Britanski Guardian objavio je podulji članak o pokretu koji, kako tvrdi, “dobiva na popularnosti u mainstreamu”. Antinatalizam je vjerovanje da je ljudski život objektivno bezvrijedan i besmislen. Kao što Guardian objašnjava, antinatalisti tvrde da ljudska reprodukcija uzrokuje neopravdanu štetu ljudskom društvu (koje, prema ovom načinu razmišljanja, uopće ne bi smjelo postojati) i planetu. Nadalje, roditelji su krivi zbog moralnog zločina nametanja egzistencije djeci koja nisu pristala na svoje postojanje.
Jedan se čovjek čak pokušao osvetiti roditeljima zbog toga što su mu nametnuli život:
U veljači je 27-godišnji Indijac po imenu Raphael Samuel najavio svoje planove za nesvakidašnju tužbu. On namjerava tužiti svoje roditelje zbog toga što su ga donijeli na svijet. “Nije bila naša odluka da se rodimo”, rekao je BBC-u. “Ljudsko postojanje je u potpunosti besmisleno.”
… Samuel se pretplaćuje na filozofiju pod imenom antinatalizam. Osnovno načelo antinatalizma je jednostavno, ali, za većinu nas, duboko kontraintuitivno: da život, čak i pod najboljim okolnostima, ne predstavlja dar ili čudo, već štetu i nametanje. Prema toj logici, pitanje imanja djece nije samo osobni izbor, već i etički, a ispravan odgovor uvijek glasi ne.
Paradoksalno, antinatalisti često tvrde da je njihovo vjerovanje u bezvrijednost ljudskog života motivirano suosjećanjem za ljudski život:
Dok je [južnoafrički filozof David Benatar] također pokušavao obeshrabriti reprodukciju, njegove su ideje izrasle iz drugačijih premisa. Cilj antinatalizma, kao što to Benatar vidi, jest smanjiti ljudsku patnju. Pošto život neminovno uključuje određenu količinu patnje, dovođenje druge osobe na svijet predstavlja garanciju određene štete. On je tvrdio da je “kvaliteta čak i onih najboljih života — znatno lošija nego što to većina ljudi prepoznaje. Iako je očigledno prekasno spriječiti naše vlastito postojanje, nije prekasno spriječiti postojanje budućih možebitnih ljudi.”
U drugom paradoksu, antinatalisti žele zaštititi čovječanstvo od štete osiguravanjem njegovog uništenja:
Dani Wells, YouTuberici iz Dallasa, Benatarov rad potvrdio je njezina razmišljanja. Prije otprilike pet godina, ona se ponovno sjedinila sa svojim biološkim bratom (ona je posvojena) koji ju je kritizirao zbog činjenice da nema djecu. Osjećajući se uznemirenom nakon njihovog susreta, bacila se u potragu za knjigama na internetu — “Ja sam strastvena čitateljica. Ja sam štreberica”, rekla je — u nadi da će naći materijala o drugima koji također nisu željeli djecu.
Po prvi put se susrela s pojmovima poput “slobodan od djeteta” i “antinatalizam”. Počela je “uviđati da je ova igra života nametanje.” Za nju, bilo je jednostavno: “Živim bićima se može naškoditi. Neživim stvarima se ne može naškoditi.”
Na neki način, sve ovo čini se poput depresije i samopreziranja zamotanog u filozofski sustav. Ali to se ne može smatrati valjanim filozofskim sustavom pošto na svakom koraku proturječi sam sebi. Kao prvo, antinatalisti potkopavaju svoje vlastito stajalište time što jednostavno odlučuju ostati na ovom svijetu kako bi ga artikulirali. Ako doista mislite da život nije samo besmislen, već također i štetan te da je nepostojanje poželjnije od postojanja, onda je očigledno pitanje zašto ste se sami odlučili za nastavak svog postojanja. Skeptik bi mogao posumnjati da čak i vi, duboko u sebi, prepoznajete da je život vrijedan življenja. Kad to ne bi bio slučaj, vi ga ne biste više živjeli.
Također, pojmovi poput “bolji” ili “poželjniji” ili “štetni” ili “loši” su svi besmisleni u vakuumu. David Benatar napisao je knjigu pod nazivom “Bolje nikada ne biti: Štetnost dolaska u postojanje”. Bolje od čega? Za koga? Ne može biti bolje za mene da ne postojim, jer ako ne postojim onda me nema i nisam u stanju koristiti te prednosti. Pojam “za mene” ne primjenjuje se ako ne postojim. I ne može biti bolje za društvo ako ljudi ne postoje jer bez ljudi nema društva koje bi moglo uživati u njihovoj odsutnosti. Čak je i sudbina samog planeta sama po sebi besmislena bez svjesnih bića koja bi se brinula za nju. Je li važno ako eksplodira planet 15 bilijuna kilometara daleko od najbliže inteligentne civilizacije? Zašto? Čitava galaksija bi mogla prestati postojati i nisam siguran zašto bi to bilo imalo važno ako nema svjesnih bića na koje bi to utjecalo. Ne možete tvrditi da bi Situacija B bila bolja od Situacije A ako u Situaciji B nema nikoga tko bi mogao profitirati od poboljšanja. Ako nema nikoga, onda to doslovno nije bolje za nikoga. Što je samo još jedan od načina za reći da nije bolje.
Treće: Ideja “postojanja bez pristanka” je nekoherentna. Vi zapravo imate pravo glasa u vezi toga da li postojite ili ne. Jedini način da od nekoga u potpunosti uklonite pristanak od jest da ga uopće ne dovedete u postojanje.
Antinatalisti očigledno moraju riješiti nekoliko bugova. Ali nekoherentnost njihovog stajališta ne znači da bi njihovo stajalište trebalo ignorirati. Trebalo bi nas zabrinuti, iako ne i iznenaditi, da je moderna kultura iznjedrila ovakav pokret. Zabrinuti jer ukazuje da naša kultura gubi volju za životom; Ne iznenaditi jer je odbacivanje inherentne ljudske vrijednosti već desetljećima kamen temeljac mainstream ljevičarstva.
Doista, stajalište pro-pobačaja počiva na pretpostavci da život nema inherentnu vrijednost. “Nakupina stanica”, kako ga nazivaju u maternici. No, ako sam inherentno bezvrijedan komad materije pri začeću i devet mjeseci nakon toga, logično je da nastavljam biti bezvrijednim komadom materije do kraja svog života. Možda ću biti od koristi neko vrijeme, ali biti ću koristan samo drugim komadima bezvrijedne materije. Ne postoji ništa u mojoj urođenoj prirodi, ništa u srži mog bića, što mi daje vrijednost. Kad bi postojalo, posjedovao bih tu vrijednost od samog trenutka začeća. Ako odbacujemo moju vrijednost tada, odbacujemo je u načelu. Ja sam samo parazit i moje rođenje predstavlja samo širenje te zaraze. Antinatalisti shvaćaju ovu implikaciju i prigrljuju je. Oni su barem iskreni.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
