Zašto mediji lažu o povijesti ropstva.
“Jedan rob iz Megida, tri roba iz Fenicije, osam robova od Hetita, jedan rob s Cipra”, piše na drevnoj pločici.
Minojska palača u kojoj je pločica bila pohranjena postojala je između 1900. i 1450. godine prije Krista. Minojska civilizacija datira iz 2000. godine prije Krista, kao najstarija grčka i, poput većine civilizacija kroz povijest, uključujući njihove trgovinske partnere iz Egipta, kupovali su, prodavali i držali robove.
Zapadna civilizacija nije stvorila ropstvo. Babilonski Hamurabijev zakonik imao je mnogo toga za reći o robovima. Većina toga uključuje smrtnu kaznu za bilo koga tko ukrade robove. Pobunjenim robovima odrezali bi uši. Civilizacije od Egipta do Grčke, od Babilona do Kine, koristile su robovsku snagu.
Nadahnuti New York Timesovim Projektom 1619., također bi se mogao pokrenuti Projekt 2000. prije Krista koji bi optužio čitavu zapadnu civilizaciju da je izgrađena na robovskom radu. Iako bi takva optužba bila mnogo istinitija za Egipat ili Babilon, nego bi to bilo u slučaju Minojske ili čak Mikenske Grčke. Baš kao što bi u današnje vrijeme to bilo mnogo istinitije za islamske države poput Katara, koji New York Times obožava, nego u slučaju Amerike čak i 1619. godine.
Ako je ropstvo, kao što neki inzistiraju, američki izvorni grijeh, ono je u većem obimu izvorni grijeh čovječanstva.
Porijeklo ropstva je previše drevno kako bi mu se mogao pripisati bilo koji datum. Ropstvo je prethodilo čak onim najstarijim pismima i oruđima. 2000. godine prije Krista ili prije 4.000 godina je prikladan datum kao i bilo koji drugi. A ropstvo postoji još i danas, od nebodera u Kataru do milijuna dovitljivih i jeftinih proizvoda koji se izlijevaju iz Kine.
Niti jedna velika civilizacije nije bila imuna na ropstvo, ali zapadna civilizacija je bila ona najmanje zaražena njime.
Grci su bili manje ovisni o masovnom kolektivnom radu na kojem su izgrađene civilizacije poput Egipta, Babilona i Kine. Oni su također bili više individualistički i sposobni razmišljati u pogledu individualnih prava na razini dubljoj od opsjednutosti imovinom Hamurabijevog zakonika.
Kad je judaizam, religija nacije oslobođenih robova, nakon pada druge izraelske države stigao u Europu s bezbroj zarobljenih židovskih robova, njihova izvorna priča o Bogu koji je srušio robovlasničko carstvo kako bi izgradio osobni odnos s čovjekom zamijenila je stare grčke i rimske legende. Rim je možda uništio naciju oslobođenih robova i još jednom ih porobio, ali njihova vjerovanja naposljetku su srušila još jedno robovlasničko carstvo.
Egzodus je postao najvažnija priča puritanskih izbjeglica, abolicionista i afričkih robova u Americi koji su prihvatili njegov vjerski i politički značaj. Unatoč povijesnom revizionizmu Projekta 1619., ropstvo je u Americi imalo prorijeđen i kontroverzni stisak. Za razliku od Rimljana i Grka, čak su i mnogi pripadnici južnjačke elite gledali na ropstvo kao na neugodni moralni kompromis koji je okaljao njih i njihovu naciju.
Od svih glavnih svjetskih nacija, američko je podrijetlo najmanje definirano ropstvom. Od svog nastanka, postojale su moralne, ekonomske i političke napetosti između robovlasnika i malih farmera, radnika, vjerskih vođa i filozofa. Građanski rat nije bilo iznenadno buđenje, već vrhunac neprekidnog sukoba koji je naposljetku eksplodirao, povukavši sa sobom milijun ljudi i transformirajući čitavu zemlju.
Projekt 1619. tvrdi da sveukupni američki život potiče iz ropstva. Ali 1619. godina nije prava izvorišna točka. Afričko ropstvo dugo je prethodilo 1619. godini, a zapadna civilizacija prakticirala je ropstvo tisućama godina prije.
U Bigbury Campu, Engleskoj, 1861. godine pojavili su se 2.500 godina stari okovi robova. Pojava drevnih oruđa ropstva iz predrimskog razdoblja trgovanja robovima u godini u kojoj je Amerika ušla u rat, dijelom radi ropstva, pravi sprdnju od revizionizma Projekta 1619.
Rimljani su imali beskrajni apetit za robovima, a Engleska je imala malo toga za ponuditi osim zarobljenika. Prema apokrifnoj priči, papa Grgur susreo se s anglosaksonskim robovima u Rimu i, zbog njihove svijetle kose, nazvao ih je “angelima”, a ne “anglesima”. U Alfredovom zakoniku iz 893. godine, kralj Alfred Veliki zabranio je Božić robovima, ali im je pružio određenu mjeru slobode u vrijeme kvatrenih tjedana.
Do tog vremena, čak 10% stanovništva Engleske sastojalo se od robova. Nekoliko stoljeća kasnije, ropstvo je posrnulo i potom nestalo. Godine 1569., trgovac je doveo sa sobom roba iz Rusije i dao ga bičevati. U svojoj presudi, sudac je izjavio da “Engleska ima previše čisti zrak da bi ga rob mogao udahnuti.”
Ropstvo se pretvorilo u dužničko ropstvo koje je ponovno ojačalo kad su vlasti odlučile otpremiti nepoželjne Engleze i Irce na rad u novo naseljene kolonije. Kad je projektu počelo nedostajati engleskih stanovnika slamova, dužnički robovi dovođeni su iz raznih područja, uključujući Europu i Afriku.
Kapetan John Smith iz Jamestowna, čuven iz priče o Pocahontas, započeo je kao rob, ne Europljana, već Turaka, koji su nastaviti prakticirati zarobljavanje i držanje europskih robova dugo nakon ukidanja trgovine robljem u Americi. Nakon što se borio protiv Osmanskog carstva, Smith je zarobljen tijekom bitke i potom prodan u roblje. “Prodani u roblje, poput zvijeri na pijaci”, napisao je kasnije.
Smith je ubio svog gospodara, ukrao njegovu odjeću i konja, pobjegao i završio kao predsjednik Virginije.
Godina 1619. nije u Virginiju dovela više od nekolicine afričkih slugu, koji su kasnije postali robovi. No, vidjela je Poljake, koji su stigli kao dužnički robovi, kako štrajkaju za stjecanje prava glasa.
Rhode Island donio je prvi zakon protiv ropstva 1652. godine, ali nije stupio na snagu sve do 1784. godine, godinu dana nakon završetka Revolucionarnog rata. Vermont je ukinuo ropstvo 1777., Massachusetts 1783., Connecticut 1784., a New York 1799. godine. Mnoge od tih mjera nisu odmah uklonile ropstvo, već su uvele odredbe o zabrani uvoza novih robova i porobljavanja djece.
Borba oko ropstva započela je s neovisnošću i najčešće se nije vodila između Sjevera i Juga, već između nekolicine interesnih skupina i revolucionara, svećenstva i aktivista. Podrijetlo ropstva u Americi bilo je složeno, a pokušaj povijesnog revizionizma Projekta 1619. zanemaruje složenost ropstva u Delawareu, gdje su švedski doseljenici bili zauzeti porobljavanjem lokalnih Indijanaca.
Projekt 1619. New York Timesa lažno tvrdi da su sve američke institucije oblikovane ropstvom. Točnije bi bilo reći da ih je oblikovalo njihovo protivljenje ropstvu. Robovlasnici su zamišljali Ameriku kao niz luka i plantaža u kojima bi se sirovi materijali prikupljali, prerađivali i zatim ukrcali na brodove koji su kretali prema Europi.
Da je ovakva robovska vizija prevladala, Amerika bi više nalikovala europskim kolonijama u Africi i na Karibima, gdje je malobrojna elita vladala nad ogromnom robovskom populacijom, ne ostavljajući ništa iza sebe osim praznih imanja.
Od Poljaka u Jamestownu do Američke revolucije i Građanskog rata, utvrđeno je da Amerika neće biti mjesto na kojem britanske elite mogu dobiti jeftine sirovine putem jeftine radne snage. Trumpova pobjeda na izborima istaknula je istu poantu o jeftinim tržištima elitama San Francisca.
Ropstvo nije definiralo Ameriku. Otpor malih farmera i slobodna radna snaga definirali su Ameriku.
Višestruke pobune osigurale su da će Amerikom upravljati predstavnička vlada, a ne kraljevske povelje. U sljedećoj fazi američkog života, kretanje doseljenika prema zapadu bilo je suprotno nastojanjima da se uspostave plantažne države, koja su naišla na snažan otpor farmera i slobodnih radnika te naposljetku dovelo do Građanskog rata. Slobodni doseljenici uspjeli su otvoriti zapadne države i izgraditi naciju “od mora do mora”.
Postoje mjesta južno od američke granice u kojima bi Projekt 1619. bio relevantan. Godine 1444., Portugal je dovezao prve robove. Do 1510. godine, prvi robovi počeli su stizati u španjolske kolonije.
Zašto ne postoji Projekt 1444. ili Projekt 1510.?
Ne morate tražiti dalje od zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez ili prosvjeda ilegalnih migranata na granici, Ljevičarska apsurdna ideologija inzistira da su potomci španjolskih naseljenika južno od granice žrtve, dok su potomci engleskih, francuskih, španjolskih, škotskih, irskih, njemačkih, poljskih, židovskih i švedskih naseljenika u Americi zli tlačitelji. Može postojati Projekt 1619., ali ne i Projekt 1510.
Svi znaju da manjine, skupine koje danas obuhvaćaju španjolske naseljenike, ne mogu biti rasističke.
Ropstvo je oduvijek bilo s nama. A prosvjedi protiv njega su selektivni.
Kad predsjednik Trump zamišlja američku ekonomiju koja više neće ovisiti o radu kineskih političkih zatvorenika i koja ne hrani bogatstvo naftnih carstava Katara i Saudijske Arabije, zašto tvorci Projekta 1619. glasno ne odobravaju kraj tog ropstva, umjesto da ljutito negoduju?
Projekt 1619. razotkriva licemjerje, ne Amerike, već ljevičarskih radikala koji su odlučni da je unište. Umjesto da rade na borbi protiv ropstva u današnje vrijeme, oni izmišljaju nove klevete i smicalice čija je svrha delegitimiziranje Amerike te rade u korist političke moći svoje frakcije. A ono što ljevičarska frakcija nastoji učiniti s tom moći jest izbrisati slobodu i Povelju o pravima.
Koji je bolji način zalagati se za novo ropstvo nego iskorištavanjem povijesti starog ropstva.
U međuvremenu, New York Times, koji profitira od svoje velike turističke ponude, nudi obilazak Tajne Marakeša. Ove ‘tajne’ usredotočuju se na hranu i šoping. Nigdje se ne spominje UN-ovo izvješće koje dokumentira 85.000 ljudi koji danas žive u ropstvu u Maroku. Također postoji obilazak Egipta ili kako ga Times naziva, Zemlje faraona, gdje se eritrejski kršćani drže u robovskim logorima radi otkupnine. Postoji i putovanje u Istanbul, gdje trune 50.000 političkih zatvorenika islamskog režima.
A tu je i Katar, gdje milijuni robova, 90% populacije, rade za svoje muslimanske gospodare na ubitačnim vrućinama, pate, umiru u tisućama, siluju se u privatnim kućanstvima i drže u ropstvu.
New York Times nema Projekt 1619. za Katar. Umjesto toga nudi putovanje u Dohu s Rogerom Cohenom.
A postoji i još jedno mjesto koje se ne pojavljuje na Timesovoj turi: Pedofilski otok.
Godine 2008., Landon Thomas Jr., dopisnik New York Timesa i osobni prijatelj Jeffreyja Epsteina, posjetio je zloglasni otok.
“Dok su se njegove pravne nevolje produbljivale, gosp. Epstein zagledao se u azurno more i bujna brda St. Thomasa u daljini, čeprkajući po ručku od rakova i krvavom odresku koji mu je pripremio njegov osobni kuhar i pokušao objasniti kako je njegov život napravio takav zaokret”, romantično sanjari Timesov profil o svom omiljenom silovatelju djece.
Negdje u daljini su vjerojatno držana djeca.
Neće biti Projekta 1619. za New York Times. Niti u Dohi, Marakešu ili Pedofilskom otoku.
New York Times igra ciničnu igru optuživanja današnje Amerike za instituciju koja datira tamo još od zore ljudske povijesti u svrhu dizanja vlastite političke moći. No, bolje mjesto za početak bio bi Projekt 2008. ili 2019. koji bi istražio njihovo vlastito suučesništvo u modernom ropstvu.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
