Dakle, sad znamo: ideja da Amazonske prašume gore u dosad neviđenim razmjerima i da će ti požari lišiti čovječanstvo jednog od njegovih ključnih izvora kisika je lažna vijest. Teško se sjetiti bilo kojeg drugog ovogodišnjeg globalnog događaja koji bi toliko obilno bio popraćen s dezinformacijama poput požara u prašumi. Rečeno nam je da su ti požari katastrofalni, čin “ekocida”; da su dokaz čovjekovog prezira prema okolišu; da će ocrniti, a možda čak i uništiti “pluća svijeta”, kao što se prašume nazivaju, s obzirom na to da proizvode 20 posto svjetskog kisika. Sve to je neistinito. Obmanjuju nas.
Sve — od fotografija požara koje su dijelile shrvane slavne osobe, do divljih tvrdnji da ti požari štete čitavom čovječanstvu — je lažno. Neke od fotografija požara koje su suznih očiju dijeljene na društvenim medijima su 10 ili 20 godina stare. Mnoge od njih nisu uopće slike Amazonije. Neke su iz južnog Brazila, druge iz Indije i Švedske. Ideja da su milijuni veličanstvenih stabala koje proizvode kisik pretvoreni u prah i pepeo od strane zlih ljudi je također glupost. Do te mjere da je došlo do porasta požara u Amazoniji — a i to je samo po sebi obmanjiva tvrdnja — mnogi od novih požara ove godine su na područjima pokrivenim suhim šikarjem, gdje su drveća već prije posječena.
Netočno je da su požari povijesno golemi ili besprimjerni. NASA kaže kako su požari u Amazoniji “nešto ispod prosjeka ove godine“. Mnogi ističu da svjedočimo najvećem broju požara u Amazoniji u posljednjih sedam godina. Ali kako meteorolog Jesse Farrell izvješćuje, prije 2012. bilo je mnogo godina u kojima je Amazonija doživjela gore požare od ovogodišnjih: 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2010. Kao što Ferrell kaže, na Zemlji oduvijek postoje požari: “Na tisuće požara neprestano izbija diljem Zemlje svakog dana svake godine i to je oduvijek bio slučaj.” Ideja da je ono što se trenutačno događa u Amazoniji šokantno neuobičajeno ili apokaliptično ili dokaz čovjekovog fašističkog prezira prema njegovom okolišu je u potpunosti ispolitizirano tumačenje sasvim normalnog događaja.
Tvrdnja da su amazonske prašume “pluća svijeta” koja proizvode 20 posto kisika na Zemlji je također besmislica. Nju posvuda navode ljudi koji žele da vjerujemo kako će ovi požari imati snažnog utjecaja na cijelo čovječanstvo, a možda i na sam opstanak naše vrste. No, čak je i Guardian osjećao da mora izvijestiti kako “nije jasno odakle potječe ova brojka”. Klimatski stručnjak Michael Mann rekao je da “stvarna brojka vjerojatno nije viša od šest posto”. Guardian je također istaknuo da usjevi koji su zasađeni na mjesto posječenih stabala u Amazoniji — od strane poljoprivrednika koje zapadni zeleni nazivaju čistim zlom — također proizvoditi kisik i to “vrlo vjerojatno na čak većim razinama” od drveća koje zamjenjuju. Dakle, “kriza kisika” je totalna fantazija.
U širem smislu, jednostavno nije istina da je čovječanstvo u ratu sa šumama. Kao što je vidljivo iz temeljitog izvještaja u časopisu Nature, objavljenom prošle godine, svjetska pokrivenost stablima povećala se tijekom posljednjih 35 godina. U tri desetljeća, 2,24 milijuna kvadratnih kilometara stabala — područje veće od Teksasa i Aljaske zajedno — dodano je već postojećem području pokrivenom stablima. Studija, koja je uključivala satelitsku analizu Zemlje od 1982. do 2016. godine, pronašla je da iako je došlo do gubitka drveća u suptropskim područjima, to je “nadjačano porastom pokrivenosti u suptropskim, umjerenim, borealnim i polarnim regijama”. Dio ove ogromne ekspanzije svodi se na povijesni kineski program sadnje stabala. UN to naziva najvećom “križarskom sadnjom stabala” čovječanstva, u kojoj je pokrivenost šumom u Kini porasla s 8,6 posto 1949. godine na 21 posto 2017. godine. Toliko o tome da su Kinezi zli onečišćivači. Sva ta nova stabla koja su prekrila zemljinu površinu od 1982. godine proizvodit će kisik, tako da se apokaliptične zapadne srednje klase mogu smiriti i prestati brinuti da neće moći disati.
Riječima Michaela Shellenbergera, jednog od kritičnih glasova u sve histeričnijoj raspravi o požarima u prašumi, “Sve što govore o Amazoniji… je pogrešno”. Požari izvan kontrole, nestajanje stabala, kisik u krizi, klima koja je gurnuta do ruba — sve to je pogrešno, sve to je utemeljeno na strahu, a ne na činjenicama.
Možda najrazorniji mit je taj da se Brazilci i ostali upuštaju u “ekocid“. Ova emotivna riječ, cinično osmišljena kako bi prizvala misli na zlo genocida, osmišljena je kako bi demonizirala ljudsku aktivnost koja utječe na okoliš. Ona je potaknuta arogantnim, netolerantnim stajalištem, osobito među zapadnjačkim zelenima, koji govore da su ljudi u zemljama u razvoju koji rade ono što smo mi već učinili — srušili šume, očistili zemljište za poljoprivredu, uzdigli čovjekove potrebe iznad posvećenog pogleda na prirodu — krivi za zločin i zaslužuju biti kažnjeni.
Iza ove optužbe krije se neokolonijalistički instinkt. To je kleveta kojom mašu privilegirani zapadnjaci koji su se već okoristili industrijskom revolucijom i desetljećima modernizacije protiv ekonomskih sila u nastajanju koje žele učiniti isto: Brazila, Kine, Indije. Što je još gore, to otvara ove nacije vanjskoj intervenciji. Zemlje G7 su već pristale poslati sredstva za rješavanje požara u prašumi, a neki zapadnjački zeleni maštaju o oružanim snagama — “zelenim kacigama” — koje će obilaziti svijet kako bi spasili prirodu od destruktivne aktivnosti stanovnika zemalja u razvoju. Kakva ružna, gotovo imperijalistička ideja. Globalna oholost modernog environmentalističkog pokreta savršeno je uhvaćena u prijedlogu da strance trebamo tretirati kao zločince samo iz razloga što žele ono što mi već imamo.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
