Gotovo svakodnevno ispred Metropolitanske katedrale Mexico Cityja možete vidjeti zanimljiv prizor: deseci muškaraca i žena odjevenih u punu ceremonijalnu aztečku nošnju, složenu kombinaciju perja, životinjskih kostiju i boje za tijelo — gotovo sve osim stvarnog jaguarovog ukrasa za glavu ukrašenog ljudskim lubanjama. Oni se skupljaju nedaleko ruševina Templo Mayor, Velikog hrama, svojedobno središta aztečkog vjerskog i političkog života, gdje je najmanje 4.000 ljudi — a vrlo vjerojatno i mnogo više — bilo žrtvovano svake godine, od koji su mnogi od njih bili ritualno kanibalizirani.
Ovdje, između ruševina starog hrama i vrhova katedrale, postrojava se gomila turista i Meksikanaca koji čekaju na svoj red za limpiu ili spiritualno čišćenje. Molitelj stoji raširenih ruku i zatvorenih očiju dok osoba u ulozi Azteka, s tamjanom u jednoj ruci i snopom bilja u drugoj, obavlja kratki ritual prelazeći biljem preko glave, torza i udova osobe ‘okupane’ u dimu tamjana. U međuvremenu, muškarci i žene u aztečkoj nošnji hodaju između redova prikupljajući novac.
I glasno je. Unutar katedrale tijekom mise možete čuti slabašno, neprekidno udaranje aztečkih bubnjeva na ulici, čak iza 500 godina starih kamenih zidova — zidova izgrađenih kamenom uzetim iz Templo Mayor nakon što je Hernán Cortés osvojio Aztečko carstvo 1521. godine.
Ovaj tjedan obilježava se 500. godišnjica prvog susreta Cortésa i aztečkog cara Montezume II. na ulazu u Tenochtitlan (današnji Mexico City). Manje od dvije godine nakon tog povijesnog susreta, Montezuma II. će biti mrtav, Tenochtitlan ležati u ruševinama, a Cortés prihvatiti predaju poraženih Azteka, čije će carstvo zauvijek nestati.
Nakon Cortésa, otvorio se put europskom osvajanju američkog kontinenta. Zbog toga meksički nacionalisti preziru konkvistadora i vide ga kao prvog Španjolca koji je vladao nad autohtonim stanovništvom. Izvan Meksika, moderna ljevica gaji slične osjećaje i smatra ga imperijalističkim pljačkašem autohtonog stanovništva, pohlepnim koljačem koji je uništio čitavu kulturu u potrazi za zlatom i slavom. U ovom je pogledu Cortés gotovo savršeno utjelovljenje europskog barbarstva koje se sručilo na bezazlene stanovnike Novog svijeta.
To je reputacija koja je u potpunosti nezaslužena i uglavnom nepovijesna. Priznajući da Cortés nije bio svetac, čak i da je bio okrutan i nasilan čovjek, teško je prenaglasiti teškoće koje je prevladao i važnost onoga što je postigao.
Cortés i njegovi ljudi nadvladali su ono što se činilo nemogućim šansama za osvajanje Tenochtitlana, koji je 1519. godine po veličini bio usporediv s Parizom, Venecijom i Konstantinopolom te bio centrar jednog od najvećih vojnih carstava koje je zapadna hemisfera ikad vidjela. Porazivši Montezumu II. i prisilivši Azteke na predaju, Cortés je okončao vjerski i politički sustav čiji je temeljni imperativ bilo ritualno ljudsko žrtvovanje velikih, gotovo industrijskih razmjera. Kakva god zla Cortés donio u Novi svijet, ona blijede u usporedbi sa zlom koje je istrijebio.
No, nećete pročitati niti jedan Cortésov hvalospjev u meksičkom tisku, vidjeti bilo kakvu muzejsku izložbu koja bilježi njegove podvige ili čuti bilo kakva javna predavanja, komemoracije ili proslave u svrhu obilježavanja pola milenija njegovog dolaska u Meksiko. Doista, Cortés je neobično odsutan usred predstojeće obljetnice.
U Nacionalnoj muzeju antropologije Mexico Cityja, koji sadrži ogromnu zbirku predkolumbijskih artefakata, aztečka zbirka čini središnji dio muzeja — kavernoznu dvoranu kamenih skulptura, posuda, maski, friza i oltara svih oblika i veličina. Pregledavajući kolekciju, osoba ostaje zapanjena koliko toga je bilo posvećeno Tenochtitlanovoj ogromnoj mašini za ljudsko žrtvovanje.
U eksponatima se nalazi malo toga što bi indiciralo zašto je ili kako sve to završilo, osim malog izložbenog prostora pokraj jednog od izlaza koji spominje Cortésa i dolazak Španjolaca. Na drugom kraju grada, u Nacionalnom povijesnom muzeju koji bilježi meksičku povijest od španjolskog osvajanja do dvadesetog stoljeća, Cortés se jedva spominje.
I tako je Cortés, nedvojbeno dio oko kojeg se okreće čitava meksička povijest, neobično odsutan iz priče koju moderni Meksiko priča o sebi. Do te mjere da ako postoji bilo kakvo službeno priznanje Cortésa povezano s 500. godišnjicom osvajanja, to je ono koje zahtijeva njegovo otkazivanje. Ranije ove godine, meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador poslao je pismo španjolskom kralju Filipu VI. i papi Franji u kojem je tražio ispriku za španjolsko osvajanje, nazivajući ga “invazijom” u kojoj je “jedna kultura, jedna civilizacija nametnuta drugoj”.
Pismo je u Španjolskoj naišlo na hladan prijem, a njezin je ministar vanjskih poslova otvoreno odbio bilo kakvu ispriku. U Meksiku su se neki protivili ideji isprike, s jednim kritičarem koji je primijetio da je Cortés pobijedio Azteke sa silom koja je uključivala tisuće savezničkih tlaxcalanskih ratnika i ostalih domorodačkih skupina koje su se pobunile protiv Tenochtitlana i tako zakomplicirao pitanje “nas” i “njih”.
Ipak, ta epizoda ističe stoljetnu napetost u Meksiku između španjolskih “peninsularesa” i domaćih Meksikanaca. Jedan od glavnih razloga Meksičkog rata za nezavisnost bilo je inzistiranje Španjolske na pravnim razlikama između te dvije skupine, što je Španjolce pretvorilo u klasu mržnje Meksiku. Cortés je, iz očitih razloga, bio smatran arhetipom španjolskog šovinizma.
Danas, mišljenje da je španjolsko osvajanje bio masovan zločin podudara se s obnovljenim interesom za aztečku kulturu kao nečim “autentičnijim” od onoga što ju je istisnulo. U ovome, odnos Meksika prema Cortésu u velikoj mjeri odražava stav progresivne ljevice prema sveukupnoj američkoj povijesti, u kojoj je dolazak robova 1619. godine, barem prema New York Timesu, zamijenio 1776. godinu kao godinu istinskog osnutka Sjedinjenih Država.
Ali prekrajanje američkog utemeljenja oko ropstva jednako je nepovijesno i reduktivno kao i odbacivanje Cortésa kao pukog krvožednog pirata. Kao oličenje imperijalnog konkvistadora, Cortésa se mnogo duže ocrnjuje od američkih utemeljitelja, čija iskvarenost tek sad ulazi u modu.
Cortés stoga veće dulje vremena zaslužuje ponovno razmatranje — ne samo njegovih podviga, već i njegovih motiva. Danas je prilično uobičajeno odbaciti katoličku vjeru španjolskih konkvistadora pod pretpostavkom da njihova vjerska uvjerenja nisu mogla biti iskrena s obzirom na njihove postupke. Ali nisu svi njihovi postupci bili ogoljelo sebični. Pišući o nasljeđu Cortésa ranije ove godine u kanadskom National Post-u, Peter Shawn Taylor tvrdio je da se cjelokupno Cortésovo ponašanje u Meksiku ne može objasniti jednostavnom željom za zlatom i slavom:
Kad je Cortésovo društvo po prvi put ušlo u Tenochtitlan, izvijestili su o stalcima na kojima su bili izloženi deseci tisuća lubanja ritualnih žrtvi, tvrdnje koje su nedavno potkrijepljene arheološkim dokazima. Jedan jedini festival tijekom vladavine Moctezuminog prethodnika progutao je oko 80.000 života. Čini se kako je ritualno ubijanje i kanibalizam podčinjenih naroda bila središnja preokupacija aztečkog vodstva. I Cortés je išao u krajnost kako bi iskorijenio ove užase — čak i u trenucima kad je to bilo suprotno zahtjevima slave i zlata. Na primjer, uznemiravao je ključne domorodačke saveznike uništavajem njihovih oltara i prekidanjem ceremonija prinošenja žrtava, dok bi manji i pohlepniji čovjek možda okrenuo glavu na drugu stranu.
(Danas nije teško zamisliti što bi učinio pohlepan čovjek, s obzirom na legije zapadnih biznismena koji okreću glavu na drugu stranu kako bi se obogatili u komunističkoj Kini.)
Doista, teško je prenaglasiti brutalnost aztečkog režima s kojim se suočio Cortés. Carstvo kojim je vladao Moctezuma II. temeljilo se na vojnom podčinjavanju i danku iznuđenom od država klijenata razasutih diljem današnjeg središnjeg Meksika. Isplate su dolazile u obliku zlata i živih obrednih žrtava.
Doista, autoritet Moctezume II. bio je vezan za službenu državnu religiju koja je zahtijevala stalne ljudske žrtve zastrašujućem i okrutnom panteonu. Potreba za obrednim žrtvama je u Tenochtitlanu bila toliko velika da su aztečke vojne taktike bile osmišljene kako bi se omogućilo hvatanje živih neprijatelja — neobičnost koju je Cortés iskoristio kao veliku prednost na bojnom polju.
Iskreno rečeno, nasilnost aztečke civilizacije bila je temeljena na kozmologiji koja je zahtijevala ritualizirano nasilje na masovnoj razini. Dva hrama na vrhu glavne piramide u Tenochtitlanu bile su posvećene Tlalocu, bogu vode i kiše, te Huitzilopochtli, bogu rata i sunca. Idoli svakog božanstva bili su smješteni u svetištima, zavjesama zaklonjeni od vanjskog pogleda. Prije nego što su žrtve mogle biti prinesene Tlalocu, zemlja se morala natopiti ljudskim suzama, obično suzama djece, čije su nokte čupali aztečki svećenici kako bi plakali prije nego što su zaklani.
Idol Huitzilopochtlija, boga rata i sunca, kojeg su Azteci smatrali izvorom života i kojeg su se neprestano bojali da će izaći, bio je jeziv. Napravljen od sjemenki amaranta koje su se držale zajedno medom i ljudskom krvlju, bio je ispunjen vrećicama žada, ljudskim kostima i amajlijama, za koje se mislilo da bogu daju život.
Idol su izrađivali svake godine i tijekom festivala Panquetzaliztlija, koji je bio održavan na zimski solsticij u čast rođenja Huitzilopochtlija, ukrašavali ga bogatim odjevnim predmetima i zlatnom maskom. Na kraju festivala, idol su razbili i pojeli, a obrednim žrtvama, čija su tijela bila prekrivena plavom bojom i ukrašena odjećom boga, izvadili srca.
Koliko god užasno to zvučalo, u svemu tome postojala je određena jeziva logika. Za razliku od modernih kultova pobačaja i potpomognutih samoubojstava, Azteci su prakticirali ljudsko žrtvovanje u vjeri da je ono apsolutna nužnost koja će im donijeti praktična dobra. Uostalom, bogovi Nanahuatzin i Tecucistecatl sami su se zapalili kako bi postali sunce i mjesec, a Azteci su, prolijevajući svoju vlastitu krv i onu svoje djece i neprijatelja, samo vraćali bogovima ono što su im bili dužni, osiguravajući time kontinuitet i prosperitet svog naroda.
Cortés je sve vidio to i čeličnom odlučnošću zaključio da to mora biti uništeno. Nakon 80-dnevne opsade Tenochtitlana u ljeto 1521. godine, naredio je razaranje grada. Njegovi ljudi srušili su zgrade i zidove te sravnali mjesto sa zemljom.
Cortés je bez sumnje ostavio trag smrti i razaranja u Meksiku, ali ako priznamo da je ono što je uništio bilo duboko zlo, čak demonsko, onda bismo barem trebali ublažiti svoju prosudbu o njemu i uzeti u obzir da mu je njegova moralna mašta, potaknuta njegovom katoličkom vjerom, pomogla vidjeti Tenochtitlan upravo onakvim kakav jest.
