Kako bismo razumjeli bilo koji fenomen, prvo moramo razumjeti njegove korijene. Nažalost, ne samo da su sve rasprave o sukobu islama i Zapada ograničene na modernu eru, već se i kod aludiranja na prošlost, na podrijetlo sukoba, daje antiteza stvarnosti: konstantno slušamo da je Zapad — sam anakronizam za Europu ili, još bolje, kršćanstvo — započeo konflikt namjernim demoniziranjem inače miroljubivih i tolerantnih muslimana i njihovog proroka kako bi opravdao svoje “kolonijalne” aspiracije na Istoku, koje su navodno započete križarskim ratovima.
Autorica bestselera o islamu i kršćanstvu Karen Armstrong sažima ovaj standardni pogled: “Još od križarskih ratova, ljudi na zapadu gledali su na proroka Muhameda kao na zlokobnu figuru… Redovnički učenjaci Europe stigmatizirali su Muhameda kao okrutnog vojskovođu koji je mačem uspostavio lažnu religiju islama. Oni ga također, s loše prikrivenom zavišću, ponižavaju kao pohotnog seksualnog perverznjaka u vrijeme kad su pape pokušavale nametnuti celibat nevoljkom svećenstvu.”
Da ništa ne može biti dalje od istine je preblaga izjava. Od prvih kršćanskih spomena muslimana u sedmom stoljeću do poziva pape Urbana na Prvi križarski rat više od četiri stoljeća kasnije, “Saraceni” i njihov prorok bili su dosljedno omrznuti.
Tako je, pišući oko 650. godine, Ivan iz Nikiua, Egipta, rekao da “muslimani” — Kopti su očigledno prvi ne-muslimani koji su zabilježili tu riječ — nisu bili samo “neprijatelji Božji”, već i sljedbenici “gnjusne doktrine zvijeri, tj. Muhameda.” Najstariji pergament koji aludira na ratobornog proroka napisan je 634. godine — samo dvije godine nakon Muhamedove smrti. U njemu čovjek postavlja pitanje učenom židovskom pisaru što zna o “proroku koji se pojavio među Saracenima”. Postariji čovjek je, “s mnogo uzdisanja”, odgovorio: “On obmanjuje. Jer, dolaze li proroci s mačevima i bojnim kolima? Zaista, ovi današnji događaji djela su pomutnje… nećete otkriti ništa istinito od spomenutog proroka osim ljudskog krvoprolića.” Ostali su potvrdili da “ne postoje istine u takozvanom proroku, samo prolijevanje ljudske krvi. On također govori da posjeduje ključeve raja, što je teško za povjerovati.”
Muhamed se po imenu prvi put spominje u sirijskom fragmentu, također napisanom oko 634. godine; iako su razumljive samo raštrkane fraze, sve one vrte se oko krvoprolića: “mnoga sela [u Homu] opustošena su ubijanjem [sljedbenika] Muhameda i mnogi ljudi su poklani i [odvedeni] zarobljeni iz Galileje u Beth…” “[N]ekih desetak tisuća” ljidi bilo je poklano u “blizini Damaska”. Pišući oko 640. godine, Toma Prezbiterijanac spominje Muhameda: “bila je bitka [Adjnadyn?] između Rimljana i Arapa Muhameda u Palestini dvanaest milja istočno od Gaze. Rimljani su pobjegli… Nekih 4.000 siromašnih seljaka Palestine je ubijeno tamo … Arapi su opustošili čitavu regiju”; oni su se čak “uspeli na planinu Mardin i tamo ubili mnoge redovnike u manastirima Kedara i Bnate.” Koptska propovijed, također napisana oko 640-ih godina, očito je najraniji zapis koji je povezao osvajače s (iako licemjernom) pobožnošću. Ona savjetuje kršćane da poste, ali ne “poput Saracena koji su tlačitelji, koji se odaju prostituciji, masakru i odvode u zatočeništvo sinove ljudi, govoreći ‘mi postimo i molimo se’.”
Prema kraju sedmog i početkom osmog stoljeća, učeni kršćani počeli su pomno proučavati teološke tvrdnje islama. Slika muslimana pretvorila se iz lošeg u gore. Kuran — ta “najjadnija i najneprikladnija mala knjiga Arapa Muhameda” — se smatrao “pun bogohuljenja protiv Svevišnjega, sa svom svojom ružnom i vulgarnom prljavštinom”, osobito njegova tvrdnja da nebo predstavlja “seksualni bordel”, da citiram Nikitu Bizantskog, koji je posjedovao i pomno proučio njegovu kopiju. Alah je osuđen kao lažno božanstvo, naime Sotona: “Anatemiziram Boga Muhameda”, pisalo je u jednom bizantskom kanonskom obredu.
No, sam Muhamed je bio taj — izvor islama — koji je naročito skandalizirao kršćane: “Karakter i povijest Proroka bili su takvi da su uistinu ostali šokirani; bili su ogorčeni zbog toga što su ga trebali prihvatiti kao osobu vrijednu poštovanja.” U to vrijeme, kao i danas, ništa nije toliko osuđivalo Muhameda u očima kršćana kako njegova vlastita biografija, koju su napisali i štovali muslimani. Na primjer, nakon što je proglasio da Alah dozvoljava muslimanima četiri žene i neograničeni broj konkubina (Kuran 4:3), kasnije je objavio da mu je Alah iznio novo otkrivenje (Kuran 33:50-52) u kojem daje, isključivo proroku, dozvolu da spava i oženi koliko kod žena htio. Kao odgovor na to, nitko drugi nego njegova omiljena supruga, Aisha, “Majka vjernika”, našalila se i rekla: “Osjećam da vaš Gospodar žuri u ispunjenju vaših želja i žudnji.”
Na osnovu tih muslimanskih izvora, rani kršćanski pisci semitskog podrijetla — prije svega sv. Ivan Damaščanski (rođen 676.) — iznijeli su brojne argumente protiv Muhameda koji i danas ostaju u srcu svih kršćanskih polemika protiv islama. Jedino čudo koje je Muhamed izveo, tvrdili su, jest invazija, pokolj i porobljavanje onih koji su se odbili podčiniti — “čudo koje mogu izvesti čak i obični pljačkaši i razbojnici na cestama”. Prorok je jasno stavio u Božja usta sve one riječi koje su mu najbolje poslužile, “simulirajući otkrivenje kako bi opravdao svoje seksualno zadovoljenje”; učinio je svoju religiju privlačnom i opravdao svoje vlastito ponašanje ublažavanjem seksualnih i moralnih kodova Arapa i spajajući pojam poslušnosti Bogu s ratom kako bi nakupio plijen i robove.
I možda najvažnije, Muhamedovo poricanje i ratovanje protiv svih onih izrazito kršćanskih stvari — Trojstva, uskrsnuća i “križa, kojeg mrze” — dokazali su kršćanima da je agent Sotone. Ukratko, “lažni prorok”, “licemjer”, “lažljivac”, “preljubnik”, “preteča Antikrista” i “Zvijer”, postali u uobičajeni epiteti za Muhameda među kršćanima više od tisuću godina, počevši od kraja sedmog stoljeća. Doista, za politički korektne ili pretjerano osjetljive narode koji kritiku islama smatraju “islamofobnom”, sama količina i vitriolni sadržaj u više tisućljeća zapadnjačkih zapisa o Muhamedu, izaziva nevjericu.
Čak i dobronamjerni moderni povjesničari poput Normana Daniela s Oxforda — koji prilično džentlmenski izostavlja najoštrije riječi protiv Muhameda u izvornom latinskom jeziku u svom istraživanju o stavovima ranih kršćana prema islamu — to jasno izražava: “Kršćani su vjerovali da su dva najvažnija aspekta Muhamedovog života bila njegovo seksualno ovlaštenje i njegova uporaba sile kako bi uspostavio svoju religiju”; za kršćane “prijevara je bila suma njegova života… Muhamed je bio veliki bogohulitelj jer je njegova religija opravdavala grijeh i slabosti”; zbog svega toga, “Nema nikakvih sumnji u opseg kršćanske mržnje i sumnjičavosti prema muslimanima.”
Ispitane su i ismijane čak i teološke tvrdnje u pozadini džihada. U svom unosu za godine 629./630., Teofil Ispovjednik je napisao: “On [Muhamed] je učio svoje podanike da tko god ubije neprijatelja ili je ubijen od neprijatelja ide u Raj [Kuran 9:111]; i rekao da je taj raj onaj pohotnog žderanja i opijanja i odnosa sa ženama, meda i mlijeka i da žene nisu poput onih ovdje dolje, već drugačije te da su odnosi s njima dugotrajni i onog neprekidnog užitka; i ostale stvari pune raskalašenih budalaština.”
Slično tome, u korespondenciji s muslimanskim suradnikom, biskup Teodor Abu Qurra (rođen 750.), arapski kršćanin, našalio se: “[P]ošto govorite da svi oni koji umru u svetom ratu [džihadu] protiv nevjernika odlaze u nebo, morate zahvaliti Rimljanima što su ubili toliko vaše braće.”
Ukratko, široko rasprostranjena narativa da su europski pogledi na Muhameda kao na “zlokobnu figuru”, “okrutnog ratnika” i “pohotnog seksualnog perverznjaka” započeli kao izgovor u svrhu opravdanja križarskog rata u kasnom jedanaestom stoljeću, koji je i sam izvor svih nevolja između islama i Zapada — je apsolutna laž. Što prije ljudi na Zapadu to shvate — shvate korijene neprijateljstva — tim će prije postati jasna ona stvarna priroda trenutačnog (ili bolje reći tekućeg) sukoba.
