Najmanje 6,2 milijuna migranata iz trećeg svijeta koji su tvrdili da su “izbjeglice” zahtijevale su “azil” od europskih vlada od siječnja 2011. godine, pokazuju službene statistike Europskog ureda za azil (EASO).
Samo u srpnju 2019. godine, broj “zahtjeva za međunarodnu zaštitu” podnesenih u 30 zemalja Europske unije (članice EU plus Švicarska i Norveška) iznosio je blizu 62.900, što je povećanje od 26 posto u odnosu na prethodni mjesec, pokazuju podaci EASO-a.
Tijekom razdoblja između siječnja i srpnja ove godine, u Europi je “azil” zatražilo 400.100 migranata iz trećeg svijeta.
Daljnjim ispitivanjem EASO izvješća tijekom godina, cijela slika masovne imigracije iz trećeg svijeta u Europu ili “zamjenske migracije“, kao što to opisuje UN, postaje kristalno jasna.
Prema arhiviranim godišnjim izvješćima EASO-a za razdoblje 2011. do 2018. godine, ukupni broj zahtjeva za “azil” u Europu, po godinama, izgledao je ovako:
2011.: 301,000 ‘zahtjeva za azil’
2012.: 335,365 ‘zahtjeva za azil’
2013.: 435,760 ‘zahtjeva za azil’
2014.: 662,680 ‘zahtjeva za azil’
2015.: 1,392,155 ‘zahtjeva za azil’
2016.: 1,291,785 ‘zahtjeva za azil’
2017.: 728,470 ‘zahtjeva za azil’
2018.: 634,700 ‘zahtjeva za azil’
Ove brojke, kad se dodaju 400.100 zahtjeva za azil podnesenih ove godine, pokazuju da je od 2011. godine ukupno 6.181.015 “tražitelja azila” zahtijevalo da im europski porezni obveznici pruže hranu, zaštitu, novac, zdravstvenu zaštitu i sklonište.
Daljnjom istragom u vezi podrijetla ovih zahtjeva za azil, nije teško vidjeti da većine “tražitelja azila” nisu prave i istinske izbjeglice koje bježe od rata — ni na koji način.
Na primjer, prema brojkama EASO-a, na vrhu “zemalja podrijetla” tražitelja azila nalaze se Sirija, Afganistan, Venezuela, Irak, Pakistan, Bangladeš, Turska, Kolumbija, Iran, Kina, Nigerija, Somalija, Kongo, Peru, Indija, Sudan, Eritreja, Haiti, Nikaragva i El Salvador.
U velikoj većini tih zemalja vode se ratovi. Ali, čak i u slučajevima Sirije i Afganistana, veliki dijelovi tih država ostali su pod nadzorom vlasti i milijuni ljudi nastavili su živjeti tamo u sigurnosti. To neizbježno postavlja pitanje zašto bi takozvane “izbjeglice” morale bježati kroz nekoliko sigurnih zemalja kako bi se našle u europskim socijalnim državama?
Odgovor je jednostavan: ne moraju.
