Robert Mugabe, diktator iz Zimbabvea i doživotni komunist, umro je 6. rujna 2019. godine u dobi od 95 godina. U zemlji u kojoj je prosječni životni vijek iznosio samo 44 godine (prema popisu stanovništva iz 2006. godine), nadživio je većinu svojih sunarodnjaka.
Međutim, njegov produženi i dugi život izgrađen je na nanošenju ogromne i nezamislive patnje svom narodu i zemlji. Nama ostalima, njegova vladavina trebala bi služiti kao stalno upozorenje zašto ne bismo smjeli pasti na sljedećeg karizmatičnog socijalista koji nesmotreno obećava sve.
Mugabeov život prije njegove diktature
Mugabe je rođen u siromaštvu. Napušten od svog oca u dobi od 10 godina, pohađao je isusovačku misionarsku školu i naposljetku diplomirao na Sveučilištu Fort Hare u Južnoj Africi, istom sveučilištu koje je pohađao Nelson Mandela.
Dok je Mugabe 1950-ih godina boravio u Gani na obuci za prosvjetara, pridružio se jednom od afričkih nacionalističkih pokreta, pozivajući na uspostavljanje neovisne države u njegovoj domovini, koja je u to vrijeme još uvijek bila britanska kolonija, koju bi vodila crnačka većina. Pojava tih nacionalističkih pokreta poklopila se s Hladnim ratom. Sovjetski Savez i komunistička Kina proširili su svoj utjecaj u Africi, nadajući se da će bivše kolonije pretvoriti u satelitske države.
Mugabe je proveo desetljeće u zatvoru zbog svojih antivladinih političkih aktivnosti i tijekom svog boravka u zatvoru bio je izabran kao predsjednik Afričke nacionalne zajednice Zimbabvea (ZANU). Tijekom svoje duge zatvorske kazne, Mugabe je temeljito proučavao marksističko-lenjinističku ideologiju. Počeo je čvrsto vjerovati da samo socijalizam može spasiti njegovu domovinu i da samo njegov ZANU može voditi narodnu revoluciji i donijeti pravi socijalizam u Zimbabve. Stoga, ZANU mora “uvijek ostati na vlasti” i ostati jedina vlast.
Mugabe je također vidio vlasnike privatnih posjeda, poput bijelih farmera, kao prijetnju socijalističkom raju koji je namjeravao izgraditi. Nakon svog puštanja na slobodu, Mugabe je predvodio gerile ZANU-a u borbi protiv vladavine bijele manjine iz Mozambika. Nekako je, između zatvora i gerilskog ratovanja, uspio steći sedam fakultetskih diploma te je slavljen kao intelektualac/borac za slobodu.
Godine 1979., britanska vlada ukinula je Lancasterski mirovni sporazum čime je službeno okončana vladavina bijele manjine i građanski rat u Zimbabveu, a Zimbabve je svoje prve demokratske izbore održao 1980. godine. Mugabe je postao prvi crni premijer Zimbabvea “nadmoćnom” pobjedom. Zapad je prihvatio Mugabeovu legitimnost, perverzno ignorirajući naširoko prijavljivane izborne prijevare i zastrašivanja birača.
Mugabe je bio karizmatičan političar
Na početku svoje vladavine, Mugabe je napravio dobru predstavu. Obećao je pomirenje bijeloj manjini u zemlji i objavio: “Ako ste me jučer mrzili, danas ne možete izbjeći ljubav koja vas veže za mene i mene za vas.” Njegov prvi kabinet uključivao je bivše političke neprijatelje i dvojicu bijelaca. Svojim zemljacima obećao je da nikad više neće vidjeti nasilje i siromaštvo.
U svojim ranim godinama, izgradio je škole i klinike koje su poboljšavale stopu pismenosti i zdravlje crnaca. Neko vrijeme, njegov je oratorij o miru i pravdi uspio zavarati mnoge na Zapadu. Svi su mislili da je on drugi Mandela.
Mugabe se slavio kao osloboditelj, kraljica Elizabeta II ga je proglasila vitezom, a čak je nominiran zajedno s britanskim ministrom vanjskih poslova Lordom Carringtonom za Nobelovu nagradu za mir 1981. godine. U usporedbi s drugim afričkim nacijama, Mugabeu je zvjezdana moć pomogla privući brojne strane resurse i pomoć u njegovu zemlju.
Međutim, ispod Mugabeove brižne, slobodoljubive fasade, nalazio se okrutan, ubilački despot gladan moći. Samo dvije godine nakon početka njegove vladavine, otpustio je svoje političke protivnike iz vlade i poslao vojsku bivših gerilaca ZANA-e obučenih u Sjevernoj Koreji u srce države gdje su se nalazila suparnička plemena, koji su ubili gotovo 20.000 civila te uhitili, mučili i silovali još mnogo više njih.
Njegov brutalni čin prisilio je njegovog političkog neprijatelja na predaju, pretvorivši tako Zimbabve u jednostranačku državu. Nastavio je mijenjajući ustav kako bi se proglasio predsjednikom 1987. godine. Čuveno je izjavio: “Zimbabve je moj” i “samo Bog koji me imenovao može me ukloniti.”
Nasilnim ugnjetavanjem, izbornom prijevarom i zastrašivanjem birača, Mugabe se pobrinuo da bude jedini čelnik države Zimbabve nakon svakog izbora. Vladao je Zimbabveom 37 godina, sve dok ga vojni puč nije prisilio na ostavku 2017. godine.
Tijekom njegove dugogodišnje vladavine, neki su uspoređivali Mugabea s Adolfom Hitlerom, što je bila usporedba koju je ponosno prihvaćao, rekavši: “Ja sam još uvijek Hitler svog vremena. Ovaj Hitler ima samo jedan cilj, pravdu za svoj vlastiti narod, suverenitet za svoj narod, priznanje neovisnosti svog naroda. Ako je to Hitler, onda neka budem deseterostruki Hitler.”
Kao samoproglašeni komunist i socijalist, Mugabe je u Zimbabveu uspostavio socijalistički eksperiment. Njegova najozloglašenija ekonomska politika bila je “zemljišna reforma“. Mugabeova vlada, u ime rasne pravde i ispravljanja povijesnih nepravdi, inzistirala je na tome da crni stanovnici Zimbabvea jedini mogu dobiti jednaki dio zemlje “zemljišnom reformom”.
Tako je njegova vlada donijela zakone koji su dozvolili crnim stanovnicima Zimbabvea eksproprijaciju zemlje iz ruku bijelih farmera bez ikakve naknade i preuzimanje komercijalnih poljoprivrednih zemljišta. Zakonom je također utvrđeno da Velika Britanija mora platiti reparacije za zemlju oduzetu od afričkih ljudi tijekom njezine kolonijalne vladavine. Žene i suparnička plemena koja su podržavala Mugabeove političke protivnike nisu smjeli imati koristi od “zemljišne reforme”.
Milicije ZANU-a podržane od vlade bile su na čelu provođenja “zemljišne reforme” nasiljem, pošto im je Mugabe rekao: “Naša stranka i dalje mora usađivati strah u srce bijelog čovjeka, našeg pravog neprijatelja.” Human Rights Watch dokumentirao je raširena kršenja ljudskih prava koje su te milicije provodile.
Socijalizam je upropastio ekonomiju Zimbabvea
Osim ljudskih gubitaka, utjecaj “zemljišne reforme” na ekonomiju bio je katastrofalan. Prije “zemljišne reforme”, Zimbabve je bio poznat pod nazivom “žitnica” Afrike. Poljoprivredni proizvodi predstavljali su 40 posto izvoza zemlje, a poljoprivredna industrija bila je najveći poslodavac u zemlji.
Zatim je “zemljišna reforma” prisilila iskusne bijele farmere na bijeg, ostavljajući iza sebe većinu zemlje bez nadzora. Novi, neiskusni vlasnici zemlje nisu znali kako uzgajati usjeve. Poljoprivredna proizvodnja naglo je opadala. Umjesto izvoza poljoprivrednih proizvoda, stanovnici Zimbabvea nisu mogli prehraniti sami sebe. Sad se više od 60 posto njih oslanja na stranu pomoć u hrani kako bi preživjeli.
Ostatak ekonomije pao je zajedno s poljoprivrednom industrijom: zatvorile su se banke, ugasile su se tvornice, a stopa nezaposlenosti porasla je u nebo. Bruto domaći proizvod Zimbabvea smanjio se s 1.105 dolara, koliko je iznosio 1980. godine (početak Mugabeove vladavine), na 397 dolara 2007. godine. Prosječni životni vijek pao je sa 60 godina 1980. godine na 46. godina u 2007. godini, najniži na svijetu.
Mugabeova vlada je na ekonomske nevolje odgovorila štampanjem novca. Njegova stopa inflacije dosegla je 500 milijardi posto. Nestašica hrane, vode i struje bile su česte. Zimbabve je također pogodila neviđena zdravstvena kriza. Oko 3 milijuna Zimbabveanca (otprilike četvrtina stanovništva) pobjegla je iz zemlje. Naravno, Mugabe je za sve to okrivio Zapad, onaj isti Zapad koji je slao milijune dolara u pomoći.
Dok su njegovi sunarodnjaci živjeli u siromaštvu i oskudici, Mugabe je obogatio sebe, svoju obitelj i svoje ortake. Njegovo osobno bogatstvo procjenjuje se da iznosi više od milijardu dolara, uključujući vilu u Hong Kongu, vrijednu 5 milijuna dolara. Njegova druga supruga, Grace Mugabe, poznata je kao “Gucci Grace” zbog svog nezasitnog apetita za skupe europske raskoši.
Socijalizam je propao gdje god je bio oproban
Očaj koji su doživjeli stanovnici Zimbabvea nije novi ili jedinstveni. Svatko tko je živio u Maovoj Kini, Castrovoj Kubi, Kimovoj Sjevernoj Koreji i Madurovoj Venezueli, može vam reći da su dijelili slična životna iskustva. Mugabe nije bio jedini karizmatični socijalist koji je uništio zemlju i živote milijuna ljudi. Socijalizam je propao svugdje i to svaki put.
Usprkos užasnom zapisu socijalizma, čini se kako uvijek nađe karizmatične glasnogovornike, bilo da su oni stari i “mudri” ili mladi i simpatični, koji pokušavaju uvjeriti nas ostale da još jedanput oprobaju socijalizam, obećavajući da će ishod biti drugačiji jer su ovaj put napokon stigli najmudriji vođe u povijesti koji su zaduženi da se brinu o nama.
Mugabeov život trebao bi nas podsjećati da se ne smijemo zavarati od nekoga tko obećava da će nam dati sve i poboljšati naše živote na sve načine. C.S. Lewis upozorio je da je “tiranija iskreno primijenjena za dobro svojih žrtava možda ona najsurovije vrste. … Oni koji nas muče za naše vlastito dobro će nas mučiti do beskraja, jer to čine s odobravanjem njihove vlastite savjesti. Možda postoji veća vjerojatnosti da će otići u Nebo, ali je opet istodobno još vjerojatnije da će od zemlje učiniti Pakao.”
Mugabe je zasigurno pretvorio svojedobno prosperitetnu zemlju u pakao na Zemlji. Nemojmo dati bilo kojem socijalistu u našoj zemlji priliku da uništi naše živote.
