Kao klimatski znanstvenik, često čujem zbunjene pritužbe na političku polarizaciju javne rasprave o antropogenom (uzrokovanim ljudskim djelovanjem) globalnom zatopljenju. Ako je to empirijska i znanstvena stvar, pitaju se ti ljudi, zašto je onda mišljenje tako čvrsto podijeljeno po političkim linijama? Budući da je politička desnica ona koja se protivi politikama namijenjenima rješavanju i ublažavanju globalnog zatopljenja, odgovornost za to partizanstvo često se stavlja isključivo na ideološku tvrdoglavost konzervativaca.
To je zajednička tema u istraživanju odnosa političkih stavova prema znanstvenim pitanjima. Podjela se često proučava s perspektive istraživača na ljevici koji, prilično sebično, uokviruju istraživačko pitanje na nešto poput ovog: “Naša strana je logična i ispravna, dakle što onda čini ljude koji se ne slažu s nama toliko pristranima i ideološki motiviranima?” U tu kategoriju bih stavio knjige poput one Chrisa Mooneyja, Republikanski mozak: Znanost o tome zašto poriču znanost–i stvarnost.
Djela poput Republikanski mozak ispravno ističu da su oni koji najviše odbacuju globalno zatopljenje skloniji desnici, ali ona pogrešno pretpostavljaju da je kao ishod toga položaj ljevice informiran nepristranom logikom. Kad bi ljevica bila motivirana čistim razumom ne bi postojala jednaka vjerojatnost da liberali negiraju znanost kao i konzervativci u slučajevima poput sigurnosti cjepiva i genetski modificirane hrane. Pored toga, kao što je Mooney tvrdio drugdje, ljevica je željnija negiranja mainstream znanosti od desnice kad ona ne podržava način gledanja na ljudsku prirodu kao na praznu ploču. To sugerira da vjernost znanosti i logici nisu ono što motivira ljevičarske zabrinutosti kad govorimo o globalnom zatopljenju.
Umjesto da razmišljamo o političkoj podjeli u vezi globalnog zatopljenja kao rezultat dogme protiv logike, bolje je objašnjenje da ljudi imaju tendenciju prihvaćanja zaključaka — znanstvenih ili onih ostalih — koji podržavaju već postojeće teme, ideologije i narative njihovog svjetonazora. Upravo je ovdje slučaj da su teme, ideologije i narative povezane s globalnim zatopljenjem uzrokovanim ljudskim bićima i njegova predložena rješenja dobro usklađene s političkim predispozicijama ljevice i stvaraju napetosti s onima na desnici.
Definicijska razlika između političke desnice i političke ljevice nastala je tijekom Francuske revolucije i najviše se odnosi na poželjnost i percipiranu opravdanost društvenih hijerarhija. Oni na desnici vide hijerarhije kao prirodne, meritokratske i opravdane, dok oni na ljevici vide hijerarhije prvenstveno kao rezultat slučajnosti i eksploatacije. Sekundarna razlika, barem suvremeno na Zapadu, jest ta da oni na desnici naglašavaju individualizam na štetu kolektivizma, dok oni na ljevici više vole obrnuto.
Postoji nekoliko aspekata suvremene narative o globalnom zatopljenju koji se dobro podudaraju s antihijerarhijskim, kolektivističkim svjetonazorom. Zbog toga je ovo pitanje naklonjeno senzibilitetima ljevice i uvredljivo senzibilitetima desnice.
Najosnovnija od tih tema je stupanj do kojeg se samo čovječanstvo može postaviti na vrh hijerarhije života na planeti. Kod onih na desnici postoji veća vjerojatnost da će privilegirati interese čovječanstva nad interesima ostalih vrsta ili “interesa” planete u cijelosti (ako uopće postoji tako nešto). S druge strane, oni na ljevici vjerojatnije će naglašavati svojevrsni egalitarizam među vrstama i brinuti se za naš zajednički okoliš, čak i ako to znači implementiranje politika koje su u suprotnosti s kratkoročnim interesima ljudi.
Unutar čovječanstva postoje barem dva dodatna načina na koja narative o hijerarhijama utječu na razmišljanje o globalnom zatopljenju. Jedan od njih odnosi se na stav prema razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Prvo, krivnja za globalno zatopljenje nesrazmjerno pada na razvijene zemlje (u smislu povijesne emisije stakleničkih plinova), pa predložena rješenja često pozivaju razvijene zemlje da snose glavni dio budućih troškova smanjenja emisija. (Uz to, tvrdi se da razvijene zemlje imaju luksuz što si mogu priuštiti povećanje troškova energije.) Sve u svemu, predložena rješenja za globalno zatopljenje podrazumijevaju da bogate zemlje imaju dug prema ostatku čovječanstva koji bi se trebao smjesta platiti.
Oni na desnici imaju veću vjerojatnost da će se držati mišljenja kako je bogatstvo razvijenih zemalja s pravom zasluženo vlastitom marljivošću, dok oni na ljevici češće vide da je nesrazmjerno bogatstvo u osnovi nepravedno i, po svoj prilici, uzrokovano eksploatacijom. Ideja da se bogate zemlje stoga moraju kažnjavati i natjerati na subvencioniranje siromašnih zemalja je ona koje se dobro podudara s ljevičarskim pogledima ponovnog uravnoteživanja nepravednosti. Naglašavajući čimbenik je tendencija desnice da favorizira nacionalnu autonomiju te se stoga suprotstavlja globalnom upravljanju i osobito međudržavnoj redistribuciji.
Hijerarhijske narative također pomažu u određivanju političkih stavova o bogatstvu korporacija i pojedinaca. Na desnici, naftne i plinske kompanije (kao i elektroprivreda koja koristi fosilna goriva) se smatraju produktom inovacija i izvorom stvaranja bogatstva; najpametniji i najzaslužniji ljudi i organizacije pronašli su najučinkovitije načine pretvaranja neiskorištenih izvora fosilnih goriva u snagu koja pokreće društvo i, posljedično, uvelike poboljšali dobrobit ljudi. Za konzervativce je, dakle, u osnovi nepravedno okriviti te korporacije i pojedince koji su učinili toliko puno za ljudski napredak. Protuargument ljevice je da su pohlepne korporacije i pojedinci iskorištavali prirodne resurse za svoju korist na štetu planete i šire javnosti. Oni stoga podržavaju politike koje optužuju i kažnjavaju industriju fosilnih goriva u ime kozmičke pravde i pokajanja.
Globalno zatopljenje je tragedija običnih ljudi, u kojoj agenti logike djeluju na načine koji su u suprotnosti s dugoročnim interesima skupine. Ove vrste “problema kolektivne akcije” obično zahtijevaju intervenciju od vrha nadolje nauštrb pojedinačnih akcija i odgovornosti. Nadalje, dugoročna priroda globalnog zatopljenja zahtijeva generacijsko usvajanje kolektivnih akcija. Ovo prirodno usklađenje problema globalnog zatopljenja s kolektivističkim temama čini pitanje mnogo ugodnije ljevici nego desnici.
Pored ovih temeljnih ideoloških pitanja, postoji niz neizravnih karakteristika koje doprinose polarizaciji u vezi globalnog zatopljenja.
Na primjer, u SAD-u, Al Gore je bio jedna od političkih ličnosti koja je bila najodgovornija za uvođenje globalnog zatopljenja u nacionalnu svijest. Jednom kad je bivši potpredsjednik i predsjednički kandidat postao nositelj zastave environmentalističkog pokreta, to je samo povećalo percepciju da je to partizansko pitanje.
Također postoji dugogodišnja tvrdnja desnice da je pitanje globalnog zatopljenja trojanski konj namijenjen donošenju svih vrsta nepovezanih promjena koje želi ljevica. Knjige poput one Naomi Klein Ovo mijenja sve: Kapitalizam protiv klime i inicijative poput Green New Deala nisu nimalo doprinijele otklanjanju tog straha. Na primjer, Green New Deal rezolucija uključuje sljedeće prijedloge:
Pružanje svim ljudima Sjedinjenih Država: (i) visokokvalitetnu zdravstvenu zaštitu; (ii) pristupačno, sigurno i adekvatno stanovanje; (iii) ekonomsku sigurnost; i (iv) pristup čistoj vodi, čistom zraku, zdravoj i pristupačnoj hrani i prirodi.
i
Svim ljudima Sjedinjenih Država zajamčiti posao s plaćom dovoljnom za uzdržavanje obitelji, odgovarajući obiteljski i medicinski dopust, plaćeni godišnji odmor i osiguranu mirovinu.
i
Pružanje resursa, obuke i visokokvalitetnog obrazovanja, uključujući visoko obrazovanje, svim ljudima Sjedinjenih Država, s naglaskom na najizloženije i najranjivije zajednice, kako bi te zajednice mogle biti punopravni i ravnopravni sudionici u Green New Deal mobilizaciji.
Ti ciljevi udovoljavaju političkim ciljevima ljevice. No, bez obzira na vrline tih ciljeva, nije nimalo jasno na koji način se oni odnose na globalno zatopljenje, ako uopće.
Dakle, ne bi trebao biti osobiti misterij što se mišljenja o globalnom zatopljenju uglavnom dijele po političkim linijama. Nije razlog taj što se jedna strana drži neskladne logike, dok druga ostaje tvrdoglavo vjenčana za politički dogmatizam. Jednostavno se radi o tome što se problem i njegova predložena rješenja ugodnije poklapaju s dogmom jedne strane za razliku od one druge. To, međutim, ne znači da je ljevica jednako u raskoraku sa znanošću globalnog zatopljenja kao i desnica. Zapravo je desnica ta koja će češće poricati one najbolje utvrđene aspekte znanosti. Ako želi uvjeriti skeptične konzervativce, ljevica mora naučiti preoblikovati to pitanje na način koji će biti ukusniji njihovom svjetonazoru.
Patrick T. Brown je docent na katedri za meteorologiju i klimatske znanosti na Sveučilištu San Jose State u Kaliforniji.
