Bilo je mnogo govora o Green New Dealu. No, što je to zapravo? S obzirom na naše energetske potrebe, je li on praktičan? Možemo li imati obilje energije i čist planet? Alex Epstein autor Moralnog slučaja za fosilna goriva, razmatra ova pitanja i ima odgovore o kojima vrijedi razmisliti.
Suočavamo se s egzistencijalnom prijetnjom. Život kakav poznajemo nalazi se u opasnosti. Imamo 12 kratkih godina da sve promijenimo ili je igra gotova.
Ovo je zastrašujući scenarij koji koriste mnogi vodeći političari kako bi opravdali “Green New Deal”: povećanje moći vlade bez presedana usmjereno na energetsku industriju.
Temeljna ideja Green New Deala jest da bi vlada što prije trebala zabraniti uporabu fosilnih goriva i nametnuti “100% obnovljivu energiju”, uglavnom onu sunca i vjetra.
Ovo možda zvuči privlačno, ali razmislite što bi to značilo.
Danas, 80% energije koju Amerikanci koriste za grijanje svojih domova, obrađivanje zemlje, vođenje tvornica i vožnju automobila, dolazi od fosilnih goriva: ugljena, nafte i prirodnog plina. Samo 3,4% dolazi od sunca i vjetra — unatoč desetljeća vladinih subvencija i mandata za poticanje njihovog korištenja.
Razlog zbog kojeg ne koristimo mnogo sunčeve svjetlosti i vjetra kao energiju jest taj što su oni nepouzdana goriva koja rade samo kad sija sunce i puše vjetar. To je razlog zbog kojeg niti jedno mjesto, grad ili zemlja nije došlo ni blizu 100% — ili čak 50% — korištenja energije sunca i vjetra.
A opet, zagovornici Green New Deala govore da mogu učiniti nemoguće — samo ako vladi damo kontrolu nad energetskom industrijom i kontrolu nad glavnim korisnicima energije, poput transportne industrije, proizvodnje i poljoprivrede.
Sve to opravdava se potrebom da se “učini nešto” u vezi “egzistencijalne prijetnje” porasta razine CO2 u atmosferi. Gotovo svakodnevno nam govore da prestižne organizacije poput Ujedinjenih naroda predviđaju masovno uništenje i smrt ako se ne odreknemo korištenja fosilnih goriva. Ono što nam ne govore jest da imaju više desetljeća dugi zapis pogrešnih predviđanja — a kad kažem pogrešno, mislim na promašili-cijeli-teren pogrešno.
Na primjer, godine 1989. Associated Press izvijestio je predviđanje Ujedinjenih naroda da bi “čitave nacije mogle biti izbrisane s lica zemlje zbog povećanja razine mora ako se trend globalnog zatopljenja ne promijeni do 2000. godine”. Danas je gotovo dva desetljeća prošlo od 2000. godine i nismo izgubili niti jednu naciju, a ljudska bića žive duljim, zdravijim i bogatijim životima nego ikad prije.
Ali zar se stvari ne mogu pogoršati? Nisu li znanstvenici utvrdili da je CO2 staklenički plin koji utječe na zagrijavanje planete? Da — ali to je samo mali dio velike slike.
Iako CO2 uzrokuje malo zagrijavanje, to je u mnogo manjim količinama nego nam je rečeno. Otkako smo sredinom 19. stoljeća počeli koristiti značajne količine fosilnih goriva, povećali smo postotak CO2 u atmosferi s 0.03% na 0.04%, što je u skladu s prosječnim povećanjem temperature od oko 2 stupnja Fahrenheita (1,11 °C). Također je u korelaciji sa značajnim povećanjem globalnog zelenog pokrova — jer je CO2 hrana za biljke.
Sve ovo daleko je od besprimjernog teritorija za naš planet, koji je postojao s barem 10 puta većim razinama CO2 i 25 stupnjeva Fahrenheita (13,89 °C) toplijom prosječnom temperaturom.
Međutim, ono što je doista bez presedana jest koliko smo sigurni od klime. Međunarodna baza podataka o katastrofama, nestranačka organizacija koja pravi smrtne slučajeve uzrokovane klimatskim promjenama — poput ekstremne vrućine, poplava i suša — pokazuje da su takve smrti naglo pale kad su se emisije CO2 povećale.
Kako je to moguće? Zbog energije fosilnog goriva koje emitiraju CO2, koje su nam omogućile da osiguramo našu okolinu grijanjem, klimatizacijom, čvrstim zgradama, masovnom navodnjavanjem i sustavima vremenskih upozorenja.
Energija fosilnih goriva nije uzela prirodno sigurnu klimu i učinila je neprirodno opasnom; ona je uzela našu prirodno opasnu klimu i učinila je neprirodno sigurnom. Fosilna goriva nisu egzistencijalna prijetnja. Ona su egzistencijalni resurs jer povećavaju nešto mnogo važnije od razine CO2 u atmosferi: razinu ljudskog osnaživanja. Povećani životni vijek, prihodi, zdravlje, slobodno vrijeme i obrazovanje su usko povezani s povećanim pristupom fosilnim gorivima.
Znači li to da ne trebamo tražiti alternative s nižom razinom ugljičnih emisija? Naravno da ne. Ali alternative bi nas trebale voditi prema obilnijoj, pouzdanijoj energiji, a ne onoj siromašnijoj i nepouzdanijoj.
Najobećavajući oblik alternativne energije nije nepouzdana energija sunca i vjetra, već pouzdana nuklearna energija bez emisija ugljika. Švedska dobiva 40% svoje električne energije iz nuklearki. Francuska više od 70%. Dok se nuklearna energija kleveće kao nesigurna, studija za studijom zapravo dokazuje kako je ona najsigurniji oblik energije ikad stvoren.
Ipak, zagovornici Green New Deala koji govore da nam je preostalo 12 godina kako bi spasili planet od rastućih razina CO2, energično se suprotstavljaju nuklearnoj energiji — uz onu dobivenu fosilnim gorivima.
Suprotstavljajući se svakom pristupačnom, obilnom, pouzdanom obliku energije, Green New Deal nas neće zaštititi od egzistencijalne prijetnje; on jest egzistencijalna prijetnja.
Ja sam Alex Epstein, autor Moralnog slučaja za fosilna goriva, za Prager University.
