom, pripremite se na klevetničku kampanju. Današnja “pedofobija” se jednostavno definira kao strah od djece u istom smislu kao što akrofobija znači strah od visine. No, ona bi lako mogla poprimiti novo značenje dok naša kultura tone sve niže.
Razmotrite ovo: ako se pedofilija ikad normalizira, koje su šanse da će se riječ “pedofobija” i termin “pedofobija” koristiti kao klevete protiv onih ljudi koji je ne odobravaju? Protiv crkava koje je ne odobravaju. Hoće li se one koristiti na isti način kao što se koriste klevetnički termini “homofobija” i “transfobija”?
Naravno. U ovom scenariju, ako izrazite rezerviranost u vezi seksualne aktivnosti između pretpubertetske djece i odraslih, vi ćete biti javno osramoćeni i ušutkani kao “pedofob”. Bigot. Mrzitelj.
Za one koji su se tek počeli buditi, više nismo u Kansasu. Nalazimo se na brzom vlaku prema Zoni sumraka. A hiper-sugestibilnost većine ljudi u ovom dobu masovne zablude će nas tamo dovesti još brže.
Postali smo nacija potpunih mlakonja jer sve što je većini ljudi važno jest ono kako misle da ih percipiraju u društvenim krugovima. Strah od klevete danas je u višoj brzini, stvarajući tako pandemiju moralnog kukavičluka. On inficira državne zakonodavce koji bi trebali znati bolje. On inficira suce koji bi trebali znati bolje — i učitelje, novinare pa čak i roditelje. Nažalost, postoje mnogi koji zapravo ne znaju bolje i jednostavno pokušavaju održati društveni status koji misle da im pruža politička korektnost.
Ostaje na onima koji znaju bolje — onima koji posjeduju aktivnu savjest — da progovore i da se zagledaju u klevetničke umjetnike propagandnog novinarstva, pop kulture i akademije koji su poticali taj kukavičluk. Premalo ljudi javno prihvaća nepopularne stavove, a kad to učine, plaćaju visoku cijenu zbog njih samo iz razloga što im se nitko drugi ne pridružuje.
Ima previše kukavica koji se ispričavaju zbog toga što su u pravu, previše onih koji se samocenzuriraju iz straha od društvenog odbacivanja. To je upravo dinamika koja će ubrzati trendove poput normalizacije pedofilije.
Nemamo drugog izbora nego da prestanemo prihvaćati političku korektnost, bez obzira na cijenu. Njezino kretanje u sjenci ima sva obilježja predstojeće zasjede. Ljudi dobre volje moraju učiniti sve što mogu da zaustave momentum ovog projekta pedofilije na njegovim tračnicama. Inače će uništiti djecu i djetinjstvo zauvijek.
