Hoće li demonstracije u Hong Kongu označiti završetak 30-godišnjeg razdoblja, počevši od masakra na Tiananmenskom trgu 1989. godine, američko-kineskog ekonomskog angažmana i odnos koji je povjesničar Neil Ferguson nazvao “Kimerika” (Chimerica)?
To je sasvim moguće i bez obzira na trenutačne događaje u Hong Kongu. Stalne prijetnje tarifama predsjednika Donalda Trumpa pokazale su njegovu spremnost da preokrene američko-kineske ekonomske veze. Za razliku od svojih prethodnika, on smatra uvoz iz Kine štetnim. On možda pruža jeftinu odjeću i igračke američkim kupcima, ali čini se da je također uništio više američkih proizvodnih radnih mjesta nego se to očekivalo.
U svakom slučaju, kineski gospodarski razvoj u posljednje vrijeme vene, a njezina radna snaga je u osnovi prestala rasti. Godišnji rast nakon Tiananmena, bez premca u povijesti, kretao se od 8 do 14 posto u razdoblju od 1991. do 2013. godine, ali je pao vjerojatno ispod službene razine od 6 posto.
I, zahvaljujući dugogodišnjoj kineskoj politici jednog djeteta, njezino radno sposobno stanovništvo opada, za 3 posto u odnosu na 2011. godinu. Godinama je jedno veliko pitanje u vezi Kine bilo hoće li ona ostariti prije nego što se obogati. Čini se kako se odgovor nalazi negdje između. Siromašno je daleko manje, ali prihodi znatno zaostaju za onima u Sjevernoj Americi i istočnoj Aziji, uključujući Tajvan i Hong Kong. U međuvremenu, baš kao što su Sjedinjene Države svojedobno izgubile nisko kvalificirana radna mjesta, isto se dešava i Kini.
Razlozi američkog strateškog partnerstva s Kinom iščezli se u magli prošlosti. Henry Kissinger i Richard Nixon, primijetivši slabo izvješćivane čarke na kinesko-ruskoj granici, vidjeli su Kinu kao protutežu Sovjetskom Savezu u trosmjernom Hladnom ratu. Ta vizija je postala zastarjela padom Berlinskog zida 1989. godine i raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine.
George H.W. Bush odlučio je stabilizirati taj odnos, a njegova su se tri nasljednika, usprkos nekim suprotnim retorikama u kampanjama, složila. Dvostranačka kongresna većina glasala je za normaliziranje trgovinskih odnosa 2000. godine, a američki lideri cijenili su kineski ekonomski poticaj u financijskoj krizi 2007.-09.
Nada je tijekom svih tih godina bila da će prosperitetnija Kina također postati demokratskija i tolerantnija kod kuće, a manje agresivna u inozemstvu. No, kao što je istaknuo novinar specijaliziran u vanjskim poslovima James Mann u svojoj knjizi iz 2007. godine pod nazivom “Kineska fantazija”, a dugogodišnji kissingerovac Michael Pillsbury napisao u svojoj knjizi iz 2005. godine “Stogodišnji maraton”, kineski lideri nisu bili zainteresirani za taj scenarij.
Naprotiv, Pillsbury je tvrdio da oni imaju svoj vlastiti scenarij, u kojem će se Kina tiho, ali postojano upustiti u dugoročnu utrku za svjetsku nadmoć do 2049. godine, 100. obljetnice Mao Ce-tungove pobjede nad Čang Kai-šekom.
Kina bi koristila strategiju i taktiku koju je iznio Sun Tzu prije 2.500 godina i vratila državi primat u kojem je uživala prije građanskih ratova i invazija koje su započele s Taipinškim ustankom 1849. godine i završile Maoovom smrću 1976. godine, koštajući Kineze milijune života. Prije tog razdora, Kina je imala 40 posto svjetske populacije i ekonomske proizvodnje te cara koji je vladao 60 godina, koji je navodno rekao britanskom izaslaniku lordu Macartneyju 1793. godine: “Naše Nebesko Carstvo posjeduje sve stvari u obilju” i nema “potrebe uvoziti proizvode stranih barbara”.
Xi Jinping, koji iz tjedna u tjedan s neodobravanjem gleda mirne prosvjednike u Hong Kongu, vjerojatno se osjeća isto. Njegov pokušaj preuzimanja neovisnog pravosuđa Hong Konga se obećava do 2047. godine, a ukidanje njegovog 10-godišnjeg ograničenja mandata moglo bi značiti preuranjeni dolazak na cilj 100-godišnjeg maratona u odnosu na 2049. godinu koju proriče Pillsbury.
Po svoj prilici, Xi ima moć ugušiti hongkonške prosvjednike kao što su njegovi prethodnici zgnječili tiananmenske prosvjednike prije 30 godina. No, ne i bez značajnih ekonomskih posljedica, koje je on možda spreman platiti. Ekonomske veze koje simboliziraju “Kimeriku” već se raspleću. One bi se mogle u potpunosti odvojiti ako Crvena armija opustoši Hong Kong.
Cijena ne bi bila samo ekonomska. “Prkoseći Pekingu”, piše iz Hong Konga Claudia Rossett, koja je pokrivala masakr na Tiananmenskom trgu za Wall Street Journal, “prosvjednici se možda suprotstavljaju Golijatu modernih tiranija, ali čak i suočeni s užasnim izgledima, oni su predani ovoj borbi. Toliko cijene slobodu.”
Brutalna snaga može neko vrijeme prevladati. Ali čežnja za slobodom još uvijek nekako može preživjeti.
