U petak sam pisao o skupini republikanskih zakonodavaca koji pozivaju Ministarstvo pravosuđa na borbu protiv širenja hardcore pornografije primjenom postojećih zakona o opscenosti. Podržavam ove napore i želio bih da idu još i dalje. U konačnici, vjerujem da bi pornografija na internetu trebala biti ilegalna. To se vjerojatno ne može dogoditi bez sudjelovanja Vrhovnog suda, ali barem bismo je mogli strogo regulirati i poduzeti značajne korake da zaštitimo djecu od izloženosti. Pišući za First Things prije nekoliko tjedana, Terry Schilling je istaknuo nekoliko načina na koji bi pornografija mogla biti regulirana unutar trenutačnih zakonskih okvira. Svi njegovi prijedlozi djeluju mi razumno.
No, moj poziv vladi za uključivanje u borbu protiv pornografije potaknuo je snažne (i u potpunosti predvidljive) reakcije iz svih kutova političkog krajolika. Primio sam na stotine poruka, e-mailova i Twitter obavijesti od ljudi koji misle da nije samo pogrešno pokušati kontrolirati širenje pornografije, već je to također na neki način tiransko i opresivno. Ono što me najviše brine jest činjenica da su veliki dio tih hrabrih branitelja pornografije samoprozvani “konzervativci”. Prije samo 30 godina, svaki bi konzervativac u zemlji u najmanju ruku ozbiljno shvatio argument za reguliranje ili zabranu najizopačenijih i najeksplicitnijih vrsta pornografije, osobito kad bi ona bila dostupna djeci kao što je to danas. Međutim, danas ovaj standardni konzervativni položaj uzrokuje ustuknuće u šoku i užasu samih konzervativaca. Ovo je primjer koliko je nadmoćno ljevica pobijedila u kulturnom ratu.
Svoj slučaj iznio sam u članku u petak, tijekom vikenda na Twitteru te u svojoj današnjoj emisiji. Da sumiram svoj argument u nekoliko rečenica: Hardcore internet pornografija uzrokuje duboku i nemjerljivu štetu čitavim generacijama djece. Ona također uništava obitelji i škodi društvu u cjelini. Ona nema pozitivne ili neutralne primjene. Njezini učinci su štetni i takvi jedino mogu i biti. Želja osobe da objavi seksualne videozapise na internetu gdje ih djeca mogu vidjeti nije i ne može biti važnija od odgovornosti društva da štiti djecu i obitelji od štete koja se nanosi širenjem takvog sadržaja. Ne postoji inherentno ljudsko pravo pravljenja pornića, stoga moramo odlučiti je li privilegija snimanja pornića važnija od djetetove potrebe da bude zaštićeno od najprljavijih i najmračnijih krajnosti smeća koje danas prožima internet. Prema mom mišljenju, nije. Ni blizu. Ovo je vrlo sažeta verzija mog argumenta.
Ono što bih sad želio učiniti jest odgovoriti na neke od kritika koje su ljudi pokrenuli protiv mog stava. I ne samo mog stava, kao što sam rekao, već stava koji su prihvaćali mnogi konzervativci, sve dok desnica nije dovršila svoju sveobuhvatnu kapitulaciju pred ljevicom i odlučila usvojiti njezine premise u kulturnim i moralnim pitanjima.
1) Nije nam potrebno uključivanje vlade. Ovo je pitanje roditeljstva.
Uvijek mi iznova govore da roditelji mogu lako zaštititi svoju djecu od traume uzrokovane ranim izlaganjem hardcore pornografiji jednostavnim korištenjem roditeljskog zaključavanja. Priznajem da smatram ovu metodu vrlo uvjerljivom u godini 1996. Ali u trenutačnoj godini, ona u potpunosti podbacuje. Činjenica da roditelji mogu zaključati kućanske računare i telefone — ili još bolje, prvenstveno odbiju dati svojoj djeci telefone — neće previše postići u pogledu zaštite njihove djece od prljavštine na internetu.
Epidemija pornografije je toliko raširena u ovom trenutku da je čak i ono najpažljivije roditeljstvo gotovo nemoćno pred njom. Sve što je potrebno jest jedan prijatelj s telefonom ili jedna minuta na računalu u kući prijatelja ili čak jedna minuta na računalima koje mnoge škole zahtijevaju od djece da koriste tijekom nastave. Osim ako ne držite svoje dijete na oku sve do završetka srednje škole, jednostavno ne možete izbjeći činjenicu da ono može lako pristupiti pornografiji kad nije pod vašim nadzorom. Ovih dana gotovo svi imaju internet u svojim džepovima. Ako vaše dijete nema (i ne bi trebalo imati), ono poznaje dovoljno osoba koje imaju. Osobe koje govore “dobri roditelji mogu zaštititi dijete od pornografije” su ili nesvjesni stvarne situacije u kojoj se roditelji nalaze ili su ravnodušni prema tome. A ako je to slučaj — ako vas ne zabrinjava korupcija djece i psihološka i emotivna šteta koju im nanosi ovo smeće — onda neka tako i kažu. Samo nemojte trošiti naše vrijeme s razglabanjem o roditeljskom zaključavanju, kao da će nas to dovesti blizu rješavanja problema.
2) Pornografija je konsenzualan čin između dvije odrasle osobe
Kao prvo, u mnogim slučajevima seks koji vidite u porniću daleko je od konsenzualnog. Žene koje su žrtve trgovine ljudima rutinski se koriste u pornićima. Vi ni na bilo koji način ne možete znati je li seks koji gledate konsenzualan ili ne.
Drugo, čak i ako je čin konsenzualan, izlaganje njemu nije. Ako na internetu objavite video koji sadrži seks, vi ga postavljate na javni forum na kojem mu potencijalno mogu pristupiti milijarde ljudi, uključujući djecu. Istina je da će neki od tih ljudi biti odrasle osobe koje će ga s namjerom tražiti. Ali mnogi od njih biti će djeca koja nemaju sposobnost pristanka na ovo izlaganje, čak i ako ga traže.
Ako odrasla osoba ima spolni odnos s djetetom, mi to nazivamo silovanjem bez obzira na to je li dijete suglasno činu ili nije. To je iz razloga što smo ispravno utvrdili da djeca nisu dovoljno psihološki razvijena ili emocionalno zrela kako bi donosila informirane i zdrave odluke kad je riječ o seksu. Dakle, ako dijete ne može pristati na seksualni čin, ono što logično slijedi jest da ne može pristati na sudjelovanje u svojstvu svjedoka treće strane. Ako objavite video koji sadrži seks putem interneta i dijete ga vidi, krivnja leži na vama, a ne na djetetu.
3) Pornografija se ne može zabraniti jer je zaštićeni način izražavanja, prema odluci Vrhovnog suda.
Vrhovni sud također kaže da je ubijanje nerođenog ljudsko pravo koje je zaštićeno nepostojećom ustavnom odredbom “prava na privatnost”. Vrhovni sud često griješi i mislim da su pogriješili u pitaju pornografije. Bez obzira na to što bi nekolicina ljudi u crnim ogrtačima mogla reći, pornografija nije govor. Ona ne prenosi poruku ili ideju. To je proizvod, a ne izjava. A svi proizvodi nisu, niti bi trebali biti, zakoniti.
Da li se muškarac bavi “govorom” kad masturbira pred kamerom? Branitelji pornografije kažu da je upravo to slučaj. Ali što ako on to radi na klupici u parku bez prisutnosti kamere? Većina branitelja pornografije kaže ne. Ovo mi se čini apsurdno nedosljednim. Ako određeni čin predstavlja govor, onda mora biti govor bilo da se prenosi milijardama ljudi ili samo nekolicini njih. Ne mogu se sjetiti niti jednog drugog oblika govora koji postaje govor tek onda kad se uključe kamere kako bi ga zabilježile. Danas imamo vrlo čudnu verziju scenarija drva-koje-pada-u-šumi. I, naravno, drvo koje pada u šumi i dalje daje zvuk. Jednako kao što je govor izražen bez kamere i dalje govor. Ako nije govor bez kamere, onda nije niti govor s kamerom. Morate odabrati. Ne možete imati i jedno i drugo.
Sve ovo na stranu, kao što sam rekao na vrhu, postoje mnogo stvari koje bi vlada mogla učiniti ostajući unutar okvira Ustava onako kako ga je protumačio Vrhovni sud. Vlada ima moć provesti zakone o opscenosti i strogo regulirati internet pornografiju. Ona je jednostavno odlučila da to ne želi, većim djelom zbog toga što su obje strane političkog spektra došle do zaključka da korupcija djece i uništavanje obitelji nisu dovoljno ozbiljan problem koji bi opravdao akciju države.
4) Ne možete donositi zakone o moralnosti
Ovo je vrsta budalastog slogana koji biste očekivali od ljevičara i libertarijanaca, ali prilično me deprimira kad je čujem da dolazi s usta konzervativaca. Vlada apsolutno to radi i mora “donositi zakone o moralnosti”. Sve što je ilegalno jest takvo zbog toga što smo odlučili (ili je država odlučila) da je to moralno pogrešno. Mi možemo biti neispravni u kategorizaciji nečega kao moralno pogrešnog, ali ostaje nam činjenica da zakon postoji kako bi zabranio loše i olakšao dobro. Ne pada mi na pamet bilo koji drugi razlog imanja zakona. Ako je nešto dobro, to bi trebalo biti legalno u svakom slučaju. Ako je loše, potencijalno je kandidat za prohibiciju. To ne znači da bi sve loše stvari trebalo zabraniti, ali znači da su sve ilegalne stvari ilegalne jer su navodno loše.
Mogli biste tvrditi da bi samo stvari koje uzrokuju izravnu štetu drugima trebale biti ilegalne. U osnovi bih se složio s tim i mislim da pornografija odgovara tom opisu. Ali zašto bi bilo ilegalno nanositi štetu drugima? Jer je nanošenje štete drugima moralno pogrešno. Kad nanošenje štete drugima ne bi bilo moralno pogrešno, ono ne bi trebalo biti ilegalno. Bez obzira na koji način gledali na to, vi ne možete pobjeći zaključku da su zakoni uvijek utemeljeni u moralnosti. Ne postoje stvari poput amoralnih zakona. Najbliža stvar koju možete naći u zakonima što se tiče odvojenosti od morala su naizgled proizvoljni prometni kodovi i stvari slične prirode. Ali čak i oni postoje kako bi se ceste održale sigurnima i uređenima, što, na kraju krajeva, teži moralnosti. Stoga se na kraju svaki zakon vraća (ispravnom ili pogrešnom) shvaćanju moralnosti.
Postoji još argumenata koji su izneseni protiv mog stava, ali mislim da su ovi koje sam spomenuo bili najčešći. Oni su vjerojatno i najsnažniji. Ali mislim da nisu uspjeli u svojoj namjeri.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
