Zamislite dva pljačkaša kako se spremaju opljačkati banku. Prije nego konzumiraju čin, oni raspravljaju o etici onoga što se spremaju učiniti. Postoji li bilo kakav moralni argument za? Postoji li ikakav argument protiv?
Teško je zamisliti ovakav razgovor. Ali opet, ovih dana nije preostalo previše pljačkaša banaka.
Međutim, postoje milijuni ljudi koji vjeruju u drugačiju vrstu krađe. Oni misle da je u redu da vlada krade vaš i moj novac u njihovu korist. Oni misle da je to i više nego u redu. Oni odbijaju glasati za političare koji ne obećavaju krađu na masovnoj razini.
Gdje bismo mogli naći opravdanje za ono što Biblija jasno govori da nije u redu?
Nećete ga pronaći na predizbornim skupovima progresivaca, koju su počeli nalikovati gladijatorskim arenama u drevnom Rimu. Mogu samo zamisliti cara Sandersa kako viče gomili: “Trebamo li poštedjeti milijardera?” “Ne”, zagrme slušatelji omotani togama, koji jednoglasno upere svoje palčeve prema dolje.
No, daleko od bijesnih huškača, postoji li razumna obrana onoga što ima potencijal postati moderna Hobbesova džungla?
Za obranu neobranjivog, smatram da uobičajeno mogu računati na kolumnista New York Timesa, Paula Krugmana. Neki dan ispunio je moja očekivanja i nije razočarao. Pročitao sam Krugmana koji kaže da postoji pet razloga zbog kojih bismo trebali opljačkati bogate.
Oni su samo imali sreće. Stvaranje bogatstva je često poput poput kockarnice po Krugmanovom mišljenju. Većina ljudi izgubi novac. No, svako malo netko povuče pravu ručicu automata i voilà! Osvojio je zgoditak. No, da li ga on doista zaslužuje?
Svejedno, kad pogledam bogate ljude diljem svijeta, ne vidim previše sreće. Bill Gates je izgradio Microsoft. Steve Jobs je izgradio Apple. Sam Walton je izgradio Wal-Mart. Ross Perot je izgradio EDS. I tako dalje.
Pretpostavljam da su svi ti ljudi radili po cijele dane — noćima i vikendom — kako bi ostvarili ono što su ostvarili; i radili su mnogo više od bilo koje osobe koju poznajete.
Jedina kocka koja je bila uključena jest preuzimanje rizika da mogu zadovoljiti naše potrebe. I zapamtite, ako oni ne zadovolje naše potrebe, neće zaraditi ni novčića. Sreća ne čini ljude bogatima. Vi i ja činimo ljude bogatima kupujući njihove proizvode.
Vjerojatno su ga ukrali. Krugman odbacuje bogatstva stečena visokim tehnologijama sugerirajući da su “moderne verzije monopolskih pljenova koje su ugrabili staromodni baruni razbojnici”.
Hmmm. Zadnji put kad sam pogledao, Bill Gates nije nikoga prisilio na korištenje Microsoft Worda. Jeff Bezos me ne tjera koristiti Amazon. Peter Thiel ne drži pištolj uperen u moju glavu zahtijevajući da koristim PayPal. Mark Zuckerberg ne zahtijeva da koristim Facebook.
Ako ti proizvodi dominiraju svojim tržištima, to je zbog toga što zadovoljavaju naše potrebe bolje od njihovih suparnika.
Oni nisu stvarni ljudi. Krugmanu su jednom postavili pitanje da li je u redu oduzeti novac LeBronu Jamesu? Odgovorio je da ne voli razgovarati o konkretnim pojedincima. Naravno da ne. Nakon što žrtva dobije ime, ona postaje stvarna osoba. Je li vam LeBron James ikad učinio nešto nažao? Je li posudio novac od vas i odbio ga vratiti? Je li ukrao od vas? Ne? Zašto mu onda želite opljačkati novac koji je zakonito stekao?
Mnogi uspješni ljudi u profesionalnom sportu i u zabavnoj industriji započeli su u životu ne imajući gotovo ništa. Oni su teško radili i zaslužili ono što imaju. Ti ljudi ne bi uopće imali primanja kad vi i ja ne bismo bili spremni platiti kako bismo vidjeli njihove nastupe.
Priče od prosjačkog štapa do bogatstva česte su među vrlo bogatima. J.K. Rowling (autorica knjiga o Harryju Potteru) izgleda kao najbogatija žena na svijetu. Ona je svoj put započela na socijalnoj pomoći.
Bogati bi se trebali tretirati kao robovi. Većina čitatelja ove kolumne vjerojatno ne zna ništa o ekonomiji ropstva. Ali ekonomisti su prilično vremena posvetili proučavanju ove teme. Vi trebate potrošiti mnogo novaca na robove kako bi ih učinili produktivnim. Vi ih morate hraniti, dati im krov nad glavom, odijevati te se pobrinuti za njihove medicinske potrebe.
Na koji način vlasnik robova maksimizira svoj profit? Ekonomisti nam govore da će iskorištavati svoje robove sve dok posljednji dolar koji je utrošen na njihovo održavanje ne bude jednak posljednjem dolaru prihoda koji proizvede njihov rad.
Teško za vjerovati, ali upravo to je ono što bi Paul Krugman želio učiniti bogatim ljudima — barem što se tiče poreznog sustava.
Koliku poreznu stopu trebaju plaćati bogataši? Prema Krugmanu, to bi trebala biti stopa koja maksimizira ono što žele isporučiti nama ostalima. Kad bi porezna stopa iznosila 100%, bogati uopće ne bi radili. Dakle, Krugman priznaje da bi im trebalo dati nešto od onoga što proizvedu. On pretpostavlja da je idealna stopa 90%.
Kako bi vrlo uspješna osoba zaradila 10 centi, ona mora proizvesti 90 centi za sve ostale.
Oni uopće ne bi smjeli postojati. Krugman povremeno sugerira da bi bogati ljudi trebali biti krave muzare za nas ostale. U drugim prilikama čini se kao da se slaže s Berniejem Sandersom: bilo bi nam bolje kad oni uopće ne bi postojali. Vlastiti ekonomski savjetnici predsjedničke kandidatkinje Elizabet Warren govore da bi, u slučaju da je porez na bogate stupio na snagu 1982. godine, Bill Gates, Michael Bloomberg i Warren Buffett do sada već izgubili većinu svog bogatstva.
Pretpostavljam da bi stvari mogle biti i gore. Prometej, koji je omogućio civilizaciju uzevši bogovima vatru, bio je okovan na stijenu, a jetru su mu kljucali lešinari. No, zadržite to za sebe. Ne želimo progresivcima davati više ideja.
