Kao što svako današnje školsko dijete zna, prvi Dan zahvalnosti odigrao se 1621. godine, kad su naši puritanski preci napravili pauzu od klanja urođeničkih naroda kako bi ih pozvali na večeru i zarazili ih boginjama, prije nego su se upustili u svoju misiju prženja planeta kako bi svijet završio 22. siječnja 2031. godine. (Copyright: Alexandria Ocasio-Cortez)
Razmotrite ovaj opis postupanja puritanaca s urođeničkim narodima:
“Oni su bili najgora vrsta osvajača. Neumjereni ponos, žudnja za krvlju i dominacijom, bili su glavni pokretači njihovog ratovanja; a njihove su pobjede bile prožete svakim viškom divljačke strasti.”
Vjerojatno ste pogodili — osim ako ste američki student na koledžu — to uopće nije opis postupanja puritanaca s urođeničkim narodima. To je opis postupanja nekih urođeničkih naroda s drugim urođeničkim narodima, koji nam je pružio Francis Parkman, najistaknutiji učenjak za Indijance na svijetu.
Indijanci su bili ti, a ne puritanci, koji su puštali “ratnički urlik Mohawka” od kojeg se krv ledila u žilama.
To je razlog zašto su Wampanoagi imali mnogo toga za slaviti tog prvog Dana zahvalnosti. Oni su bili presretni što su imali tako sjajne (europske) saveznike protiv terorističkih Irokeza i Narragansetta.
Puritanci su također imali mnogo razloga za zahvalnost. Od više nego 100 putnika na Mayfloweru, samo njih 44 preživjelo je prvu zimu, pogođeni skorbutom, neuhranjenosti i jakom hladnoćom. Čak i oni koji su preživjeli, u velikoj su mjeri to uspjeli zahvaljujući prijateljskim Wampanoagima, koji su hranu podijelili s Europljanima i naučili ih kako obraditi zemlju.
Puritanci, koji su došli ubrzo nakon njih, toliko su zavoljeli svoje indijanske sunarodnjake da je veliki misionar John Eliot preveo propovijedi Algonkinima na njihov jezik. Doista, prva Biblija tiskana na zapadnoj hemisferi bila je Eliotova Biblija na jeziku Massachusetta, objavljena 1663. godine pod nazivom “Mamusse Wunneetupanatamwe Up-Biblum God”.
(Za one koji su zainteresirani za povijest Coulterovih, Eliot je bio asistent vlč. Thomasa Hookera, istog onog puritanskog svećenika kojeg su moji preci slijedili u Novi svijet.)
Topli odnosi između puritanaca i (uglavnom) nježnih Algonkina ne odgovaraju tezi Bijeli Čovjek Zao, čitave svrha sve povijesti koja se podučava u današnjoj Americi. Zapravo, kao što svaka normalna, razumna osoba vjerojatno može pretpostaviti: Neki bijeli ljudi bili su ljubazni, neki su bili okrutni. Neki Indijanci su bili prijateljski — a neki su bili krvožedni ubojice.
Parkman opisuje tipično irokeško slavlje koje bi bilo okrunjeno ratnim pohodom na njihove susjedne urođeničke narode:
“U selu je bilo živo zbog iznenadne gužve i, otimajući štapove i kamenje, noževe i sjekire, muškarci, žene i djeca, urlajući poput oslobođenih nemani, odjuriše iz uskog portala, kako bi obišli svoje zarobljenike i predskazali im smrtonosne muke koje su spremili za njih … Vitlajući bakljama, bjesomučno je mnoštvo okružilo svoju žrtvu. Pero zazire od pisanja, srce se ne usudi zamisliti, svirepost [žrtvine] agonije … Djelo je učinjeno, pocrnjeli trup je odbačen psima i, bučnim vikanjem i hukanjem, ubojice su pokušavale otjerati dušu svoje žrtve.”
Irokezi su, piše, “ubrajali ta barbarstva među svoja najekstremnija uživanja.”
[USPUT: Usporedite Parkmanov uzbudljiv odlomak s monotonim klišejima poput: “I dok je američka urođenička populacija uglavnom podzastupljena u politici i popularnoj kulturi, urođeničke žene su još više marginalizirane” (trenutačna ponuda s Harvarda) — i shvatit ćete zašto djeca više ne vole čitati.]
I ovdje je irokeška praksa koju bi sveučilišni profesori željeli ukrasti i pripisati Bijelom čovjeku — ne brinite, vaši studenti nisu dovoljno bistri kako bi shvatili da im lažete.
Nakon ubijanja “dovoljnog broja zarobljenika”, piše Parkman, Irokezi su “poštedjeli život ostalih i posvojili ih kao članove svojih konfederiranih plemena, razdvajajući žene od muževa i djecu od njihovih roditelja te ih poslali u različita sela, kako bi stare veze i asocijacije bile u potpunosti prekinute.” BAŠ KAO TRUMP!!!
Evo jednog opisa iz Ženskog odjela za studije: Nakon što su u potpunosti osvojili Lenape, Irokezi su ponizili preživjele natjeravši ih da preuzmu ženska imena.
Prije nego je prvi Europljanin zakoračio s Mayflowera, genocidni ratovi Irokeza protiv njihovih indijanskih kolega već su depopulirali velike dijelove Nove Engleske. Njihovi ubilački prepadi raštrkali su poljoprivredna plemena u svim smjerovima, često u njihovu propast. “Sjeverni New Hampshire, čitavi Vermont te Zapadni Massachusetts, nisu imali ljudskih stanara, već samo pokojeg lutajućeg lovca ili tumarajućeg ratnika”, napisao je Parkman.
Ironija moronske verzije Dana zahvalnosti jest da su hrabri i časni atributi američkih Indijanaca istrgnuti iz svih politički korektnih priča. U izmišljenoj povijesti, Indijanci su samo patetični.
Suprotno tome, istinita priča koju nam je Parkman ispričao pokazuje nam i divljaštvo i praznovjerje, ali također hrabrost i čast. Tako su, na primjer, Huroni “smatrali sramotnim okretanje lica od neprijatelja kad je sreća u borbi okrenula svoja leđa”. Dok su indijanski zarobljenici Irokeza bili živi mučeni, izvješćuje Parkman, oni su “prezirno i prkosno” podizali svoj glas. Što kažete na taj mačizam?
To je razlog zašto naši sportski timovi i vojno naoružanje nose indijanska imena. To odaje priznanje njihovoj časti, inteligenciji i hrabrosti. To je razlog zašto se Amerikanci vole hvaliti da imaju indijansku krv, čak i kad to nije istina (i ne samo kako bi dobili mjesto profesora na Harvardu).
Ali to nije slika koji ljevica želi za Indijance. O ne. Oni žele rebrendirati Indijance kao gubitničke žrtve, kojima je potrebna nježna podrška liberala.
Pravi Amerikanci odaju počast Indijancima i također odaju počast puritanskim naseljenicima koji su doveli kršćansku civilizaciju na kontinent, čudesnoj zajednici koju slavimo na ovaj prekrasan praznik. Sretan Dan zahvalnosti!
Ann Coulter je konzervativna društvena i politička komentatorica, spisateljica, sindikalizirana kolumnistica i odvjetnica.
