Mislite li da postoji kontradikcija među “budnim” korporativnim titanima poput Applea i Disneyja koji ušutkavaju svakoga tko se protivi kineskom gušenju prosvjednika u Hong Kongu?
To nije licemjerje, to je sinergija.
Iste sile koje su stvorile velike brendove raštrkane po vašoj kuhinji, dnevnoj sobi i garaži, oglašavaju svoju potporu kontroli oružja, gay braku i ilegalnoj imigraciji, podupiru Narodnu Republiku Kinu u njezinom nastojanju ponavljanja Tiananmenskog trga u Hong Kongu.
Ljevičari u Pekingu i Berkeleyju koristili su isti skup ideoloških alata kako bi natjerali kompanije na provođenje partijske linije. Oni su ogradili pristup atraktivnoj potrošačkoj bazi, populaciji kontinentalne Kine, urbanim milenijalcima s ogromnim količinama raspoloživog prihoda, u zamjenu za ideološku usklađenost.
Komunistička Kina je jedna isprepletena oligarhija koja se stapa u političku stranku i kompaniju. Zvuči poznato?
Izvršni direktor Nikea sjedi u upravi Disneyja. Izvršni direktor Disneyja donedavno je sjedio u upravi Applea. Izvršni direktor Applea sjedi u upravi Nikea. Dobra stvar je što imamo “slobodnotržišnu ekonomiju”, zar ne?
Disney, Apple i svi ostali nemaju problema s razumijevanjem svojih kineskih komunističkih kolega.
ESPN ocrnjuje demokratske prosvjednike u Hong Kongu iz istog razloga zbog kojeg slavi Colina Kaepernicka. Postoji temeljna kontradikcija u načelima između podržavanja komunističke policijske države i osuđivanja američkih policijskih službenika, ali savršena sinergija političke svrsishodnosti.
Disney, matična kompanija ESPN-a, prigrlila je politiku identiteta od vrha prema dolje, iako njezin glavni faca, Bob Iger, ostaje bjelji od sladoleda od vanilije, ne zato što doista vjeruje u te stvari. Kineska komunistička partija vjeruje u Jednu Kinu. Njezini američki kolege vjeruju u Tisuću Rodova. Ljevičarska sila u Kini izgrađena je na jedinstvu i solidarnosti. Ljevičarska sila u Americi izgrađena je na podijeljenim manjinskim koalicijama. Ali razlika se vidi samo ako se usredotočite na sredstva, a ne na ciljeve.
A Miš nije pojeo čitavu zabavnu industriju tako što nije mogao vidjeti završnu igru. Avengers Endgame donio je 612 milijuna dolara u Kini. To je ona prava završna igra do koje mu je stalo.
U Americi i Kini, ljevičarske političke elite kontroliraju kulturu. Kineski i američki ljevičari isprepliću kulturnu, ekonomsku i političku moć. Disney, nekoć na glasu kao pošteni, obiteljima naklonjeni studio, može vladati kino blagajnama u Americi i Kini jer unaprjeđuje kulturne ciljeve njezinih političkih elita.
Američke korporacije su se “probudile” jer je njihovu idealnu potrošačku bazu, bogate milenijalce, reprogramirala akademija. Pristup mladim ljudima s mnogo novaca zahtijevao je ritualnu signalizaciju vrline, prvo od strane kulturne industrija, koje nisu trebale previše ohrabrivanja da bi preuzele ulogu čuvara vrata, cenzora i reedukatora, a zatim i sve ostale industrije koje su se poklonile kulturi.
Da Disney nije provodio partijsku liniju, njegovi stripovski filmovi bili bi ismijavani, odbacivani i osuđivani, a njegovi remakeovi crtića bili bi optuživani za rasizam u Americi. A u Kini, gdje je lokus političke kontrole još jednostavniji, jednostavno nikad ne bi bili objavljeni.
Kineske komunjare kontroliraju čitavu ekonomiju. Američki ljevičari kontroliraju kulturnu ekonomiju. A naših nekoliko stvarnih izvoznih proizvoda u Kinu su ili poljoprivredni ili kulturni. A uzgajatelji soje ne tweetaju o Hong Kongu. “Najbudniji” dijelovi naše ekonomije, zabava i tehnologija, su takvi jer ovise o kulturnom blagoslovu istog političkog pokreta koji je u Kini ubio milijune.
Ako ćete prodavati tisuću dolara vrijedne mobilne telefone proizvedene robovskom radnom snagom u nekakvoj prašnjavoj tvornici s otrovnim zrakom, potreban vam je blagoslov kineske Komunističke partije i kalifornijske kulturne industrije. A ako želite istovariti svoje kulturno smeće u američkim i kineskim kinima, oba u posjedu istih kineskih korporacija, morat ćete svoj proizvod dati na uvid kulturnim cenzorima.
Kineski cenzori brinu o tome da se njihovi lideri ne prikazuju kao moćnici i obeshrabruju pobunu. Američki cenzori žele poticati svoju politiku identiteta. To je način na koji završite s ESPN-on koji slavi Colina i negoduje protiv hongkonških prosvjednika. I kineski i američki komunjare dobivaju ono što žele, a ESPN za nagradu dobiva uporište na kineskom tržištu i među bogatim budnim diplomcima Ivy League sveučilišta.
Hongkonški prosvjednici neće biti previše sretni zbog toga, ali koliko filmova s Avengersima gledaju? Koliko iPhonova kupuju? Koliko kopija Battlefielda igraju? To je pravo pitanje.
“Neprijatelji ljudi” u Hong Kongu su slobodnotržišni kršćani koji ne žele da policijska država kontrolira njihove živote. Smiješna slučajnost je ta što su oni također “neprijatelji naroda” i u Americi.
Ogromni multinacionalni monopoli ne vole slobodna tržišta. Ona potiču konkurenciju.
Posljednje što NBA, Disney, Apple, Nike i ostali “mega” žele je konkurencija. Ono što oni žele je ograđeni vrt o kojem se brinu ljubazni zen-komunistički tirani koji će im podariti djevičanski teritorij u zamjenu za ogromnu krišku pite koju će podijeliti lokalnim političkim partnerima. I, naravno, ropsku odanost tiraniji bilo koje vrste, dijalektičkom materijalizmu, transcendenciji roda, što je mala cijena za platiti ljudima koji nemaju nikakvih principa ili ne vjeruju u bilo što.
Zapravo nije važno je li taj ograđeni vrt u Kini ili Kaliforniji. U svakom slučaju, idealni ishod je totalitarna ljevičarska država, a neprijatelji su kršćani koji vjeruju u slobodnotržišno gospodarstvo.
Možete li zamisliti nešto čega bi se bezdušni “budni” monopol više bojao i mrzio od vjernika koji također vjeruju u osobnu slobodu? To je zašto su Disney, Apple i kineske komunjare na istoj strani.
Ono o čemu se Apple, Disney i svi ostali rade su brendovi. Brend je vrsta identiteta.
Brendovi ne stvaraju dobre proizvode. Umjesto toga oni izbacuju precijenjeno smeće i koriste oglašavanje kako bi osigurali lojalnost potrošača prema svom brendu. A taj brend, sportska momčad, Appleov logo, postaje dio identiteta ljudi kojima su mozgovi isprani kako bi se identificirali s njima čak i na svoju vlastitu štetu.
To je razlog zašto su tvrtke za oglašavanje poludjele za politikom identiteta. I zašto je svaki drugi oglas koji vidite teško signaliziranje vrline kojeg bi se posramio i sam Mao. Svi oni se bave proizvedenom djelatnošću identiteta.
Politika identiteta proizvodi identitete i potom uvjerava svoje lakovjernike da su njihovi životi beznadežni i nepotpuni tako dugo također ne implementiraju otvorene granice, kontrolu oružja i zabrane fosilna goriva.
Zvuči poznato? ‘Padnite’ na revoluciju sad. Organizatori se spremaju preuzeti vaš poziv.
To je i razlog zašto su vjernici neprijatelji. Oni ne čine idealne potrošače.
Ljudi koji imaju formirani smisao u svojim životima koji se ne prodaje na Crni petak nisu dobri potrošači. Ljevičari s trideset rodova i rupom veličine Clevelanda na mjestu gdje bi trebao biti smisao, jesu.
Takvi su i komunistički dronovi u društvu koje se udaljava od komunizma istodobno potiskujući religiju.
Zbog toga su Kalifornija i komunistička Kina prijestolnice “kapitakomunizma”. I zato su slobodnotržišni kršćani neprijatelji u obje prijestolnice u kojima je politika identiteta njihova vlastita religija.
U Kini, to je nacionalizam. U Americi, to je anti-nacionalizam. Ali to su samo različiti identiteti. A oglašavanje se bavi unovčavanjem identiteta. Militantni kineski nacionalisti koji glasno inzistiraju da sve u Aziji pripada Pekingu i bijesni aktivisti Black Lives Matter koji zahtijevaju da izgradimo Wakandu u Oklahomi dvije su strane iste kovanice i ESPN će prodavati obojici.
A ako nekoliko prosvjednika u Hong Kongu ili policajaca u Dallasu izgubi život, to je također ista kovanica.
Ono što je doista važno je sljedeća igra, sljedeći film, sljedeći mobitel i sljedeća represija. Ono što je važno jest to što možete kupiti vlade, ugušiti prosvjede i suzbiti istinu. Ono što je važno je da sve više ljudi, u Kini i u Americi, shvaća da ono što žele nije prodaja: to je sloboda.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
