Roditelji u Kanadi podnijeli su tužbu protiv tvrtke Epic Games, kompanije koja je napravila popularnu videoigru Fortnite. Uzrujani tužitelji optužuju opake umove koji se nalaze iza Fortnitea da su namjerno stvorili videoigru kako bi ona bila “što je moguće ovisnija”. Kažu da je ta ovisnost uništila živote njihove djece.
U tužbi se navodi da je jedno od navodno ovisne djece odigralo oko 1.800 Fortnite mečeva u sedam mjeseci, dok je drugo zabilježilo 7.000 mečeva i često ostajalo igrati do ranih jutarnjih sati. Google mi govori da tipičan meč u Fortniteu traje nekih 20-tak minuta. Ako je ta procjena točna, ona su ova djeca provela 600, odnosno više od 2.000 sati igrajući ovu igru.
U posljednje vrijeme dosta se raspravljalo o navodnoj pošasti ovisnosti o videoigrama. Samo ovaj tjedan objavljeno je da će djeca u Velikoj Britaniji biti tretirana zbog svojih ovisnosti putem Nacionalne zdravstvene službe. Djeca koja pate od ove nevolje mogu se susresti sa psiholozima i psihijatrima u tek iskovanom Centru za internetske i igračke poremećaje. Čini se kako se djeca u našoj zemlji također u alarmantnim brojevima suočavaju s ovim misterioznim poremećajem. Fortnite, prema Bloomberg News, čak “tjera djecu na rehabilitaciju zbog videoigara”.
Nadamo se da većina djece ne ulaže 2.000 sati godišnje u svoje igračke navike — izvinite, ovisnosti — ali u prosjeku, prema nekim studijama, ona na takvu vrstu razonode potroše dva sata dnevno. To je značajan komad vremena kad uzmete u obzir da je to prosjek — mnoga djeca se igraju značajno više od tog vremena — i to ne uključuje sve ostalo vrijeme provedeno na drugom oblicima medija. No, opravdava li to tretiranje videoigara kao ovisnosti? I koga bi točno trebali okriviti za taj problem? Jesu li tvrtke za izradu video igara krive što koriste nekakvu vrstu vudu magije kako bi hipnotizirale djecu i natjerale da nastave sa svojom igrom ili postoji banalnije i lokaliziranije objašnjenje?
Kao što su profesori psihologije Christopher J. Ferguson i Patrick Markey istaknuli u nedavno objavljenom članku, videoigre nisu ovisne “u bilo kojem smislu”. Da, zadovoljstvo igranja videoigara uključuje ista područja mozga koja se aktiviraju uporabom droga, ali isto se može reći za bilo koju drugu ugodnu aktivnost. Ako ova jednostavna neurološka činjenica opravdava usporedbu Fortnitea i kokaina (usporedba koja je napravljena i u Fortnite parnici), onda bi također mogli tvrditi da je čitanje knjige jednako korištenju heroina, a džogiranje poput pušenja kristalnog meta. Jedina sličnost u ovim aktivnostima nalazi se u tome što osoba uživa u njima i što sve one, dakle, uključuju dio vašeg mozga koji olakšava uživanje u stvarima.
Taj članak navodi studiju objavljenu u Američkom časopisu za psihijatriju koja je pronašla da bi se najviše 1% gejmera “moglo kvalificirati za potencijalnu akutnu dijagnozu poremećaja internetskog igranja” (naglasak moj). No, čak je i ta brojka od 1% dvojbena. Ljudi koji igraju videoigre — čak i oni koji troše puno previše vremena igrajući ih — nisu kemijski ovisni o igrama na način na koji je to ovisnik o heroinu. Videoigre također same po sebi ne izazivaju fizičku štetu igraču. Naravno, ako sjedite po čitave dane igrajući igre, udebljat ćete se. Ali također ćete se udebljati ako sjedite po čitave dane ne radeći ništa. S druge strane, ako sjedite po čitave dane i pijete alkohol, mogli biste izravno umrijeti od utjecaja koji alkohol ima na vaše unutarnje organe.
Što sve ovo znači? Znači da riječ poput “ovisnosti” nije na mjestu kad razgovaramo o videoigrama. Kompulzivna sila za uzimanje kontrolera u ruke očigledno spada u drugu kategoriju nego kompulzivna sila za uzimanje lule za pušenje cracka. To nisu iste vrste stvari i ne jamče istu vrstu označavanja ili istu vrstu tretmana. Stavljajući oznaku “ovisnosti” na svaku lošu naviku, mi mediciniramo normalno ljudsko ponašanje koje se može kontrolirati. Odjednom smo pretvorili lijeno dijete koje jednostavno treba izaći iz kuće u psihijatrijskog pacijenta kojem su potrebni lijekovi. Time smo uklonili svu moć i kontrolu iz njegovih ruku i ruku njegovih roditelja.
Kad već govorimo o roditeljima, mislim da sam upravo odgovorio na gore postavljeno pitanje. Tko je kriv za navodnu ovisnost o videoigrama? Pa, pokušat ću to reći ovako: 10-godišnja djeca ne izlaze i ne kupuju sama igre. Ona također ne kupuju svoje vlastite televizore, mobitele i kompjutere. Ako dijete igra videoigre nekoliko sati dnevno, to je zato što su njegovi roditelji odlučili uložiti znatnu količinu novca u poticanje tog hobija. Dakle, zašto vaše dijete toliko vremena igra videoigre? Riješimo i tu misteriju: zbog toga što vi to dopuštate i financirate.
Nikad neću shvatiti roditelje koji sjede okolo zbunjeno gledajući i pokušavajući smisliti kako spriječiti svoju djecu od igranja videoigara. “Kako” nije nimalo teško ili komplicirano. Postavite im granice. Recite im da im je dozvoljeno igrati samo određeno vrijeme tijekom određenog vremenskog okvira. Što ako ne poslušaju? Pa, onda im uzmite igre i odbacite ih do obližnje dobrotvorne ustanove. Ili ih bacite u kamin. Ili ih razbijte čekićem. Budite kreativni. To su uostalom vaše igre. Vi ste ih kupili. Vi možete učiniti s njima što god želite. Ako ih želite dati svom djetetu kako bi se moglo igrati šest sati dnevno, jedva prestajući kako bi se okupali ili jeli i rijetko izlazili iz kuće, to je vaš izbor. I vaša krivnja. Vaše dijete ne pati od ovisnosti. Ono pati od nedostatka roditeljstva.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
