Postoji jedna stvar kod tragedija: One otkrivaju ljude takvima kakvi doista jesu. U posljednja dva tjedna, naučili smo mnogo o našoj medijskoj i političkoj klasi. Naša zemlja izdržala je dvije zasebne i zastrašujuće masovne pucnjave, jedne u teksaškom gradu El Pasu i druge u Daytonu, državi Ohio. U njima, sveukupno je ubijeno najmanje 31 osoba. Dva naizmjenična masakra. Izazovno je tražiti teme koje ih povezuju, ali ako uopće postoje, one nisu političke. Jedan pucač je navodno bio Trumpov glasač. Drugi je podržavao Elizabeth Warren. Ovdje ne postoji očigledna ideološka lekcija. Ali to nije zaustavilo političare gladne moći od uobičajenog iskorištavanja ljudske boli u svrhu zadobivanja političke koristi. Evo samo nekoliko primjera komentara demokratskog predsjedničkog polja:
Zastupnik Beto O’Rourke: “Ne dobivate ovakve masovne pucnjave, ne palite džamije, ne stavljate djecu u kaveze sve dok nemate predsjednika koji je ljudima dao dopuštenje za to. A to je upravo ono što se danas događa u Sjedinjenim Državama.”
Gradonačelnik Pete Buttigieg: “Vrlo je jasno da se ovakva vrsta mržnje legitimizira odozgo.”
Warren: “Bijela supremacija je prijetnja domaćeg terorizma na isti način kao što inozemni terorizam prijeti našem narodu. A dužnost je predsjednika Sjedinjenih Država da pomogne u borbi protiv toga, a ne da joj namiguje i osmjehuje se i dopušta da ona jača u ovoj zemlji.”
Gradonačelnik Julian Castro: “Ovo odjekuje vrstu jezika koji potiče naš predsjednik.”
Senator Cory Booker: “Želim s više moralne jasnoće reći da je za ovo odgovoran Donald Trump.”
Trideset i jedna mrtva osoba, a jedina stvar o kojoj ovi političari mogu razmišljati jest kako prestraviti Amerikance kako bi glasali za njih. To su naši politički lideri. Njihovi komentari su odvratni. Oni su također duboko neimpresivni, nedorasli zadatku popravljanja društva koje pojedinih dana izgleda kao da je na rubu propasti. Možda je to razlog zašto provode toliko vremena pokušavajući odvratiti našu pažnju od stvarnih američkih problema.
Nitko doista ne vjeruje da se ovdje radi o Trumpu ili o jurišnom oružju. Kad bi barem bilo tako jednostavno. Naši problemi idu puno dublje. Koja je prava dijagnoza? Autor James Howard Kunstler, jedan od naših najpametnijih promatrača kulture, sažeo je to na ovaj način: “To je upravo ono što dobivate u kulturi gdje je sve dopušteno i gdje ništa nije važno. Izvucite sav smisao i svrhu iz vašeg boravka ovdje na zemlji i izbrišite koliko god granica iz običaja i ponašanja možete i promatrajte što se događa, osobito među mladim ljudima koji su obučeni na klaonicama video igara.”
U pravu je. Mladi ljudi su problem. Mnogi od naših dječaka žive u onome što Kunstler opisuje kao “ponor nestalih društvenih odnosa” “bez zajednica, bez očeva, bez mentora, bez inicijacija u osobne odgovornosti, bez principa svakodnevnog organiziranja, bez instrukcija u korisnim zanatima, bez produktivnih aktivnosti, bez mogućnosti za ljubav i privrženost i bez izlaza.”
Naši lideri su preveliki kukavice kako bi to rekli, no znakovi su posvuda. Masovne pucnjave su samo konačna manifestacija. Stope samoubojstava mladih Amerikanaca su najviše ikada izmjerene. Kao i smrti povezane sa zlouporabom droge. Petnaest posto milenijalaca još uvijek živi sa svojim roditeljima. Prije pedeset godina, više od 80% odraslih Amerikanaca u dobi od 25 do 34 godine bili su već oženjeni i živjeli sa supružnikom. Danas je u braku manje od polovice odraslih u tom dobnom rasponu. Ogroman broj američkih mladih uopće nije u bilo kakvoj vezi. Nije ni čudno što se milijuni mladih ljudi osjećaju bespomoćnima, jadnima i usamljenima. Nedostaju im prijatelji ili roditelji ili vjerske organizacije koje bi njihovim životima dale svrhu i moralnu koherentnost. Oni žive u zagušljivoj kulturi nad kojom nemaju kontrolu: lokalni identitet i lokalne institucije su najslabije ikad u ovoj zemlji.
Većina ljudi misli da je naša demokracija lažna. Politike pod kojima žive, radna mjesta koja drže pa čak i njihovo osobno mišljenje nalazi se pod kontrolom tehnoloških monopolista, medijskih zanovijetala i washingtonskih birokrata. Amerika bi trebala biti slobodna zemlja, ali milijuni mladih ljudi se okreću oko sebe i osjećaju kao da su zarobljeni u ustajaloj distopiji. U takvom okruženju, neki ljudi će pribjeći nasilju. Milijuni drugih će jednostavno iščeznuti, od samoubojstva ili predoziranja ili dijabetesa. To je stvarna kriza, ona koja je tijekom vikenda prouzročila one zastrašujuće scene na televizijskim zaslonima. Washington je sretan praveći se da se to ne događa. Ali ipak se događa. Ne možete to vječno zanemarivati.
