Jedan od najpodmuklijih aspekata modernih odjela za “post-kolonijalne studije” na Zapadnim sveučilištima jest taj što oni zapravo ništa ne “studiraju”. Umjesto toga oni izbacuju anti-Zapadnu propagandu.
Euro-marksisti su kasnih 1960-ih temeljito utjecali na ovaj svjetonazor, u kojem su jedine kolonijalne i imperijalne sile bile one sa Zapada, razuzdane u svojoj pohlepi za teritorijem i nepromišljene u svojim rasnim zvjerstvima. To je, bespotrebno je napomenuti, duboko ideološka i manjkava interpretacija povijesti, koja također osakaćuje prepoznavanje modernog kolonijalizma, poglavito onog kineskog.
Zapadni imperijalizam započeo je već u 16. stoljeću, koristeći kolaps tradicionalnih carstava na Istoku, poput Mogula i Minga. Imperijalni kolonijalizam također se ne odnosi samo na Zapad, pošto su neke od najvećih imperijalnih i kolonijalnih sila bili Perzijanci i osmanski Turci. To je nesretna ideološka korupcija discipline koja bi formalno trebala pripadati proučavanju povijesti. Da to nije slučaj, opsežni radovi bili bi posvećeni bilježenju uspona novih imperijalnih i kolonijalnih sila s Istoka.
U drugom takvom scenariju, Kenija se očigledno nalazi pod pritiskom predavanja svoje prometne i unosne luke Mombasa kineskim kompanijama, jer ne uspijeva otplatiti svoja dugovanja prema Kini. Mombasa, kao što će se sjetiti svaki student povijesti, bila je jedna od ključnih strateških točaka Kraljevske mornarice u 19. stoljeću za kontrolu i projiciranje snaga na Aziju-Pacifik, kao i zadržavanje morskih putova otvorenih za trgovinu, uz Suez (Egipat), Aden (Jemen) i Singapur.
Prije toga, Šri Lanka je trebala predati kontrolu nad svojoj lukom Hambantota Kini, jer nije uspjela demonstrirati sposobnost vraćanja dugova Pekingu u onome što danas poznajemo pod terminom diplomacije “dužničkog ropstva”. Luka u Šri Lanki potencijalno je dala kineskoj mornarici uporište usred Indijskog oceana, s pogledom prema već uhodanim mornaricama u toj regiji, poput one Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Indije.
U ostalim dijelovima Afrike, poput Ugande i Zambije, Kina sad grozničavo kupuje imovinu. Kina ne pokazuje svoje ambicije samo u Africi. U Europi, zemlje poput Srbije, Italije i Grčke, da ne spominjemo Njemačku, postale su vrata kineskih investicija — investicija koje bi se lako mogle transformirati u dužničko ropstvo, pa čak i predstavljati sigurnosne rizike.
Kina demonstrira aspekte kolonijalizma
U nedavnoj knjizi, koju je izvrsno recenzirao Nils Gilman, ekonomist Branko Milanović sugerira da sljedeći hladni rat neće biti između komunizma i kapitalizma, pošto je kapitalizam pobijedio u ideološkoj bitci. Mi doista svjedočimo prolasku jednog doba, pošto je post-1989. unipolarnost predstavljalo povijesno odstupanje. Sve u svemu, mi prelazimo na daleko stariju i normalniju verziju multipolarnosti.
Milanović sugerira da će, bez obzira na to, postojati konkurencija čak i unutar kapitalističkog svjetonazora — liberalni kapitalizam protiv političkog, državno-kontroliranog, imperijalnog kapitalizma. Samo zato što ta dva konkurentska modela pripadaju istoj ekonomskoj ideologiji, ne znači da će konkurencija biti manje žestoka. Uostalom, žestoka konkurencija pojavila se između različitih modela komunizma. Jednako tako, trenutačni kineski model će se nadmetati s američki-predvođenim modelom širom svijeta, osobito na globalnom jugu i zemljama u razvoju Afrike i Azije.
Glavna je razlika u kineskom modelu u tome što je profit, iako uglavnom kapitalistički i povezan s globalnom ekonomijom, podređen nacionalnom interesu s državom na onom najvišem mjestu. Kineska elita je izvukla vrlo drugačije poduke iz kolapsa Sovjeta od onoga što su razumjeli naši političari kraja-povijesti.
Milanović tvrdi da je u nekim slučajevima vidljivo da je kineski model privlačniji Trećem svijetu, pošto Kina nikad ne diktira drugim nacijama u vezi ljudskih prava, LGBT prava, itd., niti se ne brine o narušavanju suvereniteta. Da parafraziram Gilmana, Amerikanci žele biti oponašani; Kinezi jednostavno žele plaćanje danka.
To je korisno obrazloženje kineskog ponašanja i ja se slažem i s Milanovićem i s Gilmanom. No, kao što zakoni ekonomije i geopolitike sugeriraju, Kina si jednostavno ne može priuštiti da zauvijek ostane rezervirana i prije ili kasnije će se morati natjecati s resursima i braniti svoje sigurnosne interese. A to je mjesto odigravanja inherentnih kolonijalnih aspekata.
Lenjin je jednostrano izjavio da Sovjeti neće imati ruske kolonije nakon Prvog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata, Josif Staljin zauzeo je pola Europe, a Sovjeti su pomogli svrgnuti pro-zapadnjačke vlade u dvije trećine svijete i imali bezbrojne satelitske države. Vrlo je vjerojatno da će Kina slično postupiti. Već sad, kineska inicijativa Jedan pojas, jedan put odjekuje prošlost i počela su se oglašavati zvona alarma. Kao što je Jonathan Hillman iz Centra za strateške i međunarodne studije rekao: “Ako može prevoziti robu, može prevoziti i trupe.”
Kolonijalizam se ne događa preko noći
Kolonijalizam nije nešto što se događa odjednom. To je proces. Često je vrijednosno neutralan. Mnogo dobrih stvari proizašlo je iz kolonijalnih sila. Priroda mrzi vakuum, a kolonijalne sile su jednostavno bile povijesno velike sile koje su bile dovoljno snažne kako bi iskoristile prednosti. Primjerice, prvi britanski trgovci iskrcali su se u Indiji početkom 16. stoljeća, a prva uprava Istočnoindijske kompanije bila je formirana 1757. godine nakon Bitke kod Plasseyja, punih 120 godina nakon što su se prvi trgovci zakleli na vjernosti vladajućim Mogulima. Kontrola krune indijskih zemalja došla je još kasnije, 1858. godine.
To je proces koji traje stoljećima. Engleska kruna, Parlament i vlade u 16. stoljeću vjerojatno nikada nisu mislili da će posjedovati Ameriku, izgubiti je i potom imati drugo carstvo, mnogo veće od onog prvog te biti supersila koja će kontrolirati svjetske morske putove više od 120 godina. Bilo koji poraz mogao je izmijeniti taj tijek povijesti. Da Nelson nije pobijedio Napoleona kod Trafalgara, ovaj članak bih vjerojatno pisao na francuskom.
Isto tako, kolonijalne ne mogu biti samo one reakcionarne monarhističke sile. Francuska je bila velika republička sila i kolonizator, baš kao što i nacistička Njemačka, fašistička Italija i Sovjetski Savez svi bili kolonijalne sile — čak su i Sjedinjene Države u jednom trenutku u povijesti imale priličan udio u kolonijalnim teritorijama.
U tom se pogledu Kina ne ponaša nimalo drukčije. Ona je kolonijalna sila i o tome ne bi trebalo biti nikakvog ustručavanja. Prve naznake kineskog kolonijalizma su vidljive dok krećemo u treće desetljeće ovog stoljeća. Bilo bi glupo ne uzeti u obzir ovaj povijesno značajan razvoj događaja — i ne proučiti njezin stvarni karakter.
